Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Što je sporno gospodo?

avnost je upoznata da je 25. siječnja s drugog programa Televizije Novi Sad po treći put skinuta jedina emisija na hrvatskom jeziku u SCG »TV divani«. Neposredno zatim u medijima su objavljene tvrdnje pomoćnika generalnog direktora RTV Novi Sad Drahomira Grnje kako je ova televizijska emisija skinuta zbog neistina iznijetih u njoj.
    »Ne radi se o cenzuri nego su izrečene neistine o TV Novi Sad i ja sam morao reagirati i braniti interese TV NS kao časne kuće. Reagirao sam jer izrečeno o TV Novi Sad jednostavno nije točno«, rekao je za dnevnik »Danas« Drahomir Grnja.
    Radi vjerodostojnog informiranja javnosti o ovome slučaju, donosimo kompletnu »spornu« izjavu člana Izvršnog odbora HNV-a zaduženog za informiranje Tomislava Žigmanova iz koje čitatelji mogu ocijeniti je li izrečena neistina i postoji li opravdanje za treću cenzuru »TV divana«.
    Josip Stantić: U posljednja dva tjedna dogodio se niz incidenata koji su uznemirili pripadnike hrvatske zajednice. Kako ih Vi tumačite?
    Tomislav Žigmanov: Da, s razlogom su uznemirili pripadnike hrvatske zajednice, jer svih sedam, premda različitih, događaja imaju jasnu poruku – zastrašiti građane hrvatske nacionalnosti na sjeveru Bačke. Rekao sam da su različiti jer imaju različitu vrstu, kako bih rekao, težine. Jedno je razbiti stakla na Hrvatskom domu, znači učiniti nasilan čin napada nad jednim objektom u kojem se okupljaju Hrvati. Druga vrsta značenja, poruke i težine ima ukoliko se crkva orobi. Treću vrstu poruke i težine, naravno u negativnom smislu, značajnije ima ako se sruši spomenik Matije Gupca i izvrši nužda na njemu! To je iz razloga ne samo što je srušen neki spomenik koji ima hrvatsko obilježje, nego je to u tom smislu gore zato što ime osobe čiji je spomenik srušen jeste i naziv osnovne škole u Tavankutu i mjesnog Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva. To je znači jasna poruka svima koji su okup-ljaju oko tog Matije Gupca da se o njima ne misli dobro i da su spremni na tome planu činiti i neki drugi korak. I, naravno, najteži po svojoj složenosti i značenju jest pet anonimnih poruka tjedniku na hrvatskom jeziku »Hrvatska riječ« da će se, ukoliko se pojavi još jedan broj, ljudi koji rade u toj kući ubiti. Ta prijetnja ubojstvom je najteža, ona se dogodila u dva dana pet puta, pa čak i nakon posjeta djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova. Naravno, dobro je što se evo sedam dana na tome planu ništa nije dogodilo – nije bilo novih prijetnji. Ali to je bio najteži incident, jer on ima ne samo značenje neposrednije prijetnje ljudima koji tamo rade, nego ono pokriva i one koji su vanjski suradnici. Ne treba zaboraviti da je »Hrvatska riječ« jedna od rijetkih institucija u hrvatskoj zajednici koja redovito pulzira, znači koja je aktivna, koja se dobro razvila, koja ima dopisnika gotovo iz svakog mjesta u kojem žive Hrvati, koja se i distribuira u svakom mjestu gdje žive Hrvati. To je znači poruka i tim koji pišu iz tih mjesta, to je poruka i onima koji ih čitaju, to je poruka i onima koji prihvaćaju da distribuiraju te novine. Znači to je poruka za jedan veći broj ljudi koji su angažirani unutar hrvatske zajednice. E sada, ukoliko se hoće vidjeti kako se može tumačiti serija tih incidenata i pojava, onda treba vidjeti da je u posljednjih najmanje pola godine došlo do nekih restauracijskih procesa kada je u pitanju manjinska politika u Srbiji i da su se u javnosti počeli pojavljivati tonovi i stavovi, koji su imali vrlo jasne antimanjinske, a to onda znači i antihrvatske, poruke, a spram kojih se nije dogodila nikakva vrsta sankcija. To je sve počelo, čini mi se, s pojavom Jovana Pejina u emisiji »Otkopčano« Televizije Novi Sad jesenas, kada je on decidirano rekao da, recimo što se tiče samih Hrvata, Hrvata u Vojvodini nema. U predizbornim kampanjama predsjedničkih izbora također je bilo dosta antimanjinskih, a onda i antihrvatskih, stavova. Ne treba zaboraviti da je