Obitelj Barbalić još uvijek traži pravdu. Ona je poput mnogih drugih tijekom devedesetih deložirana samo zato što ne pripada većinskom narodu. Prisjetimo se kako je to bilo.
    U srpnju 1997. godine hrvatska je obitelj Barbalić iseljena iz svog stana u Zemunu. Brzom akcijom, heklerima naoružanih pripadnika službe osiguranja zemunskog gradonačelnika i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja iz stana u kojima su živjeli pedeset godina Barbalići su iseljeni, a njihove stvari ostavljene u općinskom depou. U stan su se nakon toga uselili supružnici Ljiljana Mijoković i Ognjen Mihajlović, izbjeglice iz Hrvatske. Ognjen Mihajlovic je u ono vrijeme bio glavni i odgovorni urednik »Zemunskih novina«, glasila Općine Zemun u kojoj je na vlasti tada bila Srpska Radikalna stranka.
    »Prvog srpnja dok sam bio na godišnjem odmoru susjedi su mi javili da je netko provalio vrata i uselio se u stan moje majke u kojem smo još živjeli moj sedmogodišnji sin i ja«, rekao je tada Ivan Barbalić Glasu Amerike. Prema riječima Nikole Barovića, obiteljskog odvjetnika, prilikom ulaska u stan supružnici Mijoković-Mihajlović počinili su niz krivičnih djela zbog kojih je policija bila dužna podnijeti krivične prijave. Zemunski gradonačelnik i vođa radikala Vojislav Šešelj novinarima je kazao kako obitelj Barbalić u stanu koji je općinsko vlasništvo ne živi već pet godina. Tadašnji gradonačelnik Zemuna je uspio ustvrditi kako obitelj Barbalić »ne može otkupiti stan u društvenom vlasništvu u Srbiji jer imaju hrvatsko državljanstvo i prijavu boravka u Baškoj Vodi u RH«. Kao dokaz o državljanstvu Barbalićevih priložio je fotokopiju putovnice Ivanova sina Darija Barbalića, neplaćene račune i bedž HDZ-a koji je, tvrdi Šešelj, pronađen u stanu. U slučaju Barbalić, po mišljenju sadašnjega haškoga optuženika, tada je bila riječ o »zavjeri ustaškog lobija kojeg čine Nikola Barović, Helsinški odbor za ljudska prava i neki ustaški mediji«.
    Javnost je bila uvjerena da će nakon petolistopadskih promjena stvar krenuti na bolje, da će klima za druge i drugačije biti snošljivija. Medutim, čini se da su, ako se pogleda ishod posljednjih parlamentarnih izbora i uspjeh stranke koja je sijala zlo, to ipak bile sanje. Kolumnist dnevnika Danas Bojan Tončić zapisao je u tekstu s nadnevkom 19. listopada 2002 i ovo: » Jedan Zemunac vratio se nakon godinu i pol dana u Srbiju, u Beograd, u hotel »Union«. Prognanik se zove Ivan Barbalić. Morao je otići zbog nečega što bismo mogli tretirati kao ratni zločin – eto, ovdje se uglavnom time bavimo. Poznata nepravda, jedna od mnogih koje nisu ispravljene poslije petog listopada. Živi u Baškoj na Krku, u 27 četvornih metara, a mnogi su, kaže, prošli gore, izgubili su svoje najbliže. On »samo« dom, stan u kojem je obitelj Barbalić živjela od 1931. godine. Nije to bila klasična deložacija nego i pljačka – uzeli su im sve, namještaj, garderobu, foto-albume (ni to im nisu htjeli vratiti). Barbalići vode sudski spor, Ivan dolazi s Krka, ne dolaze zastupnici tužene Ljiljane Mijoković. Dosad je zakazano već mnogo rocišta i priča o sporoj, ali dostižnoj pravdi polako gubi smisao. Dario Barbalić ide u osmi razred i želi se vratiti i srednju školu završiti u Zemunu – to je onaj dječak kojem je Vojislav Šešelj zbog delikta koji se zove hrvatska putovnica osporavao pravo na vrtić. Zašto se ne bismo i toga sjetili. O ratnim zločinima je riječ«.