Arhiv tekstova

Nedavno je objavljena knjiga »Hrvatski kao povijesni jezik« prof. dr. sc. Marka Samardžije, predstojnika Katedre za hrvatski standardni jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta, izrađena u okviru znanstvenoistraživačkog projekta »Hrvatski jezik u XX. stoljeću«, kojega je financiralo Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa Republike Hrvatske. Radovi uvršteni u ovu knjigu nastajali su u različitim prigodama, a većina je dosada objavljena, među ostalima i u »Klasju naših ravni«, tematski su raznorodni, u njima autor podsjeća čitatelja na dugu, ponešto vijugavu, ali nadasve bogatu prošlost hrvatskoga jezika čiji počeci sežu prema kraju IX. stoljeća, kao i da su sva tri njegova narječja bila književni jezici koji su dugo pisani trima pismima. Unatoč sve prošle i sadašnje prostorne razgođenosti, te neskrivenih jezičnopolitičkih nastojanja oko rastakanja njegove supstancije, hrvatski jezik kao cjelina ima sve lingvističke i sociolingvističke značajke povijesnog jezika, a oni koji ga smatraju svojim, služe se njime i sporazumijevaju, pripadnici su hrvatske jezične zajednice te sukladno tomu žive u hrvatskom jezičnom prostoru. M. Samardžija ukazuje na ovo počevši od predgovora knjige koju je razdijelio u tri poglavlja: Stalnice i promjenljivke hrvatskoga standardnog jezika – Hrvatski jezik i njegovi dijalekti – Ljudikanja, prigovaranja i spominjanja o hrvatskome i u vezi s njim. 

Podsjećajući čitatelja na prošla hrvatska jezična stanja, na hrvatski izvan hrvatskog jezičnog područja, preko izvanjezičnih, izravnih političkih utjecaja na razvoj hrvatskog jezika, kao i o vrludavu i sporu oblikovanju svijesti o hrvatskoj štokavskoj dijalektalnoj književnosti, autor ukazuje i na utjecaje koji demografske primjene mogu imati na život  i izumiranje idioma. Budući da se za hrvatsku jezičnu zajednicu, po njegovu mišljenju, može reći da je iznadprosječno zainteresirana za svoj jezik i njegov pravopis, M. Samardžija ukazuje kako iznošenje pojedinih koncepcijskih neslaganja unutar jezikoslovne kroatistike, nepotrebno usmjerava pozornost javnosti prema zbunjujućim ili čak posve nebitnim kroatističkim dvojbama, pogotovu kada se od kakva uskostručnog pitanja hoće pripraviti kratkotrajna medijska senzacija. Govoreći o hrvatskom kao povijesnom jeziku M. Samardžija je ukazao i na jezikoslovne ili književne prinose stvaratelja iz Podunavlja: I. Antunovića, L. Bračuljevića, J. Buljovčića, M. Mikovića, A. Sekulića, B. Vujkova i T. Žigmanova.

 

J. Basch