Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Hr­vat­ske na­rod­ne ep­ske pje­sme

Terminom narodna pjesma od romantizma naovamo obično se obuhvaćaju pjesnički produkti anonimnog postanja i kolektivne prihvaćenosti, šireni najčešće usmenim putem u nepismenoj ili slabo pismenoj, pretežito ruralnoj sredini. U novije vrijeme se ustalio termin usmena pjesma (književnost) kojim se s jedne strane ističe usmeni karakter tog tipa književnog stvaranja, a s druge pokušavaju izbjeći ideološke konotacije pojma narod. Danas se može zaključiti da su obje atribucije zapravo oznaka istog pojma.
    Ono što karakterizira usmenu narodnu književnost presudno u autonomnosti njenog stvaralaštva jesu dvije fundamentalne crte: autonoman izbor tema i motiva, te autonoman način obrade koji se prvenstveno očituje u vlastitom jezičnom izrazu. Motivi, teme i likovi usmenoga narodnoga stvaralaštva gledano u svjetskim razmjerima, kao i u okvirima nacionalnih kultura, predstavljaju samostalan i samosvojan svijet koji se nije ponovio na području pisane književnosti. U širem povijesnom razmatranju, kategorije pisanosti i usmenosti izgrađuju se na književnom planu na dvojak način. Prvo, kao opći svjetski i univerzalni povijesni tok pisane i usmene književnosti, a to znači da postoje svjetska povijest pisane i svjetska povijest usmene književnosti kao dva autonomna razvojna toka. Drugo, kao specifičan nacionalni tok u posebnim užim povijesno-nacionalnim okolnostima. »Uz potvrđeni i provjereni povijesni tok nacionalnih pisanih književnosti postoji provjereni povijesni tok nacionalnih usmenih književnosti. Sasvim je razumljivo da su u različitim sredinama postigli nejednak raspon u trajanju i nejednaku kvalitetu u ostvarenjima, kao što slično ili jednako potvrđuju primjeri iz obiju književnosti na raznim stranama svijeta«, piše među ostalim književni kritičar Tvrtko Čubelić o usmenoj narodnoj književnosti.
    U počecima hrvatske epske tradicije ne stoji srednjovjekovni nacionalni epos poput francuske »Pjesme o Rolandu« ili španjolske »Pjesme o Cidu«. Narodnu epsku pjesmu na književnu će pozornicu dovesti tek renesansa. »Prvim pravim danas poznatim početkom može se smatrati deset stihova bugarštice o vojvodi Janku, koje je talijanski književnik Ruggero de Pazienza 1. lipnja 1497. godine čuo iz ustiju hrvatskih doseljenika u talijanskom gradiću Gioia de Colle, te ih kasnije unio u svoj ep ‘Lo Bolzino’«, piše književni kritičar Davor Dukić o počecima hrvatske epske tradicije. Pola stoljeća poslije Petar Hektorović unijet će u svoje »Ribanje i ribarsko prigovaranje« (1568.), dvije cjelovite bugarštice. Lirsku bugaršticu »Majka Margarita« zadarski književnik Juraj Baraković unio je u svoj spjev »Vila Slovinka« (1614.), a u ostavštini Petra Zrinskoga pronađena je bugarštica »Popevka od Svilojevića«, zapisana 1663. godine. Bugarštice su tako kao podvrsta usmene epike utkane u same početke hrvatske usmeno-epske tradicije.
    Elementi pjesničkog jezika i sižea narodnih pjesama utkali su se u čitav niz poznatijih književnih djela renesanse i baroka. Dovoljno je spomenuti samo »Robinju« Hanibala Lucića, Gundulićeva »Osmana« ili deseteračke pjesme Frana Krste Frankopana i Ignjata Đurđevića. Dalmatinski franjevci Filip Grabovac i Andrija Kačić Miošić u svojim djelima afirmirali su svjetovnu junačku narodnu epsku pjesmu. Dok je Filip Grabovac u »Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga« (1747.), u njegov svjetovni pučko-povijesni dio unio tek dvije cjelovite epske pjesme, Andrija Kačić Miošić je tim književnim postupkom ispunio gotovo cijeli »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« (1756). Puni procvat narodna pjesma, a time i usmena epika, doživjet će u vrijeme narodnog preporoda. U Gajevoj »Danici ilirskoj« 1837. godine ponovo je objavljena latinska okružnica i njen hrvatski prijevod kojom je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 1813. godine pozvao svećenstvo zagrebačke biskupije na prikupljanje književno-folklornog blaga sa svrhom upoznavanja narodnog jezika. Vrhovčeva je inicijativa u kontekstu buđenja nacionalne svijesti naišla na plodno tlo. Prikupljanjem narodnih pjesama i njihovim objavljivanjem u preporodnom tisku »Danici ilirskoj«, »Kolu« i »Zori dalmatinskoj« pozabavili su se najznačajniji kulturni i književni djelatnici toga razdoblja: Ivan Kukuljević, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Ivan i Matija Mažuranić i drugi. Sljedeći velik impuls sabiranju književno-folklornog blaga dala je Matica Hrvatska koja je 1877. godine uputila »Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama«. Zaslugom brojnih suradnika s terena prikupljena je izuzetno velika i vrijedna književno-folklorna građa. Razdoblje između narodnog preporoda i plodonosnog odziva na Matičin poziv iz 1877., odnosno između četrdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća, predstavlja klasično razdoblje u razvitku hrvatske usmene epike. U njemu je prikupljena estetski najvrednija građa.

Zrinjski i Frankopan
(izbor)

Sanak sanja Zrinjski gospodine
va Karlovcu gradu bijelomu,
da je žarko sunce pomrknulo,
da je jasan misec potamnio,
da j’ danica na zemlju panula,
da su kraju zvezde pribignule.
Kad se j’ Zrinjski oda sna probudi
Sanju pravi knezu trsačkomu:
»O, moj Jurju, od Trsata kneže,
noćas mi se j’ sanjica sanjala,
da je žarko sunce pomrknulo,
da je svitli misec potamnio,
da j’ danica na zemlju panula,
da su kraju zvezde pribignule«.

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay