Hrvatska mladež Bačke i Srijema, sa sjedištem u Zagrebu, organizacija je koja okuplja mlade podrijetlom iz Vojvodine koji žive u Republici Hrvatskoj i studente hrvatskih sveučilišta iz Vojvodine. Cilje je udruge bolje upoznavanje i rješavanje konkretnih i praktičnih problema s kojima se mladi susreću u novoj sredini, ali i čuvanje kulturnih vrijednosti svoga zavičaja.

S dr. Mirelom Stantić, inicijatoricom i predstavnicom ove najmlađe organizacije vojvođanskih Hrvata u Republici Hrvatskoj razgovaramo o Hrvatskoj mladeži Bačke i Srijema, o odlasku naših mladih na studij u Zagreb i njihovim problemima s kojim se susreću u novoj sredini, te o vječnoj dilemi nakon završetka studija: ostanak u Zagrebu ili povratak u rodni kraj.

  

HR: Nedavno ste diplomirali na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sjećate li se prvih dojmova pri dolasku u Zagreb, odnosno kako se osjećaju mladi iz naših krajeva u novoj sredini?

Bilo je doista teško otići od kuće, snaći se u novom gradu, u novoj sredini, među nepoznatim ljudima i, na neki način, biti suočen s »novim govorom«. Mučila me nostalgija, toliko jaka da sam nekoliko puta htjela odustati od svega. Međutim, kada je prošla prva, najteža godina, sve je bilo bolje. Tada je na studij u Zagreb došla i moja sestra, a ja sam u međuvremenu naučila i »govoriti«. Naime, nedovoljno znanje hrvatskog jezika bio mi je ogroman problem, primjerice, nisam znala da je otopina – rastvor, ili stanična stjenka – ćelijski zid. Naravno da to sada izgleda smiješno, ali tada, pred prijamni ispit, to nije bilo tako i nimalo nije bilo jednostavno. Sada, kada je sve to iza mene, na taj period u mom životu gledam sasvim drugim očima. Mislim da je dobro što sam otišla, osamostalila se, naučila hrvatski jezik, stekla nova poznanstva i nove prijatelje. Onima koji sada prolaze kroz slično teško razdoblje, želim poručiti da budu strpljivi i uporni, jer svi smo mi to prošli, ustrajali i uspjeli. 

HR: Postoji li i u kojoj mjeri međusobna suradnja studenata podrijetlom iz Vojvodine? 

Iz subjektivnog doživljaja rekla bih da postoji dobra suradnja. Skoro se svi odmah upoznamo pri dolasku u Zagreb na studij. Kada sam ja stigla vlakom u Zagreb dočekala nas je na Glavnom kolodvoru Marija Hećimović iz Hrvatske matice iseljenika i nekoliko studenata. Skupa smo otišli do studentskog doma »Stjepan Radić« gdje smo dobili bonove za menzu. Kada smo se smjestili, studenti koji su bili na fakultetu koji smo i mi željeli upisati pokazali su nam Zagreb i put do fakulteta. Nakon položenog prijamnog ispita i upisa svi smo imali riješen smještaj u studentskom domu (preko redovitog natječaja u Studentskom centru ili Hrvatske matice iseljenika) i stipendiju. Tako je tada bilo, sve je bilo izvrsno organizirano. A danas, iskreno niti ne znam sve točno, ali znam da se puno toga promijenilo, budući da studenti moraju imati riješene sve papire, polagati državnu maturu, prijamni ispit, nitko ih ne čeka na kolodvoru, ukratko, prepušteni su sami sebi. Nakon upisa pitanje je hoće li dobiti smještaj u domu i stipendiju, što je svima nama izrazito važno. 

Naravno da se mladi i dalje međusobno druže, ali činjenica je da postoji više grupica, odnosno nema mogućnosti kolektivnog upoznavanja kao prije. A upravo je to jedan od ciljeva i razloga osnivanja Hrvatske mladeži Bačke i Srijema.

HR: U vrijeme kada ste počeli studirati postojao je u Zagrebu Klub studenata iz Vojvodine. Jeste li i vi sudjelovali u njegovom radu?