jedan od predsjedničkih kandidata rekao da bi ga, da je rođen kao Hrvat, bilo sramota – da je to sramota. I na koncu samo ćemo napomenuti da je jedan od sadašnjih zastupnika u republičkoj skupštini ispred DSS Radoš Ljušić, povjesničar, rekao u emisiji »Utisak nedelje« na Televiziji B92 da je koalicija »Zajedno za toleranciju« antisrpska koalicija. I ukoliko uzmemo da su obje hrvatske političke stranke participirale u toj koaliciji i da je jedan značajan broj Hrvata glasovao za tu političku opciju, onda je to poruka za građanstvo, za javnost da, budući su oni anti, dakle neprijatelji, da je spram njih možda dobro, poželjno očitovati neku vrstu djelovanja. U tom kontekstu mislim da je javnost u Srbiji skrenula udesno, u jedno frekventnije prisustvo govora mržnje, antimanjinskog govora, a onda u tome kontekstu vrlo frekventnog i govora mržnje spram Hrvata. I ukoliko se to dopuštalo u medijima, znači njihovo prisustvo u javnosti, to je onda poruka za jedan broj ljudi da oni uzmu stvar u svoje ruke i da čine određene korake. Naravno, to sve zabrinjava – zabrinjava to što je stvoreno jedno takvo ozračje da se to može i događati ne samo u sferi javnosti nego i u sferi svakodnevlja i, s druge strane, snažnije odsustvo nekih mjera od strae državnih institucija.
J. S.: Nakon tih incidenata zabilježeno je nekoliko reakcija uglavnom pokrajinskih organa, u medijima su se oglasile neke nevladine organizacije kada su u pitanju ti incidenti, a i sami su mediji reagirali. Kako biste vi generalno ocijenili reakcije državnih organa na ovaj događaj?
    T. Ž.: Prvo zakašnjelo i onda nedovoljno. Ne treba zaboraviti da su upravo te nevladine organizacije bile te koje su u javnosti počele reagirati i osuđivati pojavu prvih incidenata, kako u Somboru tako i u Tavankutu. Izuzmemo li u Subotici predstavnike lokalne samouprave, koji su odmah nakon toga te pojave osudili, imamo kontinuirano, kako bih rekao, zanemarivanje tih događaja od predstavnika pokrajinskih i republičkih organa vlasti, kako onih sa sjedištem u Novom Sadu tako i onih u Beogradu, ali i onih koji su u Subotici. Tek nakon prijetnji novinarima »Hrvatske riječi« da će biti ubijeni, tek nakon sedmog incidenta, imamo snažnije osude, mahom putem priopćenja, određenih instanci iz Autonomne Pokrajine Vojvodine, to je prije svega Tajništvo za informiranje i Tajništvo za manjine, i osudu predsjednika Izvršnog vijeća Đorđa Đukića. S druge strane o ovom incidentu su se očitovali iz Direkcije za informiranje pri Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Ni jedno republičko tijelo, ni jedno ministarstvo, nije o tome našlo za shodno da nešto kaže. S druge strane, ukoliko vidimo što su poduzela druga tijela, recimo Ministarstvo unutarnjih poslova ili Tužiteljstvo, koji bi trebali pratiti i raditi na otkrivanju vinovnika, može se konstatirati da je Ministarstvo unutarnjih poslova brzo reagiralo što se tiče samih prijetnji »Hrvatskoj riječi«, da su nakon poziva urednika Perušića došli, uzeli izjavu i dali dvadesetčetverosatno osiguranje za redakciju, da su rekli da će učiniti sve kako bi se otkrio taj koji je prijetio. Zatim je bio jedan poseban prijam u ministarstvu unutarnjih poslova u Subotici, gdje je Svetislav Rajšić primio delegaciju na čelu s Józsefom Kaszom i ljudima iz Skupštine općine Subotica. Od toga dana do danas Ministarstvo unutarnjih poslova nije izdalo ni jedno priopćenje i nije obavijestilo nikoga o tome što je učinjeno: da li je neki vinovnik otkriven, ali je istina da nakon toga susreta novih incidenata nije bilo. U ovome kontekstu možda treba još spomenuti da su, barem koliko je meni poznato, određena državna tijela, prije svega Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, imala određenu vrstu aktivnosti, da su oni bili u službenim kontaktima s ljudima koji su trpjeli ove incidente i da su putem svojih kanala učinile određene aktivnosti, upućivanjem vjerojatno, pretpostavljam, prosvjeda i zahtijevanja da se te stvari više ne čine, ali to nije bilo vidljivo u sferama javnosti.
