Arhiv tekstova

Dinko Gruhonjić, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine i šef dopisništva agencije Beta za Vojvodinu našao se na meti prijetnji koje su mu uputili sudionici foruma na neonacističkim Internet stranicama »Stormfront«. Prijetnje i vrijeđanja Gruhonjića najoštrije je osudila javnost u Srbiji. Osim teme o fenomenu neonacizma, neonacističkih simbola i pojava Skinhedsa u Srbiji, Dinko Gruhonjić govori i o fenomenima potiskivanja i poricanja nedavne prošlosti, te o zaštiti medija na manjinskim jezicima u procesu privatizacije medija 

 

HR: Vama su prije sada već više od dva tjedna, na međunarodnom neonacističkom site-u »Stormfront« upućene anonimne prijetnje smrću i uvrede na nacionalnoj, osobnoj i profesionalnoj osnovi. Kakve su Vaše informacije, dokle je policija stigla s istragom? 

Da budem iskren, znam koliko i Vi o detaljima iz istrage. Drugim riječima, nikakvi novi detalji, osim uhićenja a zatim i puštanja iz pritvora jednog pripadnika »Nacionalnog stroja« nisu mi poznati. Inače, zadovoljan sam prvobitnom reakcijom policije. Kontaktirali su me visoki dužnosnici MUP-a i uvjerili me da će pronaći anonimne autore groznih prijetnji. Nemam razloga sumnjati u to, a želio bih podsjetiti kako je policija vrlo promptno reagirala prije dvije godine, kada je u rekordnom roku uhitila mladića koji je napravio uvredljiv web-site o gradonačelnici Novog Sada, gospođici Maji Gojković iz Srpske radikalne stranke. Siguran sam da će i ovaj put policija uraditi posao do kraja, premda im je, kako kažu, sada teže, jer je taj nacistički site »hostiran« u Kaliforniji. 

HR: Što je po Vašem mišljenju uzrok upućenih prijetnji? 

Pa čitava ta nevolja počela je 9. studenoga 2005. godine, na sada već čuvenoj antifašističkoj tribini na novosadskom Filozofskom fakultetu, povodom Svjetskog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma. Tada je, sjećate se, na tribinu upala skupina od 20-25 mladića koji su išamarali i ispsovali neke od prisutnih, a pojedini iz te skupine su i salutirali u znak nacističkog pozdrava. E, moja je osobna nevolja, a novinarska sreća, učinila da budem jedini izvještač na toj tribini. I da imam »ekskluzivu«. Dakle, moja je agencija objavila vijest, zatim sam pozvao kolege s televizija, koji su od organizatora tribine dobili video kazetu sa snimkom incidenta, te je čitava Srbija istu večer imala prigodu gledati što se dešavalo. Zatim je uslijedilo i suđenje tim mladićima iz »Nacionalnog stroja«, a ja sam bio jedan od svjedoka. Prema svemu sudeći, oni su meni pripisali krivnju za njihovo uhićenje, vodeći se valjda logikom kako nitko ne bi niti saznao što se dogodilo, da ja nisam bio tamo. Dakle, kriv sam što sam dobro odradio svoj posao?! Potom je prvooptuženi u tom slučaju izdao i neko ukoričeno štivo »Slučaj Nacionalni stroj«, u kojoj je mojoj malenkosti posvećen zavidan prostor. Tamo sam okarakteriziran i kao »ustaša«, i kao »balija«, i kao »agent BND-a«, »Mosada«, kao »manipulator«... Sve u stilu one logike koja nam je poznata iz drame »Balkanski špijun«. Potom sam u siječnju tužio autora tog štiva i, evo, desilo mi se sada i da prijete smrću meni, i, što je najgore, mojoj obitelji. 

HR: Nakon tih prijetnji, plašite li se za sebe i za obitelj? 

