Arhiv tekstova

Nacionalnost kao zločin

Obitelj Barbalić još uvijek traži pravdu. Ona je poput mnogih drugih tijekom devedesetih deložirana samo zato što ne pripada većinskom narodu. Prisjetimo se kako je to bilo.
    U srpnju 1997. godine hrvatska je obitelj Barbalić iseljena iz svog stana u Zemunu. Brzom akcijom, heklerima naoružanih pripadnika službe osiguranja zemunskog gradonačelnika i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja iz stana u kojima su živjeli pedeset godina Barbalići su iseljeni, a njihove stvari ostavljene u općinskom depou. U stan su se nakon toga uselili supružnici Ljiljana Mijoković i Ognjen Mihajlović, izbjeglice iz Hrvatske. Ognjen Mihajlovic je u ono vrijeme bio glavni i odgovorni urednik »Zemunskih novina«, glasila Općine Zemun u kojoj je na vlasti tada bila Srpska Radikalna stranka.
    »Prvog srpnja dok sam bio na godišnjem odmoru susjedi su mi javili da je netko provalio vrata i uselio se u stan moje majke u kojem smo još živjeli moj sedmogodišnji sin i ja«, rekao je tada Ivan Barbalić Glasu Amerike. Prema riječima Nikole Barovića, obiteljskog odvjetnika, prilikom ulaska u stan supružnici Mijoković-Mihajlović počinili su niz krivičnih djela zbog kojih je policija bila dužna podnijeti krivične prijave. Zemunski gradonačelnik i vođa radikala Vojislav Šešelj novinarima je kazao kako obitelj Barbalić u stanu koji je općinsko vlasništvo ne živi već pet godina. Tadašnji gradonačelnik Zemuna je uspio ustvrditi kako obitelj Barbalić »ne može otkupiti stan u društvenom vlasništvu u Srbiji jer imaju hrvatsko državljanstvo i prijavu boravka u Baškoj Vodi u RH«. Kao dokaz o državljanstvu Barbalićevih priložio je fotokopiju putovnice Ivanova sina Darija Barbalića, neplaćene račune i bedž HDZ-a koji je, tvrdi Šešelj, pronađen u stanu. U slučaju Barbalić, po mišljenju sadašnjega haškoga optuženika, tada je bila riječ o »zavjeri ustaškog lobija kojeg čine Nikola Barović, Helsinški odbor za ljudska prava i neki ustaški mediji«.
    Javnost je bila uvjerena da će nakon petolistopadskih promjena stvar krenuti na bolje, da će klima za druge i drugačije biti snošljivija. Medutim, čini se da su, ako se pogleda ishod posljednjih parlamentarnih izbora i uspjeh stranke koja je sijala zlo, to ipak bile sanje. Kolumnist dnevnika Danas Bojan Tončić zapisao je u tekstu s nadnevkom 19. listopada 2002 i ovo: » Jedan Zemunac vratio se nakon godinu i pol dana u Srbiju, u Beograd, u hotel »Union«. Prognanik se zove Ivan Barbalić. Morao je otići zbog nečega što bismo mogli tretirati kao ratni zločin – eto, ovdje se uglavnom time bavimo. Poznata nepravda, jedna od mnogih koje nisu ispravljene poslije petog listopada. Živi u Baškoj na Krku, u 27 četvornih metara, a mnogi su, kaže, prošli gore, izgubili su svoje najbliže. On »samo« dom, stan u kojem je obitelj Barbalić živjela od 1931. godine. Nije to bila klasična deložacija nego i pljačka – uzeli su im sve, namještaj, garderobu, foto-albume (ni to im nisu htjeli vratiti). Barbalići vode sudski spor, Ivan dolazi s Krka, ne dolaze zastupnici tužene Ljiljane Mijoković. Dosad je zakazano već mnogo rocišta i priča o sporoj, ali dostižnoj pravdi polako gubi smisao. Dario Barbalić ide u osmi razred i želi se vratiti i srednju školu završiti u Zemunu – to je onaj dječak kojem je Vojislav Šešelj zbog delikta koji se zove hrvatska putovnica osporavao pravo na vrtić. Zašto se ne bismo i toga sjetili. O ratnim zločinima je riječ«.