    J. S.: U tome kontekstu želim Vas pitati imate li informaciju kako je ovo sve što se događalo u protekla dva tjedna bilo praćeno u matičnoj zemlji ovdašnjih Hrvata – u Hrvatskoj?
    T. Ž.: Što se tiče medijskog praćenja ovih svih negativnih stvari moram prvo reći da su, što se tiče srbijanske javnosti, prvo elementarno predstavljanje učinili nezavisni mediji i to prije svega elektronski, znači Radio televizija B92, i neki tis-kani, kao što je Danas, koji su inače i ranije imali određenu vrstu senzibiliteta za javno predstavljanje ovakvih stvari. Tek nakon dva-tri dana su drugi mediji tiskani srbijanski počeli govoriti o ovim stvarima, a neki elektronski to do sada nisu uradili, kao što su srbijanski državni mediji, kao što je Radio televizija Srbije i čak studio u Novom Sadu. To isto tako ne treba da iznenađuje, pošto su oni i do sada pokazivali neku vrstu nesenzibiliteta i uopće ignoriranja ovakve vrste problema, a u svojim su uređivačkim politikama učinili malo da se transformiraju i da pokažu neku vrstu interesa. Što se tiče medija u Hrvatskoj oni su o ovome zloslutno šutjeli. Tiskani mediji, koliko je meni poznato, samo je Vjesnik, tek nakon incidenta prijetnje ubojstvom članovima redakcije Hrvatske riječiječi, objavio jedno malo izvješće, vijest Hininog dopisnika iz Subotice, dok ostali tiskani mediji to uopće nisu zabilježili. Elektronski su mediji također šutjeli – tek četiri dana nakon ovog incidenta, u prošlu subotu, objavili su u udarnom dnevniku dvominutnu informaciju o ovome fenomenu – znači od prvih incidenata pa do ovoga. To s jedne strane, kako bih rekao, razočarava zato što je za očekivati da se ta vrsta informacija u javnosti naše matične države nalazi, da budu prisutni događaji koji su ne samo negativni nego i oni pozitivni, što do sada nije bio slučaj, a s druge strane kada se i nešto negativno dogodi da ima neku vrstu, ukoliko se to sazna iz informacije Hine iz Subotice, dodatnoga napora da se pokaže veći interes, da se cjelovitije, obuhvatnije o tome piše, da se naprave duži novinski napisi o tome kako bi se pokušao bolje predstaviti naš život ovdje i problemi s kojima se suočavamo. Naravno, ne mogu sada zbog tog dvominutnog prikaza u udarnom dnevniku Hrvatske televizije u pola osam reći da je ta šutnja bila stalna, jer je ona prekinuta, ali je to nedovoljno. Nedovoljno u smislu jer je samo u tom elektronskom mediju bilo malo više riječi. Na žalost čak i u emisiji Korijeni, koja je namijenjena za nas, bio je jedan prikaz, ali on je bio u tom smislu zakašnjeli da nije registrirao činjenicu – prijetnju ubojstvom redakciji »Hrvatske riječi«, tako da ga je bilo deplasirano uopće i slušati.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay