Arhiv tekstova

Hrvatska orguljska glazba je bogata svojim opusom i umjetničkim dosezima te predstavlja značajan dio cjelokupne nacionalne kulture. Taj segment kulturne baštine »zapisan« je diskografskim projektom »Hrvatska orguljska glazba«, za kojega je njegova autorica Ljerka Očić, orguljašica i profesorica orgulja i komorne glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nagrađena prestižnom nagradom »Vladimir Nazor«. Nagrada joj je dodijeljena za najbolje umjetničko ostvarenje na području glazbe u Republici Hrvatskoj za 2010. godinu.

U intervjuu za naš tjednik Ljerka Očić govori o hrvatskom orguljskom stvaralaštvu, stanju na suvremenoj orguljskoj sceni u Hrvatskoj, te o mjestu vojvođanskih skladatelja Albe Vidakovića i Stanislava Prepreka u prostoru sveukupne hrvatske orguljske glazbe.

HR: Za početak, kažite nam nešto više o diskografskom ostvarenju »Hrvatska orguljska glazba« za koje ste dobili nagradu »Vladimir Nazor«. Budući da je vaša nakana bila ovim projektom prezentirati hrvatsko orguljsko stvaralaštvo od 16. stoljeća do danas, kakvom biste ga ocijenili?

Projekt četverostukog albuma »Hrvatska orguljska glazba« prvenstveno je zamišljen kao »hommage« hrvatskoj orguljskoj baštini, koja ne obuhvaća samo bogatu orguljsku literaturu, već i povijesno značajan i zanimljiv instrumentarij na području Hrvatske. 

Nakon zaista brojnih, čak više od tisuću i tri stotine koncerata odsviranih širom svijeta, od Europe do Azije, Amerike, Australije, smatrala sam da mi je na neki način i dužnost, a ujedno i veliko veselje, ovom antologijom hrvatske orguljske glazbe odužiti se zemlji u kojoj živim, koju toliko volim i u koju se uvijek vraćam.

Moram priznati da sam vrlo pomno birala četiri tematske kategorije kojima sam željela obuhvatiti i što bolje predstaviti pripadnost hrvatske orguljske tradicije europskom glazbeno-kulturnom krugu i to u razdoblju od renesanse pa sve do današnjih dana.

Budući da sam uvijek tijekom nastupa, pogotovo na inozemnim turnejama, uvrštavala na programe djela naših skladatelja, reakcije publike su uvijek iznova bila sjajne i potvrđivale da se radi o vrijednim djelima... Ovome sigurno svjedoči i činjenica da je upravo Toccata u g-molu Franje Dugana bila prva skladba koju je BBC odabrao za emitiranje iz Hrvatske u znamenitom ciklusu »Euroclassic noctturno«, koje se sluša putem radija diljem Europe.

Smatram da svaki narod u prvome redu treba biti ponosan na vlastitu kulturnu baštinu. Nužnost je cijeniti je i promicati, jer je upravo kultura i umjetnost ono što narod određuje, ono što ostaje zauvijek. Umjetnost premošćuje sva vremena, nadvladava i pobjeđuje političke sustave i ostale zablude. Nažalost, upravo Hrvati često, ne samo da nisu svjesni da ih određuje vlastita kultura i tradicija, već ne znaju iskoristiti ove bogate resurse »kulturne nadmoći« kako bi odaslali u svijet istinsku sliku o sebi samima. 

HR: Kako ocjenjujete stanje na suvremenoj orguljskoj sceni u Hrvatskoj? Ima li kvalitetnih skladatelja i izvođača koji su svoje umjetničke i glazbeničke afinitete usmjerili upravo na orgulje?

Gotovo sa zanosom mogu reći da se hrvatska orguljska scena u posljednjih dvadesetak godina izuzetno promijenila u pozitivnom smjeru. Nakon, hvala Bogu, prošlih, po orgulje »nepodobnih« vremena, upravo je ovaj instrument sve više zastupljen na glazbenoj sceni. Neskromno si pripisujem i male zasluge za ovaj procvat, jer mi se čini da je i moj pedagoški rad urodio plodom. Naime, brojni moji bivši studenti danas s uspjehom nastupaju, brinu o orguljskoj baštini na različite načine, osnivaju i organiziraju orguljske festivale. Eto, upravo to dokazuju i moji bivši studenti, rodom iz Vojvodine, Alen Kopunović-Legetin i Saša Grunčić. Sama sam osnovala nekoliko orguljskih festivala, poput onog na orguljama Petra Nakića na Rabu, »Male nedjeljne podnevne orguljske koncerte« na Jordanovcu, ciklus koji traje već dvije godine i jedinstven je po tome što se svake, baš svake nedjelje nakon podnevne mise održavaju polusatni koncerti gdje nastupaju eminentni orguljaši i mnoge mlade snage, odnosno studenti orgulja i komorne glazbe iz moje klase na Muzičkoj akademiji. Heferer festival broji već svojih 17 godina, a tu je i Ars organi Sisciae, kojeg organizira također moj bivši student Edmund Andler Borić...

Orgulje su uvijek zanimljive skladateljima, jer zbog svoga raskošnog i bogatog zvukovlja pružaju izuzetne mogućnosti, pa skladatelji upravo u skladbama namijenjenim orguljama mogu izraziti svoju glazbeničku inventivnost. Ovaj četverostruki album upravo govori o velikom interesu skladatelja, posebice onih suvremenih koji su mi posvetili svoje skladbe. Tako su se na ovim nosačima zvuka našle i brojne praizvedbe, jer sam kroz »žive« snimke željela zadržati onu kreativnu energiju i naboj kojeg ima upravo prva izvedba neke skladbe. Posebno sam ponosna na fantastičnu skladbu Davorina Kempfa - »Fresku« za orgulje i veliki simfonijski orkestar, koja je ovdje zabilježena isto kao praizvedba, a ove je godine osvojila i »Porina« u kategoriji najbolje skladbe.

HR: Profesorica ste orgulja i komorne glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Koliki je interes studenata za orgulje?

Što se tiče interesa mladih glazbenika da se posvete orguljama, zaista sam zadovoljna. Moram reći da ovaj interes zapravo predstavlja pravo »malo čudo« u ovim, tako materijalistički nastrojenim vremenima. Na akademiji u ovom času imamo čak 12 studenata orgulja, no prema informacijama koje imam, sljedećeg semestra stiže prava navala zaljubljenika u orgulje. Uvijek su to izuzetni mladi ljudi, jer sama činjenica da se netko opredijelio za ovaj instrument govori u prilog tome da ima i neku drugu razinu svijesti, dozu duhovnosti, ljubavi prema glazbi, da je spreman na mnoga odricanja. A u konačnici su to i ponajbolji i najmarljiviji studenti na Muzičkoj akademiji, koji redovito  osvajaju i rektorove nagrade.

Posebnu mi radost predstavlja, uz orgulje kao glavni predmet i kolegij »Povijesna izvođačka praksa«, održavanje nastave iz kolegija »Komorna glazba«, jer se upravo kroz komornu glazbu orguljaši udružuju s pjevačima i ostalim instrumentalistima te se, uživajući u zajedničkom muziciranju, druže i stvaraju prijateljstva koja ostaju i nakon studija. Moji studenti zaista puno nastupaju jer smatram da se tako najbolje »peče zanat«.

Tu je i svibanjski festival »The organ coffee-break«, neobični, tematski osmišljeni ciklus na Muzičkoj akademiji koji donosi glazbu koja nije strogo vezana uz sakralne prostore, ali uz stilsku scenografiju i druženje uz kavu nakon koncerata povezuje i studente i profesore na najbolji mogući način. Naravno, financijska potpora svim ovim idejama je minimalna, no u životu nas održava izuzetan entuzijazam i ogromna ljubav prema orguljama.

HR: Za kulturu vojvođanskih Hrvata u segmentu glazbe od velikog su značaja skladateljski opusi Albe Vidakovića i Stanislava Prepreka. Nedavno je realiziran serijal koncerata »Glasovi orgulja u ravnici« na kojima su izvedena pojedina djela ovih autora te dr. Josipa Andrića. Izvođač je bio vaš student Saša Grunčić. U kontekstu sveukupne hrvatske orguljske glazbe, kakvo mjesto zauzimaju opusi Vidakovića i Prepreka?

Posebno mi je drago da se cijeni i izvodi glazba Albe Vidakovića i Stanislava Prepreka. Moram priznati da sam sentimentalna kada se radi i o uspjehu moga , meni izuzetno dragog bivšeg studenta, a danas ozbiljnog orguljaša Saše Grunčića. Sigurna sam da će i on u svom daljnjem bavljenju dati dostojan doprinos sve većoj valorizaciji i prepoznavanju orguljskih opusa Vidakovića i Prepreka, jer oni to svakako zaslužuju.

HR: I za kraj, kako vidite budućnost orguljske glazbe u kontekstu suvremenog glazbenog stvaralaštva?

Orgulje svakako imaju budućnost. Ponajprije jer je stasala generacija mnogih mladih  kvalitetnih orguljaša koji ulažu veliki trud na polju orguljaštva kroz najrazličitije segmente, od onih izvođačkih, do onih istraživačkih i baštinarskih. A orgulje su instrument koji nadsvođuje stoljeća! One traju od pamtivijeka, pronose novine glazbenog razmišljanja, utječu na smjenu stilskih razdoblja, a sve to jer se zvukovlje orgulja gotovo oduvijek odbijalo od svetih zidova hrama. Oduvijek su znale vibracijama svoga moćnog zvukovlja uzdići ljudski duh prema Višem, Boljem, Duhovnijem... Zar se uopće trebamo pitati imaju li budućnosti?!