Arhiv tekstova

U svijetu filma oduvijek se postavljalo pitanje kako izvršiti adaptaciju stripa. Postojale su (i postoje) dvije škole: oni koji su tvrdili da strip, osim naravno dramaturgije, treba zadržati svoje grafičke odlike pod svaku cijenu (kolorit, scenu itd.) i oni koji su tvrdili kako strip samo treba biti dramski predložak po kojemu će filmski stvaraoci graditi priču, a sve ostaje zanemarivo. Čini se kako je danas – pojavom nekoliko strip autora koji su zakoračili i u svijet filma – prevladala ona prva struja. Naravno, prije svega misli se na Franka Millera, čije su dvije grafičke novele za samo dvije godine doživjele vrlo uspješne ekranizacije. Pod redateljskom palicom »filmskih« redatelja, ali i pod supervizijom samog Millera, svijetlost je dana prvo ugledao »Grad Grijeha« (Sin City) u režiji Roberta Rodrigueza (Tarantino i Miller su potpisano kao koredatelji), a nedavno i veliki kino hit »300: bitka kod Termopila« u režiji Zacka Snydera.

STRIPOVSKA ŠMINKA: Ovaj posljednji je još jednom potvrdio kako Snyder zna napraviti film koji će prije svega biti gledan (film je imao najbolje otvorenje ove sezone u svijetu u veoma jakoj konkurenciji i drugo najbolje otvorenje u povijesti u Srbiji, odmah iza »Titanika«). Pokraj toga što je pravljen za široku publiku, film je, kao i »Grad Grijeha«, koji je sada već stekao kultni status, zadržao tipičnu stripovsku »šminku« (usporedite fotografije), ali se čini da kod »300« to ne funkcionira na pravi način. Cijeli film je snimam ispred »zelenog platna« tako da su scenografija, razni akteri, efekti, čak i krv i šminka glumaca dodavani u postprodukciji. Moguće da je zbog toga film izgubio svoju »filmičnost« (da budem precizniji »sinetičnost«) budući da sve izgleda kao dobro urađena video-igra: nedostaje prirodnost pokreta osobito kada su u pitanju masovne scene, što bi rekli oni koji igraju igrice loš AI. Naravno to nikako ne znači da film izgleda loše, naprotiv zbog loše napisanih dijaloga koji su pokušaj da se dočara lakonski govor Spartanaca (istina preuzeti su iz stripa) film se objeručke drži za atraktivne i lijepe scene i na tome gradi svoju privlačnost. 

SPARTANSKI ZAKONI: Za razliku od dijaloga glas i tekst naratora su nešto na što vrijedi obratiti pozornost. Narator nas uvodi u priču od samog početka kada upoznajemo spartansko društvo i njihove »zakone« i vodi nas do prekretnice u filmu kada perzijski glasnici dolaze u Spartu spartanskog kralja Leonide tražiti pokornost, međutim bivaju ispraćeni na adekvatan način. Mnogi bi rekli kako film počinje tek kada protagonisti napuste svoju voljenu Spartu i kada se njih nekoliko stotina uputi na megdan milijunskom neprijatelju (najvećoj vojsci ikada oformljenoj) – svatko tko je gledao trailer može doći do istog zaključka, i bit će u pravu. 

»300« svakako nije film za one bez mašte ili tolerancije k istoj, jer je »pretjeran« u svakom smislu – od glume do veličine svega u njemu. Slonovi i nosorozi su barem dvostruko veći nego što bi trebalo, krv šiklja na sve strane, a jedan Spartanac u filmu u prosjeku ubije 1000 Perzijanaca. Da je film neka vrsta hard core-a potvrđuje i ljubavna scena između Leonide i njegove kraljice. Stoga, teško je odrediti ciljnu skupinu ovog filma, u čemu možda i leži tajna njegove gledanosti. Naravno, pokraj velike atraktivnosti i ljepote kojom nas platno prosto usisava i Millerova svijeta »super Spartanaca«.