Da budem potpuno iskren, plašim se. Ne toliko za sebe, jer mi smo novinari i inače suočeni s realnošću zvanom »nezadovoljni čitatelj«, a preživjeli smo i gore, Miloševićevo vrijeme. Ali se plašim za obitelj. Supruga nije novinarka, nije joj lako objasniti da je upravo strah ono što se želi postići ovakvim barbarskim prijetnjama. Tu je i naša Dunja, od devet mjeseci, kojoj, hvala Bogu, još uvijek nisu jasne te »odrasle stvari«. Ali, naš David ima osam godina i najviše smo vremena proveli pokušavajući ga »sakriti« od vijesti. Za sada smo uspjeli, ali nešto ćemo mu morati reći, jer će i ovako saznati u školi od prijatelja.  

HR: Koje su institucije zatražile hitnu reakciju državnih tijela u povodu ovih prijetnji? 

Predsjednik Srbije Boris Tadić, predsjednici Skupštine i Izvršnog vijeća Vojvodine, Bojan Kostreš i Bojan Pajtić, mnogobrojne novinarske udruge. Najviše sam sretan zbog podrške kolega, pokazali smo koliko moćni možemo biti kada smo solidarni. I to je pouka koju treba sačuvati za budućnost. Pa nismo uzalud prozvani »sedmom silom«! Samo bi bilo lijepo da to stalno imamo na umu. Da su mediji moćni, pokazali su kada su odigrali jednu od ključnih uloga u sramnoj i krvavoj pripremi ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Hajmo sada pokazati da se nećemo sklanjati pred bitangama i učinimo konačno nešto da ovo društvo »progleda«! U protivnom, sve će nam češće prijetiti i bacati na nas »kašikare«, kao što se desilo kolegi Dejanu Anastasijeviću iz lista »Vreme«. 

HR: Što mislite, otkuda u Srbiji fenomen neonacizma, neonacističkih simbola i pojava Skinhedsa?

Pa, slušajte, nije Srbija po tome ništa specifičnija od bilo koje druge zemlje, takvih pojava, na žalost, ima svugdje u svijetu. Iako, blago rečeno, čudno zvuči kada čujemo da su neonacističke skupine uzele maha, recimo, u Rusiji i u Srbiji. Zar treba nekoga podsjećati kako su ti narodi prošli u Drugom svjetskom ratu i koliko ih je pogub-ljeno, samo zato što je netko smatrao da ni Rusi ni Srbi nisu nekakvi »arijevci«?! Očigledno, riječ je o tome da živimo u društvu potpuno izvrnutog sustava vrijednosti. I nije »Nacionalni stroj« jedini problem. Ima sličnih ekstremističkih organizacija podosta u Srbiji, samo ne djeluju pod nacističkim simbolima, premda im je ideologija zapravo klasična nacistička – ideologija »krvi i tla«. 

Za bujanje takvih skupina najveću krivicu snose društvene elite. Kod nas se desio taj izuzetno glupi proces odricanja od antifašizma, jer je, po mišljenju tih »duhovnih i političkih vođa«, antifašizam isto što i komunizam. Oni su, dakle, potpuno nesvjesni da je Europska unija upravo izgrađena na tradiciji antifašizma. I da je ovdašnje slavljenje kvislinške vlade iz Drugog svjetskog rata potpuno jednako kao kad bi, recimo, Francuzi slavili Vichyev režim. A, eto, ovdje čak i ministri poručuju kako pred kvislinzima treba kleknuti i poštovati ih. I kako onda mladi ljudi da ne budu dezorijentirani, kad njima nakon završene srednje škole vjerojatno uopće nije jasno tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu? Dodamo li tomu još i našu duhovnu i materijalnu bijedu, eto plodnog tla za bujanje ekstremizama svih vrsta. 

HR: Smatrate li da u Srbiji postoji potiskivanje i poricanje nedavne prošlosti? 

