Arhiv tekstova

Među mnogim stvarima, ovih dana sam pročitao i jedno razmišljanje vjernika laika koje me je nadahnulo za ovaj članak. Ovih dana slavimo blagdan Božanskog Milosrđa (Bijela nedjelja – mladi Uskrs). Vrhunac Isusovog otkupiteljskog čina slavimo za Uskrs, njegovom mukom, smrću i uskrsnućem, pobjedom nad njom. Poslije toga slijedi Uzašašće, a potom silazak Duha Svetoga na apostole. 

U daljnjem promatranju kalendara vidimo hod Crkve kroz povijest, slavljenje mnogih svetaca, a posebno posveta Blaženoj Djevici Mariji (Velika i Mala Gospa). Sve to završava negdje u kasnu jesen spomendanom Svih Svetih i Danom mrtvih. Zadnja nedjelja u studenom posvećena je Kristu Kralju, gospodaru svega, alfi i omegi. »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji«, reći će jednom prilikom u svom javnom djelovanju kroz tri godine. 

ISPOVIJEDANJE: Ali, posebnu pozornost posvećujemo ovom vremenu, što ga sada »živimo«, uskrsnom vremenu. Mnogima je priprava za Uskrs, osobito sakrament pomirenja – ispovijed – bila kao obveza i teška i neprijatna i nezgodna. Ne znajući da zbog toga nanose veliku štetu svom duhovnom razvoju. Ima više razloga zašto ljudi izbjegavaju ispovijed. Čut ćemo razna opravdanja za to: »ja ne griješim«, »zašto bih se ispovijedao pred nekim, koji je čovjek kao i ja«, »čemu uvijek iznositi jedno te isto i ponavljati se«, »ionako se ne mogu popraviti« i slično. Svi ti razlozi nisu dovoljni i ne opravdavaju izostanak ove vrste vjerskog života. 

Svatko od nas mora biti načisto sa samim sobom, glede ispovijedi. Za mene je ona neprestano čišćenje duše i njeno održavanje u trajnoj povezanosti s Bogom. Pa zar ne moramo stalno zalijevati cvijeće, koje bi se u protivnom osušilo? Tako je i s našom dušom. Obvezno ispovijedanje je i trajno vježbanje našeg duha, održavanje »kondicije«. Jedan od razloga zašto mnogi izbjegavaju ispovijed su i nagomilani grijesi, koje onda stidljivo zatajivamo, ili izbjegavamo priznati. 

I tu nam naša Crkva pomaže i priskače u pomoć brojnim primjerima svetaca kroz njenu povijest. Iznijet ću primjer časne sestre Faustine Kowalske, Poljakinje, koja je 2000. godine proglašena svetom. Imala je u svom životu česte susrete s Isusom, u kojima joj je posebno naglašavao svoje Božansko Milosrđe. Koliko je važno Božansko milosrđe i Sveta ispovijed, možemo vidjeti iz sljedećih Isusovih riječi, upućenih preko ove svetice: »Nijedna duša ne treba da ima straha da se meni približi, pa neka su joj grijesi crveni poput grimiza. Moje Milosrđe je toliko veliko, da razum nijednog čovjeka ili anđela to ne može objasniti«. »Prije nego što se pokažem kao sudac pravde na Posljednjem sudu, otvorit ću vrata svoga Milosrđa. Tko ne želi proći kroz vrata moga Milosrđa, morat će proći kroz vrata Pravde«. Ovo je velika opomena, ali i velika šansa u isto vrijeme. 

VELIKA PONUDA: Pravi vjernik će uvijek izabrati veliku ponudu, koju nam nudi Isus kroz uredan kršćanski život i redovitu ispovijed, umjesto života udaljenog od njega, zarobljenom u hedonizmu ovoga svijeta. Bogu moramo svi doći, »i ovako ili onako«, kao vjernici ili nevjernici. Ukoliko izaberemo Božansko Milosrđe, izbjeći ćemo sud Božanske Pravde. Nadam se da je ovo mnogima jasno. Slika Božanskog Milosrđa je raširena po cijelom svijetu i pokazuje Isusa i Njegovo Milosrđe, u kojem na slikoviti način iz predjela njegova srca izlaze dva mlaza. Jedan bijele, a drugi crvene boje. Bijeli mlaz označava vodu, koja čisti dušu, a crveni predstavlja život duše. Zanimljivo, da je sam Isus zatražio od sestre Faustine da naslika ovu sliku, što je ona i uradila, vođena njegovim uputama. Vjerujem da mnogi za to znaju i da se ova slika već nalazi kod mnogih katolika u njihovom domu. Neka nam ona bude utjeha i radost, ujedno i opomena, da svoj život pripremimo u onom ozračju, koji najbolje pogoduje ovom uskrsnom vremenu. Svaki doprinos na ovom polju ići će u korist našeg zajedničkog duhovnog jačanja. 

USKRSNA PORUKA: Postoji trajna opasnost da slaveći Uskrs prođe taj dan i da nam ne dođe dovoljno do svijesti, a pogotovo do savjesti da je taj dan – dan obveze – naše promjene. Naime, kršćanstvo se ne temelji na jednostavnoj, pa i Božjoj objavi, kršćanstvo se temelji na događaju Isusa Krista, koji se utjelovljuje, umire ali uskrsnućem otvara početak novoga čovječanstva. Stoga kršćanstvo nije nauka nego događaj. Događaj se doživljava i za nj se svjedoči. Ako Uskrs nije u nama postao događaj, onda ne može naš život biti svjedočanstvo, a trebalo bi biti svjedočanstvo o tom događaju susreta. Kako doživjeti taj susret? Svakako najbolje u gore spomenutim mislima: spoznati sebe kao onoga komu je itekako potrebno razumijevanje i opravdanje pred Božjom pravdom, a putem Milosrđa. Kada doživimo da se na nama i u nama dogodilo milosrđe, koje je Isus najviše iskazao baš na Uskrs, kada je učenicima podijelio vlast odrješenja od grijeha, kao svoj uskrsni dar. Nije mogao prije dok nije pobijedio grijeh. Čim ga je pobijedio, postavio je one kojima je darovano u njegovo ime oslobađati i dati mogućnost doživljaja susreta s Božjom ljubavlju. Zato kršćanstvo postaje vjera svjedočenja. Ja sam doživio i stoga svjedočim: Bog je milosrdan! To je uskrsna poruka za ovu nedjelju.