Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Po­li­tičari i no­vi­na­ri di­je­le od­go­vor­nost

Glasila manjinskih zajednica u Vojvodini, čiji je osnivač Pokrajina, nalaze se pred stanovitim promjenama, koje se prije svega očitavaju u promjeni adrese osnivača i načinu njihovog financiranja. Trenutačno umanjenje sredstava koja se izdvajaju iz pokrajinskog proračuna za manjinske medije samo je privremeno stanje zbog cjelokupne situacije, kaže u razgovoru za »Hrvatsku riječ« Rafail Ruskovski, pokrajinski tajnik za informiranje, napominjući da se u ovoj sferi informiranja ipak očekuje određena racionalizacija.

    »Iz pokrajinskog se proračuna trenutačno financiraju dvije vrste novinsko-izdavačkih ustanova – novoformirane, kao što su Hrvatska riječ i Them, i one koje su formirane još veoma davno i koje smo preuzeli. Tu spadaju Ruske slovo, Hlas ludu, Libertatea, Magyar Szó, Hét nap. Moram spomenuti da imamo i zahtjeve Ukrajinaca i Bunjevaca da i oni dobiju svoja glasila. Ja sam o onim ranije formiranim ustanovama govorio kako u njima treba napraviti racionalizaciju. Ne mislim kao pokrajinski tajnik da je neracionalno to što u Hrvatskoj riječi ima 11 uposlenih – pri formiranju HR ja sam osobno sugerirao da se što manje ljudi uposli, da što više njih radi honorarno, ali da čuvaju profesionalnost. U vezi s tim, zalažem se da neki novinar ako treba ima i dvostruko veću plaću nego ravnatelj, ali to ravnatelj mora objasniti drugim kolegama, mora objasniti javnosti, itd. Znači, ako netko vrijedi, treba ga platiti, bez obzira je li on novinar, lektor, korektor, ili prevoditelj. Na taj način želimo izgraditi kvalitetan pristup radu.
HR: Znači li to da u pojedinim od tih medija ima tehnoloških viškova?
    To morate njih pitati. Ja tvrdim da ima. Ima onih koji su nesposobni, ima onih koji ne znaju raditi, onih koji se prikrivaju, onih koje smo pokušali usavršiti, obučiti da rade na jedan profesionalniji način, ali nismo uspjeli. Ima, recimo, onih koji još uvijek ne upotrebljavaju kompjutore. A žele biti novinari! Ima čak i onih koji nemaju završenu školu…A ako vi danas dobijete 20 tisuća plaću, to morate vratiti ovom društvu kroz svoj rad – kreativan, stvaralački, napredan, realan, u smislu potrošenih 168 sati rada za jedan mjesec. Svakako nisam od onih koji misle da bi novinari trebali sjediti u redakciji osam sati dnevno kako bi dokazali da su radili, ali rezultat rada mora biti vidljiv, i ta obveza mora postojati i za njih i to mora cijeniti i njihov šef.
HR: Već dosta dugo se najavljuje prijenos osnivačkih prava manjinskih medija na nacionalna vijeća. Do kada treba očekivati realizaciju te odluke?
    Ja inzistiram da se to uradi što prije. Mislim da je to pravo rješenje, da je to usklađivanje stanja koje se zove de fakto i de jure. Definitivno, sada odluku o izboru glavnog i odgovornog urednika nekog medija na manjinskom jeziku donosi nacionalno vijeće. Znači, ako na priprimjer HNV podnese prijedlog za to u Skupštinu AP Vojvodine, nitko neće htjeti ulaziti u konflikt i suprotstavljati se tome rješenju, te postaviti drugu osobu. Mi takav stav nacionalnog vijeća ocjenjujemo kao stav nacionalne zajednice. Na žalost, čak i kod pripadnika nekih manjinskih zajednica imamo pogrešno tumačenje ove odluke, uz objašnjenje da »naše nacionalno vijeće baš ne radi dobro, da nisu dovoljno odgovorni, stručni i kompetentni«. Ja im onda kažem: Izvinite, ako nisu dovoljno stručni i kompetentni voditi informiranje, onda nisu dovoljno dobri i kompetentni niti za kulturu, za obrazovanje, niti za druge interese nacionalne zajednice. Onda ih najurite, raspustite, napravite nove izbore, ili nešto uradite.