To je vrlo očigledno, a i ovdje moram napomenuti kako ni to nije ništa čudno niti smo mi po tome specifični. Svaki narod koji je nekad u svojoj povijesti doživio da se u njegovo ime kolje, ubija, da se prave genocidi, masakri..., također je sklon poricanju tih zločina. Da budem potpuno iskren, iako sam se načitao i naslušao teoretičara koji govore o fazama kao što su poricanje i potiskivanje zločina, nikad mi neće biti jasan taj kolektivni mehanizam zvani nacija. Nikad mi neće biti jasno zašto bih ja imao braniti nekog »mog« zlikovca s jedinim argumentom da je iz redova »mog naroda«?! Ali, očigledno je da to upravo tako funkcionira, pogledajte kako se ponašaju narodi na prostoru bivše Jugoslavije. Jednom sam prigodom slušao predavanje izvjesnog španjolskog istražitelja ratnih zločina, koji je pobrojao genocide i masakre u 20. stoljeću. Pa je kazao, između ostalog, kako su Turci počinili genocid nad Armencima 1915. godine, pa Izraelci masakre nad Palestincima u ratu za neovisnost, pa Srbi genocid u Srebrenici... Reakcija publike, a to su sve studenti-poslijediplomci iz regije, koji su svojevoljno odabrali slušati tečaj o ratnim zločinima, bila je sljedeća: Turkinja s Kosova napala je Španjolca i kazala kako nikak-vog genocida nad Armencima i nije bilo; Židov iz Sarajeva ga je pitao o kakvim on to masakrima nad Palestincima priča; a moja zemljakinja iz Banjaluke ustvrdila je kako u Srebrenici nije bilo genocida... I sad vi budite pametni u čemu je štos! 

HR: Postoji li u javnom diskursu Srbije i dovoljno kritičkog diskursa glede nedavne prošlosti? 

Naravno da ne postoji, osim u okviru one »druge Srbije«. Ali, ono što je najgore jest činjenica da mi imamo ili kukavičku političku elitu (uz časne, ali marginalne iznimke), ili jednostavno političku elitu koja je bila ili je naknadno postala sudionik Miloševićeve politike. Pa pazite, oni su tolike kukavice ili su toliki sudionici, da čak ni onu najmanju moguću stvar nisu uradili: nisu građanima ove zemlje kazali kako jednostavno nije dopušteno ubijati ljude! Umjesto toga, oni i dalje štite, recimo, Mladića, koji je optužen da je organizirao i proveo prvi genocid na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Ok, netko će kazati kako nije lako preuzeti odgovornost na sebe i uhititi Mladića ili neke »sitnije« zločinačke ribe. I u redu, jasno je da su Zorana Đinđića baš takvi i ubili. Ali, to ne može biti politički argument. Ne možete se baviti politikom samo da biste davali koncesije na ceste, »kraduckali«, otimali, uživali u privilegijima... Politika podrazumijeva odgovornost i hrabrost, osobito u ovakvim »smutljivim« vremenima. Ali,  čini mi se kako se pomalo regrutiraju neki politički lideri koji su spremni »okrenuti list«. 

HR: Koji su osnovni ciljevi udruživanja novinara u Nezavisno društvo novinara Vojvodine? 

NDNV je najstarije nezavisno novinarsko udruženje na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Te 1990. godine, kada smo osnovani, bilo je i pregršt razloga, a prije svega riječ je bila o zaštiti novinara koji nisu željeli u kolo s Miloševićevim ratnim propagandistima i koji su zbog toga izgubili posao. 

HR: Nakon demokratskih promjena u Srbiji 2000. godine, organizacija NDNV je faktički zamrla. Godine 2004., ova je organizacija revitalizirana. Koji su bili razlozi za akciju revitalizacije i zbog čega smatrate da i danas postoji potreba za profesionalnom organizacijom kakva je NDNV?  

Starijim kolegama, a i mnogima od nas se nakon 5. listopada 2000. godine učinilo kako je demokracija na velika vrata ušla u Srbiju, ali smo se, na žalost, svi skupa prešli. NDNV smo revitalizirali i postojimo zato što, na žalost, ništa od naših optimističnih, revolucionarnih očekivanja nije ispunjeno: niti su sramote za novinarsku profesiju lustrirane i izopćene, niti je novinarski standard, i materijalni i profesionalni, porastao, niti su zaustavljeni napadi na novinare... Drugim riječima, gotovo svi razlozi zbog kojih smo utemeljeni 1990. godine, na očaj svih nas, tu su i danas. 

