Arhiv tekstova

Nalazimo se u Uskrsnom vremenu. Ovo je osobito vrijeme, vrijeme milosti, jer događaj koji slavimo i čega se sjećamo, temelj je naše vjere. Nemoguće je naime, ni prihvatiti, a pogotovu slijediti kršćanstvo ako ne slijedimo Isusa živoga, uskrsloga i slavnoga.  Mnogim ljudima je danas u svijetu nejasno da kršćanstvo kao vjera, kao religija nije skup tek nekih vjerskih istina, a osobito ne neki kodeks ponašanja, nego da kršćanstvo započinje, temelji se i počiva na jednom događaju koji je doduše u povijesti, ali koji je izišao, »iskoraknuo« iz povijesti, a to je Isusovo Uskrsnuće. 

 

MARIJA IZ MAGDALE: Ovih uskrsnih dana posjetila me jedna novinarka sa željom da dam izjavu o kršćanstvu, Uskrsu, kako to gleda Crkva i prvo pitanje je bilo neobično postavljeno: »Znamo da je uskrsnuće legenda i da je utemeljena na poganskom vjerovanju, pa što vi velite za to?« Zapitao sam je je li to njeno pitanje ili je to poslala redakcija? Odgovor je bio: »To je pitanje redakcije«.Uskratio sam odgovor zbog toga što nas kršćane ne može više povrijediti, negoli ovako pitanje da se nakon dvadeset stoljeća od toga događaja još uvijek pokušava tumačiti legendom i tumačiti poganskim naslijeđem događaj koji je iznad svih događaja i neponovljiv i jedinstven u povijesti, koji, kako rekoh, iskoračuje iz povijesti jer ulazi u nad-povijest u stvaranje novoga čovjeka po mjeri Isusa Krista ali uskrsloga i slavnoga. Stoga ćemo ovih uskrsnih tjedana razmišljati zajedno o događajima iz susreta s Uskrslim. Zašto? Da bismo upravo u uskrsno vrijeme svoju vjeru utvrđivali u činjenici da je kršćanstvo počelo jednom osobom, da se začelo u susretu s uskrslom osobom i da sada živi, opstoji upravo prisutnošću te osobe kako u zajednici, tako i u pojedincu – čovjeku. Prvi susret o kojem danas želim reći nekoliko riječi je opisan u Ivanovom evanđelju u dvadesetom poglavlju od prvoga pa do osamnaestoga retka. To je poznati događaj susreta s Marijom Magdalenom. Mi znamo iz drugih izvještaja evanđelja tko je ta Marija Magdalena. Marija iz Magdale bila je ne baš časnog ponašanja. Javna žena, grešnica. Kada je izvjesni Šimun farizej pozvao Isusa na gozbu da bi ga kušao je li uistinu čovjek Božji, u tom času u Šimunov dom došla je jedna žena iz Magdale koja je bila grešnica u gradu i približila se Isusu koji je, po ondašnjem običaju, ležao za stolom. Došla je do njegovih nogu i suzama ih je oprala, kosom otirala i miomirisom pomazala njegove noge. To je bio krik, vapaj žene koja je željela izići iz svoga groba grijeha i osjećala je da u svoj toj masi učitelja i zakonodavaca, ovaj čovjek govori drugačije, ponaša se drugačije, dakle, susrela je u  Kristu Spasitelja. Nije znala da je on stvarno Bogočovjek i da je stvarno Mesija, da je stvarno Spasitelj, ali je nutarnjom intuicijom, a i milošću, osjetila da ovaj čovjek može promijeniti njen život. 

 

PUT OBRAĆENJA: Ne bih htio zalaziti u dublju analizu, sjetite se malko dijaloga Šimuna i Isusa kako Šimun kao domaćin prigovara, a Isus odgovara i opravdava ovu ženu i govori završnu rečenicu, »…prašta joj se mnogo jer je ljubila mnogo«. To je prvi čin Marijina obraćenja. Osjetila je da je ljubav kojom je učinila gestu poniznosti i pokajanja kod ovoga čovjeka iz Nazareta dovoljna da mogne poći ojačana, preobražena jer joj netko tko je autoritetom jak, rekao u ime Svevišnjega da joj je grijeh oprošten, ali da više ne griješi. To je Marijin susret s Isusom u komu je ta Marija oplakala svoje grijehe, dokazala svoju ljubav i postala učenica. Stoga se nemojmo čuditi da je u Ivanovom evanđelju prvi opisan ovaj susret Uskrslog Gospodina i to upravo s obraćenicom koja je doživjela svoje drugo obraćenje vrlo šokantno ali jako, a to je susret na Kalvariji gdje je ona bila prisutna. Znamo da su pobjegli i ozdravljeni i hromi i koji su prohodali i slijepi koji su progledali i mnogi bolesnici koje je Isus ozdravio. Na Kalvariji se čak i broj učenika s dvanaest smanjio na jednoga, na jednu i na njegovu majku. Ta jedna je bila Marija, upravo ta Marija, obraćena u pokajanju, a sada prisutna na Kalvariji. Ostala je srcem vezana za Isusa i onda kad je od svih bio napušten i ostala je uz križ s Isusom. Bio je taj susret koji slijedi iza uskrsnuća upravo znak kojim treba ići, obraćenje, vjernost i onda kada je kušnja najteža i prijateljstvo s Isusom i onda kada je to vrlo skupo i može stajati glave, kada se riskira sve, ama baš sve pa i sam život. Nije li to nagrada i putokaz nama svima da se Isus objavljuje samo onima koji su vjerni? Da dragi čitatelji, u evanđelju su zapisane objave Isusove nakon uskrsnuća samo svojima, samo vjernima. Ni Sinedriju, ni farizejima ni mnoštvu, ni nikom drugom, osim njegovima. Očiti je i to znak i poruka nama upravo u tom smislu pripadnosti opredjeljenja za Isusa. Tko bi od nas mogao osjetiti tu radost i snagu te vjere koju je Marija imala? Naš put je sličan od obraćenja, do objave i poslanja, biti svjedok: Krist je živ! To je autentično kršćanstvo i jedino ono ima šanse. Ljubav pobjeđuje!