Klub studenata Hrvata iz Vojvodine osnovan je u siječnju 2005. godine i još uvijek postoji. Osnovan je nakon što je 2001. zamro Klub studenata bačkih Hrvata i njegovo glasilo »KM press« (Kolo Mladeži press). Prvi predsjednik Kluba studenata Hrvata iz Vojvodine bio je Tomislav Brejar, zatim Marko Skenderović, a aktualni predsjednik je Veran Pokornić. Klub je organizirao tulume i tiskao glasilo studenata Hrvata iz Vojvodine i Crne Gore pod nazivom »HIV +« (Hrvati iz Vojvodine, a u plusu su Crnogorci). Tiskano je desetak brojeva u čijem sam pisanju i sama sudjelovala, a u većini brojeva je bila i neka od mojih pjesama. Tulume nisam organizirala, ali sam zato redovito tulumarila.

HR: Rekla si da su u listu objavljivane i tvoje pjesme. Kada si ih počela pisati, koliko ih imaš i planiraš li ih objaviti?

Pjesme sam počela pisati još u osnovnoj školi, a do sada ih imam pedesetak. Neke su objavljene u katoličkom listu »Zvonik«, spomenutim studentskim novinama »HIV +«, kronici HKPD-a Matija Gubec pod nazivom »Gupčeva lipa«, časopisu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu »Medicinar« i glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata »Zov Srijema«. Pjesma »Zbogom« je uglazbljena i izvedena na Festivalu bunjevački pisama 2005., a pjesma »Krvavi znoj« na »Hosana festu« 2006. Budući da pjesme piše i moja sestra Sanela želja nam je u budućnosti izdati zajedničku zbirku.

HR: Kako si došla na ideju okupljanja mladih koja su kasnije prerasla u Hrvatsku mladež Bačke i Srijema?

Ideja je polako nastajala. Počelo je sasvim slučajno kada je u zdravstvenu ambulantu u kojoj sam bila na praksi došao jedan stariji gospodin, naš pacijent. Dok je govorio prepoznala sam poznati naglasak, a kada je doktorici poklonio čestitku od slame znala sam da smo s »iste strane«. Tako sam upoznala dr. Luku Štilinovića. Malo smo »divanili« i on me je pozvao na druženje u zagrebačke prostorije Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata. Odazvala sam se pozivu na druženje na kojem je bilo prisutno više članova tih udruga, a slavile su se Materice. To su meni bile prve Materice od kada sam došla u Zagreb i osjećala sam se krasno, bila sam »među svojima«. Poslije smo se dr. Štilinović i ja dogovorili da pokušamo organizirati druženje isključivo za mlade. I tako je sve počelo, slučajno, iako mislim da u životu ništa nije slučajno. Prvi put smo se okupili 18. travnja 2010. godine.

HR: Kada ste institucionalizirali ta vaša okupljanja?

Nekoliko naših prvih susreta, 18. travnja, 16. svibnja i 28. studenoga prošle godine, bila su spontana, prava prijateljska druženja, a kako se broj studenata iz naših krajeva i mladih koji sada žive u Zagrebu povećavao svakim našim novim susretom, odlučili smo napraviti novi organizacijski iskorak i te zajedničke susrete podići na višu kvalitativnu razinu te im odrediti oblik i formu. Naime, prigodom dotadašnjih susreta nametnula se potreba institucionalizacije naših okupljanja, a samim tim i uobličenje želja i njihova brza realizacija, te smo se 9. siječnja ove godine odlučili organizirati kao nova zajednica, izabrati svoje predstavnike i donijeti okvirni program rada. Nakon kratke rasprave i predloženih nekoliko imena jednoglasno je odabrano ime Hrvatska mladež Bačke i Srijema, a odlučeno je da članovi udruge mogu biti srednjoškolci, studenti i mladi radnici u Republici Hrvatskoj. 

 HR: S obzirom na činjenicu da si inicijatorica tih susreta, mladih izabrana si za prvu predstavnicu, »primus inter pares« Hrvatske mladeži Bačke i Srijema. Tko je, uz tebe, još u vodstvu udruge?

Osim mene za ravnopravne predstavnike Hrvatske mladeži Bačke i Srijema izabrani su i Josip Čović, Luka Tadijan i Stanislav Prčić. Međutim, htjela bih naglasiti kako našu predstavničku dužnost shvaćamo isključivo kao »prve među jednakima«, jer mi bez pomoći i suradnje ostalih ne možemo, a u krajnjoj liniji i ne želimo napraviti ništa. Dakle, samo timskim radom i zajedništvom možemo ostvariti željene rezultate.