HR: Ima li danas političkih utjecaja na uređivačke politike medija? 

O, da, naravno, svakodnevnih! Posljednji najdrastičniji primjer bio je s onom grotesknom kampanjom za usvajanje novog Ustava Srbije. Sjećate li se, je li i jedan medij tada izvještavao objektivno, ili su se svi stavili »u službu općeg interesa«, kako je predstavljena čitava ta predstava čiji je jedini cilj bio zavaravanje javnosti, odvraćanje pažnje od suštinskih, ekonomskih problema i pozicioniranje pred parlamentarne izbore? Sa žaljenjem moram konstatirati kako je to jedna od najvećih bruka i sramota za medije, od 5. listopada do danas. Da ne pričam kako se kod nas izvještava o zbivanjima na Kosovu... I poslije takve epizode postavljam pitanje kako svi ti urednici mogu u budućnosti odbiti i jednu zamolbu ili zahtjev svojih političkih gurua? Ponavljam, mediji su »sedma sila«, a ne nekakvi »društveno-politički djelatnici« ili »sredstva javnog informiranja«. I hajdemo to shvatiti već jednom, makar je točno i to da u ovakvim blesavim tranzicijskim vremenima ima i previše mogućnosti za ucjene političara.   

HR: Od 1992. do 2002. godine NDNV je izdavao Vojvođanski građanski list »Nezavisni« koji je imao građansku, antinacionalističku i antiratnu orijentaciju. Je li njegovim gašenjem nastala određena medijska praznina? 

Nastala je ogromna praznina, koja je, eto, još jedna svjedodžba o provincijalizaciji i Novog Sada i Vojvodine. Mi nemamo novca ponovno ga pokrenuti. A nije da ga nismo tražili i nije da ga ne tražimo i dalje. Nećemo odustati, makar se zadovoljili i internet-tjednikom, zašto ne. 

HR: Što je po Vašem mišljenju razlika između »Medija i antimedija«, kako je nazvana i serija javnih tribina održanih 2005. godine u organizaciji NDNV? 

Antimediji su svi oni mediji, novinari, vlasnici, urednici..., koji nastaju zahvaljujući kojekakvim mutnim interesima kojekakvih mutnih krugova. Antimediji su tabloidi u Srbiji, koji nemaju blage veze s tabloidima u njihovoj izvornoj, zapadnoj formi. Recimo, britanski najprodavaniji tablod »The Sun« će uvijek tretirati teme poput »je li Beckham prevario Victoriu ili nije«, ali se nikad neće baviti »pitanjima života i smrti«, kako to rade srbijanski tabloidi. Tabloid je medijski proizvod čija je intencija zabaviti i razonoditi široku čitateljsku publiku i njih u razvijenom svijetu nitko ne uzima za ozbiljno niti oni žele da ih se uzima za ozbiljno. Kod nas imamo neke mutirane tabloide, koji pišu o tome da su »Srbi arijevci«, koji slave optužene za najteže ratne zločine, koji donose pornografske fotografije na naslovnim stranicama, koji dezavuiraju ljude na najcrnji mogući način, pozivajući se na »anonimne izvore«... Kada uzmemo u obzir njihovu prenisku cijenu, zatim činjenicu da imaju jako malo komercijalnih oglasa, onda se postavlja pitanje tko financira takve listove. Odgovora na to pitanje nema i to je suština cijele priče. Očigledno, netko je spreman platiti debeo novac kako bi preko takvih novina servirao narodu lažnu sliku stvarnosti. 

Ruku na srce, međutim, nisu tabloidi jedini problem. Uzmite, recimo, javne servise ili neke »ugledne« dnevne listove, koji bi trebali imati i onu »prosvjetiteljsku ulogu«, jer se financiraju iz naših džepova. Ali, i oni još uvijek itekako padaju na ispitu zvanom profesionalna odgovornost, pa također tetoše teme i ideje kojima je odavno bilo mjesto u ropotarnici povijesti. 

HR: Kakav je danas socijalni položaj novinara u Srbiji? 

Katastrofalan! Naime, mi danas imamo previše medija i previše novinara, što je posljedica sveopće inflacije vrijednosti u društvu, od čega ni mi novinari ne možemo biti izuzeti. Stvari su se konačno, doduše sporo, počele sređivati pričama o raspodjeli frekvencija i o privatizaciji općinskih medija. To je proces koji se mora desiti i mora biti jasno koliko medija imamo, pa da tržište konačno počne funkcionirati. I to je osnovni preduvjet da se i naš socijalni položaj popravi. Dobro, može mi netko prigovoriti kako će mnogi u tom procesu ostati bez posla. I to je točno, ali mislim da za dobre novinare nikada neće biti zime, dok oni koji su ušli u novinarstvo samo zato što nisu znali kud bi sa sobom jednostavno neće opstati.  

I onda ćemo konačno moći pričati i o pravoj sindikalnoj borbi za dobar kolektivni ugovor, za standard ispod kojeg nećemo ići. Da izvučemo profesiju iz gliba, iz situacije, kada ljudi tvrde kako su novinari nikogovići koje je moguće kupiti za tri piva i ručak. 

HR: Vi ste šef dopisništva agencije Beta za Vojvodinu. Što sve podrazumijeva vođenje jednog dopisništva?

Podrazumijeva prije svega koordiniranje radom 10 Betinih dopisništava u Vojvodini u svim aspektima, a najvažnije u aspektu proiz-vodnje vijesti. 

HR: Kakvo je Vaše gledište na proces privatizacije općinskih radijskih i TV postaja?

Kao što sam rekao, NDNV je, kao i ostale novinarske udruge, za privatizaciju tih medija, jer je jasno kako niti država niti lokalna samouprava nisu i nikada i neće biti dobre gazde za medije. 

HR: Kako se mogu zaštiti mediji na manjinskim jezicima?

Kad je riječ o lokalnim medijima koji imaju i programe na manjinskim jezicima, NDNV, kao i ostale medijske udruge i stručna javnost, stoje na stajalištu da je privatizacija tih medija neminovna, ali je država po ustavu i zakonu isto tako obvezna  zaštititi programe na manjinskim jezicima, jer to se ubraja u korpus prava nacionalnih zajednica na informiranje na vlastitom jeziku. Zato smo zahtijevali da država formira fondove iz kojih će se novi vlasnici stimulirati da zadrže programe na manjinskim jezicima, budući da je više nego jasno kako velika većina tih programa ne može biti komercijalno isplativa. 

Što se tiče medija koji su pod okriljem nacionalnih vijeća, pokazalo se kako je i tu riječ o nekom vidu državnog vlasništva, s obzirom da su manjinska nacionalna vijeća institucije koje su djelomice na proračunu. Tu postoje i problemi izazvani prije svega činjenicom da država nije dobro postavila stvari kada je u pitanju način izbora nacionalnih vijeća, te je jasno kako su te najviše institucije manjinske autonomije često zapravo jednopartijski monopoli, koji baš i ne trpe objektivno i nepristrano informiranje. Stvar je, dakle, u tome da se pluralizuju manjinska nacionalna vijeća, što će se neminovno odraziti i na uređivačku politiku medija na manjinskim jezicima. Svakako mislim da ti mediji ne mogu opstati na tržištu bez pomoći države, konkretnije pokrajine. Jer u strukturi njihovih prihoda donacije sudjeluju s 30 do čak 100 posto. Dakle, ima manjinskih medija koji ne bi mogli preživjeti niti jedan jedini dan bez pokrajinskih donacija. A sada je stvar vještine menadžmenta u tim medijima da osiguraju još neke donacije, iz matičnih država, na temelju projekata itd. Da na taj način podignu i kvalitetu, i tiražu, i pretplatu i tako povećaju i komercijalni utržak u strukturi svojih prihoda.