Arhiv tekstova

»Biti Hrvat u Srbiji treba biti čast i ponos vama Hrvatima, što imate svoj nacionalni identitet, što imate svoju državu Srbiju, kao što isto u Hrvatskoj naše nacionalne manjine tretiramo kao kategorije građana na koje smo ponosni, kojima želimo pružiti mogućnost da ostvare svoj identitet, sva svoja prava. Isto tako Hrvatska kao država, ja kao predsjednik, Vlada Republike Hrvatske, želimo, inzistiramo, tražimo od svih zemalja u kojima žive Hrvati da isto pruže hrvatskom narodu u zemljama u kojima žive«, poručio je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović tijekom svog posjeta Hrvatima u Srijemu, Vojvodini, Srbiji. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović treći je put došao u posjet hrvatskoj zajednici u Srbiji, ovoga puta predsjednik Srbije Boris Tadić nije bio s njim, susreo se s njim u Beogradu na marginama skupa UNESKO-a, a »povijesnim« ga čini što je to prvi posjet jednog predsjednika nakon rata vojvođanskom dijelu Srijema iz kojeg se tijekom devedesetih godina iselilo »milom ili silom« prema procjenama od 30.000 do 40.000 Hrvata. I, koliko je poznato, niti jedan se nije vratio. 

Prema riječima predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Slavena Bačića, osnovni cilj posjeta, koji je inicirala hrvatska zajednica i na kojem je rađeno intenzivno više tjedana, bio je dvostruki: »S jedne strane upoznavanje predsjednika sa stradanjem Hrvata u Srijemu, budući da je to prilično prešućeno poglavlje na domaćoj srpskoj političkoj sceni, a s druge strane davanje potpore hrvatskog predsjednika Hrvatima na predstojećem popisu stanovništva, slično onome što je uradio i srpski predsjednik Tadić pred popis stanovništva u Hrvatskoj i drugim zemljama u regiji«, rekao je Bačić. Na konferenciji za medije održanoj nakon Josipovićeva posjeta Bačić je kazao kako su čelnici hrvatske zajednice izuzetno zadovoljni rezultatima posjeta na kojem su radili vrlo intenzivno nekoliko tjedana te da su ciljevi posjeta ostvareni.

 

Progonstvo Hrvata iz Srijema

 

Posjet hrvatskog predsjednika započeo je obilaskom srijemskog sela Kukujevci, u kojem je tijekom ratnih devedesetih godina stradalo najviše Hrvata i u kojem je nakon masovnog egzodusa, od 2 tisuće pripadnika hrvatske nacionalne zajednice ostalo živjeti samo njih 15-ak. 

»Kukujevci su samo jedno od srijemskih mjesta nad kojima se kontinuirano provodilo etničko čišćenje nad hrvatskim stanovništvom, a rezultat je te nacionalističke politike progonstvo oko 40.000 Hrvata iz svog rodnog kraja«, ustvrdio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća  Slaven Bačić, koji je s najvišim dužnosnicima te krovne institucije hrvatske zajednice u Srbiji u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Kukujevcima dočekao predsjednika matične države, ministra kulture Vlade RH Jasena Mesića te predsjednika Vlade AP Vojvodine Bojana Pajtića. 

»Moramo biti svjesni činjenice da je strah hrvatskog stanovništva u Vojvodini prisutan i danas, poglavito ovdje u Srijemu, jer su oni prošli kalvariju u kojoj je 25 Hrvata brutalno ubijeno, a njih 40.000 je moralo otići, što milom, što silom«, rekao je Bačić, a njegove riječi potvrđuju i statistički podaci da se prije 40 godina u Srbiji 185.000 stanovništva izjasnilo kao Hrvati, a prije desetak godina ostalo ih je samo sedamdesetak tisuća. 

Predsjednika Republike Hrvatske pozdravio je srijemski biskup msgr. Đuro Gašparović.

