Arhiv tekstova

Nedavni napis u riječkom »Novom listu«, pod naslovom »Opatijac Ivan Vidaković iz mora izvukao zmijičnjaka repaša« bio je poprilično rijetka vijest: »Rijetku lovinu digao je na udici  Ivan Vidaković iz Opatije. Ribu koju nisu prepoznali niti on, niti mnogi kojima ju je pokazivao. Naposljetku je riba identificirana u Prirodoslovnom muzeju u Rijeci od strane dr. Marcela Kovačića kao zmijičnjak repaš – izuzetno rijetka riba na sjevernom Jadranu. U nas ipak nije posve nepoznat o čemu govori činjenica da ima više narodnih naziva, od kojih su neki: sablja, sabljar, mač, špada, pešešpada, srebrnica, pila, zmijičnjak, zmijica morska… Zmijičnjak repaš naraste maksimalno dva metra i do tri kilograma, dok je prosječnim primjercima   težina tridesetak dag a duljina 50 do 150 cm. Ulov Ivana Vidakovića dugačak je 115 cm, što znači da spada u prosjek. Zmijičnjak repaš je jadranska riba, ali rijetka, a nastanjen je južnije od Jabučke kotline. Najgušće naseljava istočni Atlantik i sva južna mora, te Mediteran. Boravi na muljevitu, ponešto i pjeskovitu dnu, na dubinama između 100 i 250 metara, a može se naći i dublje, čak do 600 m. Hrani se ribama, glavonošcima, i rakovima. Lovi se cijele godine, a jedini alat je pridnena povlačna mreža – koča. Ponekad se ulovi i pridnenim parangalom, kad je položen na velikoj dubini. Ulov povrazom, pa još na sjevernom Jadranu, uistinu je raritet.« Ono što nije objavljeno je to da je ustvari Ivan Vidaković, rođen 1938. godine,  panonski mornar, podrijetlom iz Sonte, gdje je nedavno boravio, obilazeći širu obitelj i prijatelje. Nasmijano lice, koje ne odaje njegove godine, te otvoreni pogled, plijene punu pozornost sugovornika. Rado je prihvatio razgovor za Hrvatsku riječ, za koju kaže da je redovito prati. 

4Pročitali smo u »Novom listu« o vašemu raritetnomu ulovu zmijičnjaka repaša. Što znači termin ulov povrazom i kakve ribe još lovite?

Pecaroški  rečeno,   povraz  je  obična  udica  bilo  koje veličine,  vezana  na  najlon   bilo koje debljine.  Njime se lovi na dubinama od 2-3, pa sve do 150 metara. Ulovi nam najčešće nisu krupni poput dunavskih. To su većinom ribe od 200 gr do pol kilograma, a samo u rijetkim prilikama veće. Uglavnom su to bob, arbun, oslić, orada, ili na većim dubinama ugor. Najveći kojega sam ulovio imao je sedam i pol kg. S ovim zmijičnjakom mi se posrećilo, to je odista u Jadranskom moru jako velika rijetkost. Poklonio sam ga Prirodoslovnom muzeju u Rijeci, da se malo našalim, kako bih im pokazao da panonski mornar  može nešto što mnogi jadranski ne mogu. 

4U početku ste spomenuli da nas redovito pratite. Od kud »Hrvatska riječ« u Opatiji?

U Opatiji se ne može kupiti, no redovito ju dobivam od rodbine iz Sonte. Pratim vas od samoga početka, a puno mi je srce kad imam prilike čitati sve ono što se napiše o mojoj Sonti i Sonćanima. To uvijek pokazujem mojima prijateljima, pa neka vide da ni ja nisam tikva bez korijena, da se i u mojemu rodnom mjestu čuje hrvatska riječ i vidi hrvatsko narodno ruho. Vidim po vašemu pisanju da hrvatska zajednica u Vojvodini i nije tako slaba i mala, da se stvaraju kulturno-prosvjetne udruge i, konačno, da se puno radi na očuvanju našega nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

4Od kud Šokac iz Sonte u Opatiji?

