Arhiv tekstova

Ana Lončar, 78-godišnja stanovnica Lužana, mjesta pokraj Slavonskog Broda, jedna je od srijemskih Hrvatica istjeranih iz svojih domova devedesetih godina prošlog stoljeća pod lažnom krinkom zamjene kuća. Ana je tako morala napustiti svoj dom u selu Kukujevci u Srijemu i sve što je u životu imala, uz uvjerenje da je u Lužanima čeka dvokatnica.

No, sve što nam je ispričala bilo je daleko od obećanja ravnopravnih s prijetnjama njenom životu. Njenom progonu tih dana prethodila su ubojstva Hrvata, pa je Ana živeći sama čekala samo dan kada će i na nju doći red, a znala je kako taj dan, nažalost, ipak mora doći. Ipak, u prvi je mah odbijala zahtjeve otići. To što je ona stara i nemoćna žena koja živi sama, njenim progoniteljima nije bilo važno. Njima je, jednostavno, jedino bilo važno njeno podrijetlo. »Rekli su: ‘Marš napolje ustaše!’, jer mi smo za njih tamo svi bili ustaše«, sjeća se naša sugovornica.

STRAH ZA ŽIVOT: Jedne od tih večeri u kuću joj је došao vlasnik kuće u kojoj popratnoj prostoriji u Lužanima sada živi, i koji joj je već više puta nudio zamjenu kuća, što je Ana uporno odbijala. No, toga puta nije došao pregovarati. I tako je Ana, bojeći se za vlastiti život, ipak odlučila otići iz svojih Kukujevaca. Imovinu sa sobom nije smjela ponijeti, iako je sve što je imala bilo pretočeno u tu kuću.

»Sve što sam imala morala sam ostaviti. Kuću sa svim stvarima. Ništa mi nije dao odnijeti«, kaže baka Ana ne mogavši prešutjeti da je danas možda živa zahvaljujući činjenici da su je, u vrijeme konstantnih prijetnji, od napada branila dva Srbina pridošlih iz njenog budućeg mjesta prebivališta – Lužana. Jednog od njih posebno apostrofira, Dragu Vasiljevića, i pri tom dodaje kako njihovi postupci pokazuju da ljudskost ne poznaje granice.

»Ma ja nikad ne kažem, ja nikad ne gledam tko se kako zove. Jesi li ti čovjek? Jesam li ja čovjek? Onda smo ljudi!« – naglašava Ana.

I tako, nakon 20 sati puta preko Mađarske, jedno kišnog predvečerja Ana je došla u Lužane. Ali, umjesto kuće dvokatnice dočekala ju je razrušena (minirana) kuća. Da bi nam pokazala što je ostalo od kuće Ana nas je izvela u dvorište.

»Ovdje je bila kuhinja, ovdje dvije sobe i dvije sobe gore na katu. Sve je srušeno. Kada sam to po dolasku ugledala mislila sam da mi je nebo palo na glavu, a dolje ispod mene tvrda zemlja. Mogu vam reći da nisam znala kako se zovem«, priča nam baka Ana i dodaje da joj je trebalo pune tri godine da očisti dvorište. Danas je, ako ništa drugo, ostala uredna ploča i nešto malo zida od bivše kuće.

PROBLEMI SA STATUSOM: Ali, baka Anini problemi nisu nestali dolaskom u Hrvatsku. Trebalo joj je dosta vremena i truda kako bi riješila svoj status, kao i da bi ušla u svoj posjed na kojem su već bile izbjeglice iz Bosne. S obzirom da Ana živi u popratnoj prostoriji bivše kuće, šupe kako bi rekli Srijemci, i da nema vodovoda pitamo je – gdje uzima vodu, a baka Ana odgovara da ima pipu u dvorištu. »Kada se pipa zimi zaledi s kantom idem u susjedstvo kao prosjakinja moleći za malo vode«. Kupaonica joj je san, a struju ima samo u svojoj sobici.  No, kaže nam Ana da joj u njenoj samoći pomažu novi susjedi u Lužanima.

»Kada treba pomoći, dolete poput osa«, napominje Ana.

Pomoć je tražila od Općine, Županije i Države. No, pomoć je izostala, jer kažu joj da, s jedne strane, prema hrvatskim zakonima nema pravo na obnovu kuće, a prema drugom kao izbjeglica ni na neki drugi smještaj. I tako je već deset godina bespoštedno upućuju s jednog na drugi ured, ili pak na zakon i natrag. A da bi apsurd bio veći, vlasnik srušene kuće, koji ju je iz njenog doma istjerao, kada bi to htio, imao bi pravo na obnovu kuće, bar prema našim zakonima.

»Nisam plakala kada su me istjerali iz moje kuće, ali kada su mi rekli da nemam pravo na obnovu kuće, a da bi on na to imao pravo, suze su mi potekle. Zašto bi on imao to pravo, a ja ne?« čudi se Ana i pokazuje nam dokumentaciju desetogodišnje prepiske s državom, kako kaže, jedino što je zapravo njena imovina. Pitamo je je li joj žao što je došla.

STAROST U PAPIRIMA: »A, možete misliti! Rođena sam u Hercegovini i već sa 13 godina, 1942. godine, protjerali su nas prvi put. Pune 52 godine sam živo radila, kućila se, svima pomagala, a onda opet protjerivanje i evo vidite što sam u svom životu zaradila«, kaže baka Ana i dodaje: 

»Moj život je tužna priča. To ne može nitko osjetiti osim onoga koji to proživljava. Možete misliti kako mi je kada sam čitav život radila, trudila se, šparala, od svega zakidala da bi imala za svoju starost. A meni je sada sve u tim papirima«, kaže nam baka Ana na rastanku.

Unatoč težini njenih riječi, Ani je ostalo još samo jedno – nada. Koliko god to u ovim uvjetima nevjerojatno zvučalo. Odlazimo razmišljajući o riječima ove, naiz-gled, slabašne starice i pitamo se koliko bi nas imalo snage proći kroz ono što je naša baka prošla i kroz koliko još muke mora proći da bi stekla pravo na ponovno dostojanstvo, dane kada joj svakidašnjica neće biti samo poniženje, jer ona je to dostojanstvo već odavno zaslužila.