»Iz svih srijemskih župa tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća masovno su proganjani katolici, a razlika je samo u postocima. Naime, negdje je to bilo oko 70, negdje 80, a negdje i 95 posto katoličkih vjernika«, rekao je msgr. Gašparović, te predsjedniku Josipoviću pokazao unutrašnjost devastirane crkve Presvetog Trojstva, koja je jedno vrijeme ekstremistima služila kao pilana, a neko vrijeme i kao štala u kojoj su držali ovce i koze.

Premda je položaj Hrvata u Srbiji danas neusporedivo bolji nego u Miloševićevo vrijeme, još uvijek ima pritisaka, zastrašivanja i provokacija. Primjerice, na župnoj crkvi u Kukujevcima stajao je grafit »Ustaše na Ovčaru«, koji je neposredno prije dolaska predsjednika Josipovića izbrisan.

Predsjednika Josipovića pozdravio je i Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, sa sjedištem u Zagrebu, koji je podsjetio na tragediju četrdesetak tisuća Hrvata koji su protjerani s tih prostora, »a da to ničim nismo zaslužili, jer nijedan Hrvat nije ni praćku uperio na Srbe, niti na neku od institucija Republike Srbije, a kamoli da je ispalio metak ili topovsku granatu. Napominjem da se radi o autohtonom stanovništvu, o Hrvatima koji su stoljećima živjeli u tom kraju, a njihovo progonstvo započelo je početkom 1991. godine raznim zastrašujućim metodama, kao što su: prijetnje, telefonsko uznemiravanje, premlaćivanje, otpuštanja s posla, a na kraju i brutalnim ubojstvima. Mogu sa žaljenjem konstatirati da se progonstvo Hrvata iz Srbije za vrijeme Domovinskog rata zaboravlja ne samo u Republici Srbiji i međunarodnim krugovima, već i u Republici Hrvatskoj«, rekao je Jurić i ustvrdio kako njegova Zajednica podržava i iznimno cijeni sve napore državnika, pa tako i nazočnog predsjednika Republike Hrvatske Josipovića, u uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa sa svim hrvatskim susjedima, ali je naglasio kako se dobrosusjedski odnosi ne stvaraju zaboravom zločina već, s jedne strane njihovim priznavanjem i spremnošću za pokajanjem, te oprostom s druge strane. »Vjerujem da svi dijelimo isto mišljenje kako se jedino spoznavanjem prave istine o nalogodavcima i izvršiteljima našeg progonstva i brojnim ubojstvima mogu razvijati i iskreno produbljivati prijateljski odnosi naših dviju država i njenih naroda«, zaključio je Mato Jurić.

 

Nismo ovdje da sudimo i presuđujemo

 

U ime prognanih Kukujevčana govorio je Milan Cindrić, koji je i sam bio žrtva torture, kako tadašnjih legalnih srpskih vlasti, tako i paravojnih formacija: »Više od 50-ak mještana su na neviđene načine mučeni i zlostavljani od strane specijalne policije MUP-a Srbije, pod optužbom da držimo oružje, radio stanice, da smo ustaše, iako u našim kućama koje su temeljito pretresli nisu pronašli ništa od toga. Sve se to događalo u studenom i prosincu 1991. godine, kao uvertira u nešto još mnogo strašnije. Naime, tukli su nas palicama, rukama, nogama, kundacima, stolicama i ne znam čime sve ne, a sve se to događalo u policijskoj postaji u Šidu, po ulicama, kod željezničke postaje, na putu prema Fruškoj gori, jednom riječju - svugdje gdje su stigli. Ovu sam torturu i osobno proživio, da bi mi na kraju moji mučitelji rekli, s nožem pod grlom i policijskim pištoljem u ustima, kako se moram odseliti ili će me zaklati, te da će mi zauzvrat ostaviti braću i roditelje da mirno žive u selu. Na moj upit zašto se moramo seliti kada nizašto nismo krivi, kada nam nisu našli oružje, kada nijedan Hrvat nikada nije zapucao, a nijednom Srbinu se u selu nije ništa dogodilo te da nismo zaratili s vlastima u Srbiji, odgovor je bio da se moramo seliti, jer ‘ako nećete milom, onda će prva polovica sela izaći silom, a druga milom’. Još su dodali da će, kada očiste Kukujevce i Slankamen, problem Srijema biti riješen. To isto su poslije ponovili još dvojici Kukujevčana koje su također pretukli i mučili«, duboko emotivno, na granici suza, ispričao je Cindrić te dodao kako su, usprkos obećanjima, nakon njegova odlaska u roku od 24 sata prognana i njegova braća, a zatim i roditelji, dakako pod prijetnjom likvidacije. »Koliko su te prijetnje doista bile opasne pokazuje primjer dvojice braće Abjanović iz Morovića, Ivice i Mate, koje su policajci odveli na ispitivanje 1991. godine, te im se od tada gubi svaki trag«, podsjetio je Cindrić te nabrojio i sedam zločina nad civilima, od kojih je šest i masakrirano, a koje su počinili ekstremisti i raznih paravojnih formacija. Tri člana obitelji Matijević, supruzi i 14-godišnji sin, tijekom noći su kidnapirani, nakon što su se spremili za selidbu i ostali još tu noć prespavati prije napornog i tužnog puta. Pronađeni su ubijeni i masakrirani u istočnoj Slavoniji. Identificirani su i pokopani u Hrvatskoj. Jedan mladić koji je bio na štakama, završio je 1992. u logoru Stajićevu pod optužbom da je špijunirao. Naravno, to nije dokazano i razmijenjen je 1992. u prvoj velikoj razmjeni zarobljenika. Troje članova obitelji Nikole Oskomića, supruzi i 87-godišnja baka Marija na više su nego okrutan i zvjerski način masakrirani u svojoj kući u noći 29. na 30. srpnja 1993. godine. Nakon njihova sprovoda sva vrijedna imovina im je otuđena, a poslije toga slučaja ubrzo se odselilo preko 150 kukujevačkih obitelji. Ovo je jedini slučaj za koji su počinitelji sudskom presudom i kažnjeni. Nakon »Oluje« 1995. godine ubijen u svojoj kući Živko Litrić, te pokopan u Srijemskoj Mitrovici.

Cindrić je podsjetio kako je nakon tih događaja, poslije »Oluje« 1995. godine, preostalo stanovništvo (oko 150 obitelji) s vrećicama istjerano na ulice i protjerano iz sela, te da je ostalo samo nekoliko obitelji. Ukupno, u tih pet ratnih godina više od 500 hrvatskih obitelji je protjerano i raseljeno, sve osim osam obitelji, što znači da je protjerano 98,5 posto Hrvata, a u selu su do rata činili preko 90 posto stanovništva.

»Svi se mi Kukujevčani pitamo danas je li problem Srijema sada konačno riješen, te zašto se ne procesuiraju ljudi i postrojbe za koje se znaju imena. Kako je moguće da se to dogodilo u Srbiji za koju nas se uvjerava da nikada nije bila u ratu? Mi, gospodine predsjedniče, nismo ovdje da sudimo i presuđujemo, to je posao državnih vlasti. Nismo ovdje, niti nam pada na pamet da optužujemo cijeli srpski narod, jer onaj tko osuđuje cijeli narod nije i ne može biti čovjek. Mi smo danas ovdje kako bismo podsjetili da su u etničkom čišćenju sudjelovale i tadašnje legalne institucije Republike Srbije, za što i danas postoji više desetaka svjedoka, te da podsjetimo kako za to nitko do danas nije odgovarao. Također, ovdje smo, gospodine predsjedniče, i da izrazimo zadovoljstvo znatno boljim stanjem u kojem danas živi ovih preostalih osam obitelji, te da zahvalimo svima onima koji su tome doprinijeli, ali i da damo punu potporu župniku Nikici Bošnjakoviću i biskupu msgr. Đuri Gašparoviću, te da izrazimo i potporu Zavičajne udruge Kukujevčana i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u obnovi naše crkve-bazilike Presvetog Trojstva i da izrazimo nadu da će u ovom projektu pomoć dati vlasti u Republici Srbiji i vlasti u Republici Hrvatskoj, jer se radi o zaštićenom kulturnom spomeniku«, rekao je Cindrić.

 

Budite ponosni na svoje hrvatstvo

 

»Znamo sve strahote koje su se dogodile u vrijeme rata, slažem se sa svima onima koji kažu kako zločine ne smijemo zaboraviti. Za zločine treba odgovarati, za to postoje sudovi, ali na nama koji vodimo politike je da gradimo mostove prijateljstva«, istaknuo je predsjednik Josipović u Šidu nakon obilaska Kukujevaca.  

»Budite uvjereni da sva državna tijela u Republici Hrvatskoj, od mene kao predsjednika, Vlade RH i svih onih tijela koje čine izvršnu vlast u RH žele najbolje, žele mir u regiji, žele suradnju i žele da vi Hrvati ovdje uživate sva ona nacionalna prava, sva ljudska prava koja vam po svim zakonima ljudskim i, kao što bi neki rekli, Božjim zakonima pripadaju. To su sva ona prava koja su vezana za osobne slobode, vašu imovinu, vaše zaposlenje, vaše obitelji, tu su ona specifična nacionalna prava i ja sam uvjeren da će Vlada Republike Srbije osigurati svugdje da se hrvatski kao jezik nacionalne manjine koristi u službenoj uporabi, pravo na obrazovanje, pravo na prakticiranje vlastite vjere, pravo na udžbenike, pravo na kontakte s matičnom zemljom, i još brojna prava od medijskih, kulturnih do socijalnih, da će naše države činiti sve više i više da se ta prava doista i poštuju. Ministar kulture je ovdje s punom torbom različitih inicijativa i siguran sam da će odgovarajuća tijela u Republici Srbiji biti pravi partner, pravi sugovornik, jer mi ovdje u regiji razvijamo partnerstvo. Jedino partnerstvo, razumijevanje i suradnja može dovesti do boljih odnosa između država, može dovesti do rješavanja svih onih strašnih problema koji su se nagomilali kroz ova desetljeća i do toga da i prava nacionalnih manjina budu rješavana na sve kvalitetniji i sve bolji način. U kontekstu očuvanja vlastitih prava treba imati hrabrosti, vi hrabrosti imate, vi ste ostali ovdje kad je bilo najteže«, rekao je Josipović.

Josipović se osvrnuo i na kampanju koju HNV vodi pred popis i rekao: »Ovo HRabro ima veliku simboliku. Ne samo da sugerira izjasnite se kao Hrvati, već i pokažite svoj nacionalni ponos, svoju hrabrost, svoju odlučnost da sačuvate vlastiti nacionalni identitet i da u okviru svoje zemlje Srbije ostvarujete sva svoja nacionalna i građanska prava koja vam pripadaju. Ja sam siguran da će sve institucije hrvatskog naroda ovdje, od građanskih, nacionalnih do vjerskih učiniti sve da vam u tome pomognu, isto tako sam siguran da će i pokrajinska i Vlada RS, kao što i je i predsjednik Tadić puno puta rekao da to želi, učiniti sve da se vaša prava afirmiraju i doista ostvare.« 

»Prema tome, pogledajmo zajedno i odlučno u budućnost, zajedno i odlučno tražimo ono što nam pripada, tražite ono što vam pripada, a mi koji smo u politici dužni smo to izvršiti. Na kraju krajeva, radi toga smo i izabrani svatko u svojoj zemlji da učinimo dobro našim građanima bez obzira na njihovu nacionalnost, dapače, da zaštitimo i podupremo one koji su manjina i koji su posebno osjetljivi. Očuvajte svoj nacionalni identitet, budite ponosni na svoje hrvatstvo, budite uspješni građani Republike Srbije, budite uspješni prijatelji s jedne i druge strane granice«, zaključio je Josipović svoje obraćanje srijemskim Hrvatima i predstavnicima hrvatskih institucija i udruga u Srbiji. 

 

Novi vjetrovi 

 

Govoreći u Šidu, predsjednik HNV-a Slaven Bačić rekao je kako je dolazak hrvatskog predsjednika, kao i vojvođanskog premijera Bojana Pajtića, »jedan od znakova novih vjetrova ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa«. 

»I mi Hrvati u Vojvodini, osobito Hrvati u Srijemu, također očekujemo da imamo benefite od tih novih vjetrova«, rekao je Bačić te dodao, kako je cilj posjeta bio da se predsjednik Hrvatske upozna sa situacijom u Srijemu, gdje se položaj Hrvata promijenio posljednjih deset godina u odnosu na ono što je bilo 90-ih godina. »Odabrali smo Šid kao jedan od najsvjetlijih primjera renesanse hrvatstva u vojvođanskom dijelu Srijema, tako je osnovan prošle godine  HKUD ‘Šid’ koji vodi izuzetno agilni župnik Nikica Bošnjaković.« Bačić je dodao kako to nije jedini svjetli primjer jer se i u susjednoj Srijemskoj Mitrovici događa ono što je do prije desetak godina bilo nezamislivo, a to je da stotinjak učenika sluša predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. »Međutim, još mnogo toga je i ostalo od onog što je proklamirano i nadam se da će to biti riješeno što političkim, što pravnim putem«, kazao je Bačić ukazujući na činjenicu da, iako su ispunjeni zakonski uvjeti za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u općini Šid, jer u mjestu Sotin živi 40 posto Hrvata a u mjestu Batrovci 28 posto Hrvata, HNV već dvije godine uzaludno pokušava provesti te zakonske odredbe. 

 

Identitet treba izraziti 

 

»Vlada Vojvodine posvećena je očuvanju identiteta nacionalnih zajednica koje žive na našem prostoru, mi tu različitost jezika, vjerskih zajednica i kultura doživljavamo kao prednost i bogatstvo a ne kao nedostatak, zato je Pokrajina svoja osnivačka prava nad glasilima na hrvatskom jeziku prenijela na HNV, jer vjerujemo i znamo da će hrvatska zajednica mnogo bolje definirati što je njoj važno, što su njeni prioriteti i na koji se način treba kretati kulturna politika očuvanja identiteta na našim prostorima. Danas se možemo pohvaliti kako na regionalnom javnom servisu RTV imamo hrvatsku redakciju, da imamo hrvatske škole, razrede na hrvatskom jeziku, da imamo čitav niz manifestacija i kulturnih društava koje tako dobro i vrijedno čuvaju ono što je baština Hrvata na ovim prostorima«, rekao je predsjednik pokrajinske Vlade Bojan Pajtić te poručio da će pokrajinska Vlada i dalje podržavati ovakve inicijative. 

»Danas Hrvati i na regionalnoj i nacionalnoj razini imaju važnu ulogu i u zakonodavnim i izvršnim tijelima vlasti, potpuno su inkorporirani u sustav lokalni, sustav Pokrajine Vojvodine i sustav Republike Srbije. Danas se nitko u Vojvodini, Srbiji ne treba plašiti reći da je Hrvat, Mađar, Slovak, Rumunj, Rusin. Danas nitko ne treba imati bojazan što ne pripada većinskom narodu, ne govori većinskim jezikom ili ne pripada većinskoj crkvi. Identitet treba izraziti na popisu stanovništva, identiteta se nitko ne treba stidjeti, naprotiv, identiet je nešto što nas čini modernim, kulturnim bićima, a pokrajinska Vlada podržat će svaku inicijativu koja će doprinijeti očuvanju tog identiteta«, poručio je Bojan Pajtić.