U mladosti sam izučio zanat pekara. Po odsluženju vojnoga roka, davne 1960. godine, mlad, pun pozitivne energije, želio sam malo »upoznati svijet«, malo proputovati, a ukoliko to bude moguće, pokušati i unaprijediti svoj zanat. Moja prva destinacija bilo je selo Matulje nadomak Opatije, gdje sam živio pet i pol godina, zasnovao obitelj radeći svoj zanat, da bih od 1966. godine preseljenjem postao Opatijac. Već 1961. godine od sviju okolnih pekarni osnovano je društveno poduzeće »Radnik« Opatija. Nakon 6 godina rada u ovom poduzeću napustio sam zanat i uposlio se u riječkoj luci kao skladištar, odakle sam nakon 33 godine i umirovljen. U međuvremenu suprugu sam izgubio, a dvojica sinova su otišla svaki svojim putem, tako da umirovljeničke dane provodim čekajući rijetke zgode kad je bar dio obitelji na okupu. 

4Kako kratite umirovljeničke dane?

Najdraži mi je ribolov, a član sam i Gljivarske udruge »Ožujka« u Rijeci. Ranije sam bio aktivan i u šah-klubu, no kako se članstvo osulo, klub se i ugasio. U ribolov idem s jednim prijateljem, koji ima barku. Nekada pecamo u blizini obale, a nekada znamo otići i nekoliko milja na pučinu, pa tamo znademo provesti i cijelu noć. Gljive tražimo od svibnja, pa sve do kasne jeseni. Tražimo ih po šumama, livadama, a podrazumijeva se da jako dobro moramo poznavati gljive po vrstama. Na partijama šaha sada se okupljamo pojedinačno, po bifeima ili boćarijama i dalje uporno odmjeravamo snagu. Sve u svemu, prkosim godinama i živim dinamično.

4 Bavite li se, poput velikoga broja Opatijaca, i turizmom?

Svakako. Vlasnik sam jednoga velikoga stana u vili »Margita«, staroj oko 130 godina. Prije nekoliko godina uz pomoć sina Vlade dvije sam sobe preuredio u apartmane, a kategorizirani su s tri zvjezdice, što je najviši standard u kategorizaciji privatnih apartmana. Surađujem s turističkim agencijama i kapaciteti su mi popunjeni cijele sezone. Tako ubijam dosadu, a i lijepo popunjavam kućni proračun. 

4Kakve su Vaše veze s rodnom Sontom?

Jako tijesne. Što sam stariji, korijeni me sve više vuku k sebi. U Sonti mi je sva bliža rodbina, odnosno brat i dvije sestre s obiteljima, a isto tako i djeca od pokojnoga drugoga brata i sve ih volim obići, a isto tako sretan sam kad mi netko od njih dođe u Opatiju u goste. Prije devedeset prve dolazio sam u Sontu 3 – 4 puta godišnje, danas malo rjeđe. Problematično je bilo ratnih devedesetih. Trebalo je putovati preko Mađarske, pa je poslije bila neophodna viza, a danas je dovoljna samo putovnica. Odnosi su se normalizirali, svi su shvatili da živimo u dvije države i tu više ništa nije sporno. Jedino o nama ovisi koliko ćemo si olakšati međusobnu komunikaciju, a to možemo samo bezuvjetnim poštovanjem druge strane.

4I na koncu, nakon toliko godina života na Jadranu, jeste lizaboravili divanit šokački? 

Kako bih zaboravio, taj divan  je čovjeku urođen, a zaboravi ga samo ukoliko sam sebi to dopusti. U Rijeci i okolici ima 5 – 6 obitelji koje potječu iz Sonte, pa se povremeno nađemo na okupu. E, onda pomalo proradi i nostalgija, pa kad se stanemo divanit, nikad kraja. Svako bi ništa reko, a oni što nas slušu, štogoda razumu, a štogoda i ne. Eto, baš volimo divanit šokački i nikada taj divan i nećemo zaboravit.