Arhiv tekstova

Četiri godine prije nego je – u mjestu Norcija, oko 480. – ugledao svjetlo dana, posljednji je, plašljivi, rimski car skončao svoje dane pogođen mačem barbarskoga kralja. Rimsko carstvo, njegova politička i upravna dominacija, bijedno su završili. Preostale su još njegova kultura i civilizacija, ali je i njih lako mogla progutati mračna noć, koja je uslijedila nakon tih dana krvi i borbe, da nije bilo revnoga i žarkoga reda sv. Benedikta i njegovih monaha, koji su ih spasili i prenijeli idućim naraštajima, kao sjeme i kvasac naše vlastite kulture. 

Zahvaljujući tome, papa Pavao VI. je, 1964. godine, sv. Beneditka proglasio glavnim zaštitnikom Europe. Iz istoga mu razloga povijest književnosti, umjetnosti i društva, redom posvećuju po poglavlje, spominjući ga kao spasitelja zapadnjačke civilizacije, čuvara klasične kulture. 

 

Utemeljitelj zapadnjačkog 

monaštva

 

No, bio je on ujedno i promicatelj jedne nove arhitekture, koju je započeo ocrtavajući obrise svojih samostana. Benedikt je u vjerskoj povijesti zabilježen kao utemeljitelj zapadnjačkog monaštva, kojemu je uspio podariti izvoran i konkretan oblik življenja, što ga je sažeo u čuvenoj krilatici: »Ora et labora – Moli i radi«. Molitva i rad najuzvišenija je sinteza kršćanske askeze, što proizlazi iz pozorna čitanja evanđelja, te njegova prebiranja u Duhu. Iako je školovan u Rimu, koji je za njega bio preraskalašen, povukao se prvo u Enfide, a zatim u Subiac, da bi konačno svoj život završio u Monte Cassinu. 

Benedikt i njegova subraća nastavili su u samostanu ritam »rada i molitve« i time se nastavilo benediktinsko monaštvo, koje će Europi – prestrašenoj i zbunjenoj kaosom što su je izazvale invazije barbara – postati središte širenja kulture, ali također i rada, novih radnih tehnika, pokrenutih kako bi se nadišle poteškoće i oštrina mjesta na kojima su se redovnici nastanjivali. U Hrvatskoj je nekada bilo preko 600 benediktinskih samostana – danas ima jedan. Nedavno sam bio tamo. Prije par godina, bio je samo jedan redovnik, sada ih je jedanaest. Dakle, nešto se događa. 

 

Rad protkan duhom molitve

 

Kada se u ovo povijesno vrijeme masovnoga otpada Europe od kršćanskih vrednota zapitamo: Hoće li se roditi neki novi Benedikt ili se je rodio, sa strahom čekamo, jer dekristijanizirana Europa bez duhovnih korijena ne može roditi dobrim plodovima. Benedikt je znao i iz ruševina Rimskoga carstva prenijeti one vrednote, a tako ih oplemeniti upravo redom, radom i molitvom, da ih je prenio i na barbare, koji su posve »obrisali« Europu onoga vremena, ali su cijepljeni na novu stabljiku koju je zasadio Benedikt. Ovih dana i naša zajednica se okuplja oko pojma rada, veličajući i slaveći plodove žetve, kroz manifestacije mnogih dužijanci. Ona obiteljska, pa one malo šire – župske, i konačno najsvečanija i najznačajnija Dužijanca svih nas, koja ulazi ove godine u svoje novo stoljeće. Prisjetimo se da je vrednota rada u mentalitetu hrvatskoga življa ovoga podneblja osnovna odlika. Međutim, ne treba zaboraviti da je taj rad bio protkan od početka do kraja duhom molitve. Naši predci, koji su »začeli« Dužijancu, nisu bili sljedbenici sv. Benedikta direktno, ali su nasljedili kulturu rada kao vrednotu. Tako se i kod najobičnijeg čovjeka našega puka u životu ostvarila »Ora et labora – Moli i radi«. Malo se pribojavam da se već uvukao mentalitet radi, ali bez molitve i ponašaj se kao da Boga nema. Tako će rad brzo postati gorak, a znoj otrov. Međutim, u radu je znoj nagrada, u srcu mir, ako je rad protkan i dimenzijom duhovnoga. Benedikt je simbol nove i svježe mladice koju je svojim djelom zasadio u starom izopačenom truplu Rimskog carstva, pozvan je danas zagovarati svoju i našu Europu. Neka i u ovim susretima oživi lozinka svetog Benedikta, ali u punini. Neka bude susret koji slavi rad, ali i moli.