    To su, dakle, početni koraci oko tih osnivačkih prava, ali mi imamo suglasnost slovačkog, rumunjskog, rusinskog, i mađarskog nacionalnog vijeća, a mislim da je i hrvatsko o tome raspravljalo. Kada dobijemo suglasnost svih nacionalnih vijeća da žele prihvatiti osnivačka prava, očekujem da će u veljači ili ožujku na Skupštini ta odluka biti donijeta.
    Mislim da je netko, nastojeći zaustaviti ovaj proces, pokušao zloupotrijebiti činjenicu da su u određenoj mjeri Zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o informiranju u koliziji. Suština je, međutim, da po Zakonu o pravima nacionalnih manjina nacionalno vijeće može formirati novu novinsko-izdavačku ustanovu, a po republičkom zakonu, po nečijem tumačenju, prava se mogu prenijeti.
    A ja pitam zna li netko bolje situaciju u nacionalnim medijima od nacionalnih vijeća. Svakako da ne.

HR: Može li se prije prijenosa osnivačkih prava jedna novinsko-izdavačka ustanova privatizirati?
    Ne može, jer se o tome mora izjasniti nacionalno vijeće, odnosno prvo se mora obaviti prijenos osnivačkih prava. A što će nakon toga nacionalno vijeće uraditi, to je njegova volja i njegova odgovornost.
Zakon nalaže da od 22. travnja 2005. godine Skupština Vojvodine više ne može biti osnivač. To ne znači da se mediji do tada moraju privatizirati, ali Skupština tada više ne može biti osnivač. Međutim, privatiziranje svakako nije loše rješenje. Mi idemo k tome da prvi stupanj bude prijenos osnivačkih prava, pa ako, recimo, Hrvatsko nacionalno vijeće odluči, kako je bolje privatizirati »Hrvatsku riječ«, i da njen vlasnik bude izvjesna XY korporacija, ili hrvatska država u krajnjem slučaju, to je pravo njihove odluke. Oni mogu odrediti titulara za kojeg smatraju da je najbolje i najracionalnije rješenje. I svatko treba procijeniti što je za njihovu novinsko-izdavačku kuću najbolje.
HR: Kakav će dalje biti odnos države, odnosno Pokrajine prema tim ustanovama kada se budu privatizirale? Hoće li se i tada osiguravati sredstva iz proračuna?
    Da, i dalje će te ustanove imati pravo na financiranje, i to je ono što je netko pogrešno tumačio, zlonamjerno, ili iz nedovoljne obaviještenosti. Znači, bez obzira tko će biti vlasnik, odnosno nositelj vlasničkih prava nad medijem, je li to privatno lice, ili netko treći, taj medij će imati pravo tražiti novac pod uvjetom da dokaže kako obavlja informiranje na jeziku te nacionalne zajednice. A tu potvrdu mora dati nacionalno vijeće. Što dalje znači da na primjer Hrvatsko nacionalno vijeće može reći: Mi imamo troje novina, a samo »Hrvatska riječ« obavlja kvalitetno informiranje na hrvatskom jeziku. Druge sve mogu recimo imati i ekonomsku propagandu, ili se jednostavno neprofesionalno bave poslom informiranja. U tom slučaju će Skupština AP Vojvodine izdvojiti novac samo za te novine koje zadovoljavaju interese informiranja hrvatske zajednice.
    Dakle, čitava priča oko prijenosa osnivačkih prava nema nikakve veze s financiranjem, to je netko potpuno pogrešno protumačio. Prenijela se osnivačka prava ili ne, financiranje je nesporno.
HR: Postoji li opasnost da se s promjenom odnosa političkih snaga u Pokrajini poslije sljedećih izbora promjeni i odnos prema manjinskim medijima?
    Da, i ja na to neprestano upozoravam. A to može biti vrlo perfidno. Dakle, trenutačni stav Skupštine i Izvršnog vijeća je da tim medijima treba davati sredstva koja sada dobivaju, kako bi oni mogli u potpunosti ostvariti pravo na informiranje nacionalnih zajednica. Može netko doći i reći da bi se i s jednom trećinom tog novca, koji se sada izdvaja, moglo realizirati pravo na informiranje neke manjinske zajednice, ali se postavlja pitanje hoće li tada biti doista adekvatno zastupljeno to njihovo pravo. Dakako da neće. To će biti samo floskula: ‘Evo, mi o vama brinemo kako nalažu europski standardi’, ali će de fakto količina odobrenog novca biti daleko od neophodne. Ja nisam pesimista što se tiče izbora u Pokrajini, ali se svakako treba dobro pripremiti.
HR: Postoje li slobodni i neovisni mediji u Vojvodini?
    Pitanje slobodnih, neovisnih, ničim izazvanih medija je veoma teško pitanje. Ja mislim da je u odnosu na Šešeljev ili Vučićev zakon situacija ipak sto puta bolja. Je li bi mogla biti dvjesto puta bolja, to je već pitanje. Znači, da bi situacija u medijima i Vojvodine, i Srbije, i SCG bila bolja, svi na tome moramo jako mnogo raditi. Zakonski temelji postoje, postoji Zakon o javnom informiranju, Zakon o radiodifuziji je omogućio da imate pravilan pristup medijima, uskoro se očekuje i Zakon o slobodnom pristupu informacijama, što sve zajedno doprinosi jednoj kvalitetnijoj medijskoj situaciji. Onaj tko je bio novinar i u vrijeme Miloševićevog režima i sada može reći je li situacija bolja. A je li dovoljno bolje ili ne, to je nešto na čemu svi zajedno moramo raditi…Veoma je važno da u podizanju kvalitete vojvođanskih medija sudjeluju svi – država, sudstvo, tužiteljstvo, policija, i, naravno, novinari i urednici. Da svatko uzme jedan dio kolača u tome, jer de fakto sada je stvoren milje da se to uradi.
HR: Vijeće Europe je nedavno iznijelo stav da je izbor članova Radiodifuznog savjeta protuzakonit, a Srbija je u tome izvješću svrstana među zemlje u kojima politika ima značajan utjecaj na javni servis…
    Pitanje radiodifuzne agencije je veoma ozbiljno. Ovih dana imamo sastanak s tim savjetom u vezi s podjelom radiodifuznog servisa. Što se same agencije tiče i njene legitimnosti, to moramo promatrati u kontekstu potrebe da se rješavaju pitanja iz domena radiodifuzije. Dakle, tri godine se čeka da se neke stvari srede u Televiziji Novi Sad, da se izabere upravni odbor. Ako se, dakle, postavlja pitanje legitimnosti, onda bi on trebao ili prestati s radom ili raditi. Najvažnije je stvoriti uvjete da Savjet radiodifuzne agencije radi, a ako donese odluku koja može biti loša ili štetna, možda se može popraviti ubuduće, ali nedonošenje odluka je veoma problematično, i mi bismo morali to riješiti.
    Nama je u Vojvodini veoma važno da se izvrši podjela Televizije Novi Sad, za štoje uvjet prihvaćanje diobne bilance Radio-televizije Srbije, što je i dogovoreno, i o tome nema više spora. Mi smo se suglasili oko toga, i ta dioba se samo treba realizirati. Također je bitno izabrati upravni odbor, koji, koliko znam, nije sporan niti u Pokrajini niti u Republici, te da konačno počne raditi. Sljedeća, također važna odluka je raspisivanje natječaja za nacionalne frekvencije, zatim za regionalne i na kraju za lokalne. To sve treba što prije obaviti, jer je šteta dvostruka – imamo veliki problem u činjenici da država uopće ne naplaćuje ono što može, a to su dozvole za emitiranje programa i zakup frekvencije.
HR: Može li se, dakle, očekivati konačno rješavanje statusa Televizije Novi Sad?