HR: Hrvatska mladež Bačke i Srijema postoji već više od godinu dana, jesi li zadovoljna dosadašnjim aktivnostima?

Premda se uvijek može bolje i više, zadovoljna sam realizacijom dosadašnjih aktivnosti. Naime, kako je većina članova Mladeži studentska populacija i kako naše aktivnosti miruju dok su ispitni periodi, do sada smo uspjeli održali sedam susreta, osnovali smo dramsko-literarnu sekciju i počeli rad na prvoj predstavi za koju tekst pišu sami članovi Mladeži. 

Kako bi ti redoviti susreti bili zanimljivi i privlačni, prije svega nama samima, odlučili smo organizirati seriju predavanja o zaslužnim Hrvatima koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj povijesti, a koji su, izravno ili neizravno, povezani s Vojvodinom. Prvo u toj seriji predavanja održao je mladi povjesničar i sociolog Mario Bara o jednom od najznačajnijih hrvatskih političara koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, vođi Hrvatske seljačke stranke Stjepanu Radiću, dok je prof. Đuro Vidmarović održao predavanje o vlč. Aleksi Kokiću, književniku i pjesniku, koji je u svom kratkom životu ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi.

Organizirali smo projekciju dokumentarno-igranog filma »Đuga« redatelja Rajka Ljubiča i scenarista dr. Luke Štilinovića, kao i tečaj hrvatskog jezika koji vodi Martina Knežević, prof. hrvatskog jezika, a težište predavanja je na razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskog jezika. 

Uoči najvećeg katoličkog blagdana Uskrsa, profesorica engleskog jezika i diplomirana etnologinja  Biserka Jaramazović održala je predavanje o uskrsnim običajima Hrvata Bunjevaca i Srijemaca, a u prostorijama u kojima se sastajemo uredili smo i kutak za mlade s našim fotografijama te osmislili naš logo. Zahvaljujući Zajednici protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, koja nam je pokrila sve putne troškove, organizirali smo za svoje članove 7. svibnja ove godine jednodnevni izlet u Nacionalni park Plitvička jezera, a nedavno smo za blagdan sv. Petra i Pavla, u povodu završetka akademske godine, organizirali u crkvi sv. Petra u Zagrebu sv. misu zahvalnicu za naše članove i ostale Hrvate iz Vojvodine.

HR: Koja je tema predstave za koju tekst pišete sami?

Tema predstave je svima vrlo bliska, radi se o realnoj životnoj situaciji u kojoj mladi zaljubljeni par podrijetlom iz Vojvodine završava fakultet, dolaze im roditelji na promociju i saznaju da njihova »mala« kći već ima momka – Šokca, a njegovi roditelji su iznenađeni činjenicom da njihov sin nema curu Šokicu, kao što su oni očekivali, već Bunjevku. Dakako, za tu roditeljima »problematičnu« situaciju mladi ne haju nego imaju svojih prečih briga, nalaze se pred velikom životnom odlukom – ostanak u Zagrebu ili povratak u rodni kraj.

HR: Kako u budućnosti vidiš Hrvatsku mladež iz Bačke i Srijema i koje će biti vaše aktivnosti u budućem periodu.

Nastavit ćemo se okupljati na redovitim druženjima koja su otprilike jednom mjesečno, dovršiti već započeti rad na našoj predstavi, a u planu nam je i obilazak zagrebačkog groblja Mirogoj, odnosno posjet vječnim počivalištima zaslužnih Hrvata iz Vojvodine, naših istinskih velikana. Isto tako planiramo svake godine, pri kraju akademske godine, organizirati  u crkvi sv. Petra u Zagrebu sv. misu zahvalnicu za naše članove i ostale Hrvate iz Vojvodine.

HR: Kao i u predstavi koju radite, i ti se nakon završetka studija nalaziš pred velikom životnom odlukom: ostanak u Zagrebu ili povratak u rodni kraj. Misliš se vratiti u Vojvodinu?

Ovo je najteže pitanje od svih, a svaki dan je drugačiji odgovor. Mnogi tijekom studija govore da će se vratiti, pa ostanu i obrnuto. Ja sam nakon fakulteta trebala odlučiti gdje ću stažirati i izabrala sam Zagreb. Tom sam odlukom zapravo htjela sebi dati još godinu dana vremena za razmišljanje. Drago mi je što sam tako postupila, jer su se u jednom trenutku sve kockice posložile i sve je postalo jasno. Želim ostati u Zagrebu.