    Novosadska televizija je sada vezanih ruku, i to je veliki problem. Sadašnje rukovodstvo televizije nema mogućnost da na temelju svog sadašnjeg statusa radi onako kako treba. Jednostavno, upravitelj, koji neke stvari mora potpisivati u Beogradu, ne može biti pravi upravitelj. Recimo, ukoliko želi racionalizirati poslovanje, reorganizirati televiziju, itd. on to ne može raditi ako se to ne radi na razini cijelog sustava, u Beogradu. Moja je teza da bez podjele televizije na republički i pokrajinski radiodifuzni servis nitko u Novom Sadu nije odgovoran za neke stvari koje se događaju, jer nema pravu samostalnost u odlučivanju. A bez toga se ne mogu ni vući pravi potezi. Mi jesmo mnogo toga popravili, situacija je mnogo bolja nego što je bila prije 2000. godine, ali još uvijek ima mnogo problema.
HR: Kako kao bivši novinar i sadašnji političar ocjenjujete odnos novinara i političara, odnosno institucija države?
    Ja imam nekoliko principa koje pokušavam provesti u svojoj komunikaciji s novinarima koji prate rad Izvršnog vijeća. Prije svega, ako novinari pišu o političarima, onda informacije koje dobiju moraju provjeriti i kod samih političara. Recimo, ako je informacija o nezadovoljstvu nekih 15 profesora iz Subotice radom tajnika Zoltana Bunjika, u kojoj se traži njegova smjena, plasirana na prvoj strani novina, onda bi se morala pružiti i dodatna informacija od strane samog tajnika. Međutim, to se nije desilo. Druga problematična stvar kod naših novinara je što često ne uzimaju u obzir tko je što rekao. Vi možete naći tisuće ljude koji će reći da se, recimo, Koštunica ne treba baviti politikom, ili kako Boris Tadić ne treba biti predsjednik Demokratske stranke, ali to svakako ne zaslužuje da se sve stavi na prvu stranu novina, osim ukoliko se ne radi o relevantnom sugovorniku.
    S druge strane, definitivno je jasno da smo i mi političari svjesni što je problem, što je propust, ali je pitanje tretmana toga problema, i je li on zaslužuje da mu se da takav publicitet i prioritet. Ukoliko, recimo, pogledate naslovnu stranu »Blica« za posljednjih dvadesetak dana, imat ćete utisak kako živite u Boliviji, mafijaškoj zem-lji iz koje nema izlaza. Ja ne kažem kako toga nema, u velikoj mjeri su te informacije točne, ali je pitanje jesu li one krucijalne da bi se našle na naslovnoj strani. Je li za građane koji žele da se nešto promijeni, i koji su i sami spremni nešto učiniti, to ohrabrenje? Ili, kako shvatiti činjenicu da od 200 privatiziranih tvrtki u 20 postoji problem, a u četiri, recimo, krivična djela, a u medijima se upravo te četiri tjednima nalaze na naslovnim stranama.
    Nedvojbeno je činjenica da postoji viši stupanj slobode utjecala i na novinare, ali, tu također mora postojati i mjera odgovornosti. Po mom mišljenju, najodgovorniji za ono što se u zemlji događa jesu političari, ali odmah za njima su novinari. Oni su ti koji će prenijeti što rade političari. ali svakako u tome moraju imati profesionalne kriterije.
HR: Druga strana priče ja da novinari (i dalje) imaju problem sa zatvorenošću institucija prema medijima.
    Da, slažem se da je to veliki problem, te da mediji često ne mogu dobiti pravovremenu i valjanu informaciju. Ja svojim kolegama u Izvršnom vijeću uvijek objašnjavam kako je na njima da plasiraju informaciju koja je bitna za javnost, a koju novinari ne znaju. Novinar bi, dakle, trebao biti pozvan od strane političara koji bi mu mogli prenijeti pravu informaciju. Ali ne zato da političari zloupotrebljavaju medije, već da im prenesu informacije koje su važne građanima i koje građani moraju znati. Ili, da objasne neka važna pitanja iz domena državnih poslova. Kad bi političari tako nastupali prema novinarima, mislim da bi tada novinarska lutanja oko toga tko je što učinio, ili rekao ili nije rekao, bila manja i bilo bi manje konfuzije. No, ja vjerujem da ćemo uspjeti riješiti problem, kako bi s obje strane bilo kvalitetnog odnosa.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay