Arhiv tekstova

Tomislav Žigmanov jedan je od rjeđih vojvođanskih autora koji analizira procese u hrvatskoj zajednici u suvremenoj situaciji, osobito od 1990. godine, a manje se bavi njezinom prošlošću, tradicijom. To je izravna posljedica napora autora da se Hrvati u Vojvodini prestanu idealizirati i svoditi na folklornu zajednicu, kao  i da se suvremena situacija hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, sagleda realno usprkos tomu što slika koja se dobiva  nije povoljna i da to mnogi ne vole čuti. Osim u brojnim publikacijama, njegovi analitički članci objavljeni su prošle godine u nakladi Hrvatske sveučilišne naklade u knjizi »Hrvati u Vojvodini danas: traganje za identitetom«. Za sada se još nije pojavila i u Vojvodini.

Prema mišljenju autora, jedan veliki dio problema s kojim se hrvatska zajednica suočava je izravna posljedica temeljnog nerazumijevanja što je to hrvatstvo i kamo bi ono trebalo ići. Za sebe kaže kako nastoji svoje analize utemeljiti u činjenicama, bez obzira na boju slike, koja se iz njegovih analiza doima dosta tamnom,  i cijenu koju plaća u zajednici koja sebe prečesto zna idealizirati.

 

HR: Kako gledate na budućnost nacionalno-manjinskih prava i politike u kontekstu europskih integracija?

Jedno je sigurno – izostajat će teži oblici kršenja ljudskih prava nad pripadnicima manjina, što je za Hrvate u Vojvodini, s obzirom na iskustva iz devedesetih, itekako od značaja. S druge strane, državama se smanjuje prostor za simulaciju kada je u pitanju stvaranje uvjeta za ostvarivanje manjinska prava. Pa ipak, ne treba imati iluzija u svezi s Europom! Poznato je da većina europskih institucija – od Vijeća Europe, preko OESS-a do tijela Europske unije – manjinsko pitanje prije razumijeva kao pitanje stabilnosti a manje kao pitanje pravednosti. Posve konkretno, oni će tolerirati procese koji vode k asimilaciji poradi, recimo, mira u regiji ili danoj državi. Slučaj Makedonaca u Grčkoj ili pak Bretanjaca u Francuskoj i više su nego indikativni. No, nedvojbeno je i to da su zemlje pristupnice pod snažnijim monitoringom i manjinskog pitanja od zemalja članica, što onda ima cijeli niz povoljnosti za položaj manjina u tim državama – ozračje je pozitivnije, javne politike moraju uvažavati etnokulturalnu pluralnost, uspostavlja se cijela mreža novih institucionalnih aranžmana koji su izravno u funkciji zaštite i manjinskih prava, kao što su ombudsman ili tijela manjinske samouprave na unutarnjem planu i nekoliko na nadnacionalnom, na primjer, Europski sud za ljudska prava.

HR: Čuju se mišljenja kako će pridruživanjem Europskoj uniji »nestati« nacionalno-manjinsko pitanje i uopće potreba za nacionalno-manjinskom politikom?

To uopće ne stoji! To su argumenti mešetara, koji imaju za cilj da, onesmišljavajući promanjinska nastojanja, slabe njihove potencijale u sadašnjosti. Pa u Europskoj uniji svaki je narod, čak i najbrojniji njemački, u manjinskom položaju. Ona je državna tvorevina u kojoj su svi manjine, što je stvorilo jedan poseban senzus spram svega manjinskoga. Nacionalno-manjinske politike mogu nestati samo u dva slučaja – ukoliko ne bude manjina ili ukoliko suvremena država izgubi značajke nacionalnoga! I jedno i drugo je danas teško ostvarivo!  

HR: Također se čuju stavovi, osobito iz tzv. građanskih opcija kako nema potrebe za postojanjem nacionalno-manjinskih stranaka?

Znate što, svašta ljudi pričaju... Najviše »volim« kada tako što iznose predstavnici onih stranaka koje se smatraju »građanskim«, a imaju svoju slavu, koji su koncipirali novi ustav i za njega glasovali a koji Srbiju definira kao ekskluzivnu državu srpskog naroda!? Gledajte, u Srbiji još od početka devedesetih postoji veliki nesporazum s onim »građansko«. Što je to? Suprotno nacionalnom? Vrlo teško, jer su to pojmovi različite vrste! Pojam građanstva jest suvremeni politički pojam kojim se tek kazuje da je pojedinac, građanin dakle, nositelj suvereniteta, kojega onda u političkoj zajednici i prakticira. No, treba znati da se takav građanin uvijek ostvaruje u konkretnom društvenom kontekstu, koji nije etnokulturalno neutralan već, naprotiv, uvijek ima nekakvo vlastito partikularno određenje, a najčešće dominantno nacionalno. I ja sam, naime, građanin, ali hrvatske nacionalnosti. Naravno, dominantni partikularitet u državi može biti manje ili više ekskluzivan spram građana s drugačijim značajkama na svim razinama – od simbola, preko sadržaja obrazovanja, jezične politike, politike zapošljavanja... Drugim riječima, država može kreirati i realizirati mjere koje će u etnokulturalnom smislu biti pravednije, to jest dopuštati i stvarati uvjete svakoj različitoj skupini da ostvari isto ono što i ona generira ili će pak unutar sebe asimilirati sve različito. Jedno od sredstava za postizanje takve ravnopravnosti jesu i političke partije nacionalnih manjina. No, mora se znati da se ne može svaka udruga sličnomišljenika nazvati političkom partijom, budući da je to jedna posve ozbiljna institucija, koja mora imati cijeli niz ispunjenih preduvjeta – od racionalno ustrojenog organiziranog članstva i kompetentnog vodstva, preko razrađenih programa djelovanja i kapaciteta za njihovu realizaciju do sudjelovanja u političkoj borbi i javno-mnijenskog pulziranja.

HR: Što, u biti, Hrvati u Srbiji, kao politički narod, očekuju od vlasti, po Vašem mišljenju?

Nekoliko stvari je u pitanju. Prvo, uspostava pravne države, načela vladavine zakona i demokratskog ustroja, to jest uspješan svršetak tranzicije. Drugo, da u tome ne budu gubitnici, napose kada je pitanju raspolaganje potencijalima i resursima, i to prije svega demografskim, materijalnim i u domenama moći. Treće, sukladno rješavanje njihovog manjinskog pitanja – od neometanog ostvarivanja manjinskih prava, preko mogućnosti pune integracije u društvo, do sudjelovanja u procesima donošenja odluka na svim razinama.

HR: Kakva je uloga parlamentarne hrvatske političke stranke u participaciji vlasti na lokalnoj razini?

Da ostvaruju interese onih koji su im dali povjerenje na temelju njihovih izbornih programa i obećanja, da se pri tomu ravna načelom općeg dobra za sve građane lokalne zajednice i da se pridržava pravila tzv. dobrog upravljanja! U tom smislu, vršeći vlast hrvatska politička stranka treba operacionalizirati, kroz cijeli niz programa i mjera, svoj osnovni program koji je »ovjeren« voljom birača. Dodat ćemo samo da kod manjinskih stranaka u to nužno spada i skupina specifičnih interesa, ovdje konkretno onih koji se tiču hrvatske zajednice. Taj okvir s jedne strane treba biti popunjen sadržajima koji dolaze iz sfere manjinskih prava, s druge strane poboljšanjem uvjeta života u mjestima gdje Hrvati pretežito žive, dakako u domeni ovlaštenja lokalne samouprave. To trebaju biti načela, no toga je u posljednjih petnaestak godina manjkalo. Znalo se biti tek prirepak moćnijih i raditi više u vlastitom interesu nego li u općem ili narodnom.

HR: A kakva na repub-ličkoj odnosno pokrajinskoj razini?

Načela trebaju ostati ista, razlika je samo mjesto sudjelovanja u vlasti. Usto treba imati u svijesti i činjenicu da su to instance, osobito republička razina, s neusporedivo većim ovlaštenjima. To podrazumijeva ne samo veću odgovornost sudionika u toj vlasti već i jasne i razrađene programe, koji se moraju unaprijed razraditi unutar stranke. Na koncu, to su mjesta gdje se kreiraju politike koje imaju utjecaj i na lokalnu razinu, pa treba i umješnosti kako za izradu odluka od kojih će i Hrvati imati benefita tako i spremnosti da se spriječi donošenje odluka s eventualno štetnim posljedicama.

HR: Često ste se u javnosti osvrtali na nacionalni i znanstveni značaj Leksikona. Koje su šanse da Leksikon u ovakvim uvjetima rada bude priveden kraju u neko dogledno vrijeme?

Doglednost izravno ovisi u uvjetima! Ukoliko budemo radili u uvjetima kao do sada, a to, podsjetit ću Vas, nisu nikakvi uvjeti, onda će izrada Leksikona potrajati. Gotovo da se graniči s čudom i dosadašnje istrajavanje u radu, jer nisu osigurani nikakvi trajni izvori sredstava, već se namiču u premalom obujmu od natječaja do natječaja, a institucionalni okvir podsjeća na vrijeme biskupa Antunovića. Namjerno sam izostavio snažne i različite napore mnogih na onesmišljavanju. Još ću reći da se ovako zahtjevni projekti, pa makar postupno kao što to mi činimo, ne realiziraju ni u jednoj manjinskoj zajednici u Vojvodini, a sve imaju daleko razvijenije kapacitete, niti u jednoj hrvatskoj manjinskoj zajednici u svijetu, a sve žive u neusporedivo boljim uvjetima!

HR: Što mislite o značaju Hrvatskog akademskog društva za hrvatsku manjinsku zajednicu, i što od HAD-a očekujete u budućnosti?

Načelno promatrano, značaj udruge koja okuplja akademski obrazovane građane, s obzirom na potencijale koji oni imaju, teško se može osporiti. No, glavno je pitanje ostvaruje li se takav značaj uvijek, to jest očituju li se i kako, ti potencijali. I tu već, bojim se, imamo problema, budući da HAD nije kontinuirano bivao na visini svoje zadaće. A njegova glavna zadaća jest da bude neka vrsta intelektualnog servisa zajednice, gdje će se promišljati i voditi dijalog o pitanjima od značaja za zajednicu, a ne društvo, zbog nekakve više obrazovanosti, prepametnih, koji će djelovati tek tu i tamo poradi vlastita interesa, na ad hoc način, što je također znalo biti. U tom smislu, svjetlija budućnost HAD-a podrazumijeva kontinuirani rad, uključivanje u aktivnosti većeg broja ljudi, osobito mladih, rad na izradi konkretnih programa, koordinaciju postojećih i poticanje na nove znanstvene projekte, afirmaciju dijaloga unutar zajednice, osmišljavanje i realizacija edukacijskih sadržaja, integracija članstva u hrvatski i srbijanskikulturni prostor...

HR: Kako ocjenjujete dosadašnje rezultate u razvoju hrvatskog školstva u Srbiji?

Obrazovanje je oblast u kojoj je u hrvatskoj zajednici, na žalost, učinjeno najmanje. Pa ipak, rezultati su vidljivi, ali nisu preveliki, recimo izvan subotičke općine ono nije zaživjelo. To je posljedica toga što je manjkalo stalnije, obuhvatne i sustavne podrške ključnih institucija u hrvatskoj zajednici, ali i nekih pojedinaca. S druge strane, jedan dio razloga leži i u objektivnim okolnostima, recimo, rafiniranom opstruiranju koju vrši vlast ili odsustvu promanjinske državne obrazovne politike.

HR: Kako riješiti prob-lem srednjeg i visokog školstva na hrvatskom i za potrebe hrvatske zajednice. 

Treba prvo vidjeti što će ponuditi HAD-ovi stručnjaci u platformi, koja će uskoro biti gotova. Nadam se da će prije usvajanja od strane HNV-a biti predstavljena zainteresiranoj javnosti i da će biti predmetom javne rasprave. Ja ću se osobno zalagati u tome procesu za sljedeće: osnutak jedne elitne gimnazije na pokrajinskoj razini s internatom, hrvatski odjeli u postojećim gimnazijama, osnutak kated-re za kroatistiku na novosadskom Filozofskom fakultetu, te studij na nekom pedagoškom fakultetu za školovanje učiteljica. To recimo danas ima slovačka zajednica.

 

HR: Nacionalne manjine po brojnosti slične Hrvatima ili pak koji su i manje, razvile su svoje školske centre na jednom mjestu s kolegijima za djecu iz okolice. Trebaju li i Hrvati vlastiti školski centar?

Djelomice sam već odgovorio na to pitanje – mislim da ne treba ići na segregaciju djece već na njihovu integraciju u postojeće škole kroz odjele na hrvatskom, osim jedne elitne gimnazije, u koju bi se upisivala nadarena djeca iz cijele Vojvodine, što onda pretpostavlja internatski smještaj. Ni u kojem slučaju se ne bi smjelo zadovoljiti, što sada neki priželjkuju, većim otvaranjem za javnost biskupijske gimnazije Paulinum ili studijem na Teološkom fakultetu nekakvog sveučilišta u Subotici! To, naravno, neka postoji, ali se hrvatsko školstvo ne smije na njih svoditi.

HR: Kakvom ocjenjujete nacionalno-manjinsku politiku u Republici Srbiji s jedne strane, a s druge strane tijela AP Vojvodine?

Kada je riječ o republičkoj ravni, vrlo se teško može govoriti o nekak-voj manjinskoj politici, budući da republička tijela nisu za tako što institucionalno ustrojena, proračun nije etnički senzitivan i gotovo da ne postoje aktivnosti koje poduzima Vlada Republike Srbije, a koje su usmjerene k manjinama. Slučaj donošenja Ustava i njegov sadržaj i više su nego ilustrativni primjeri. Sasvim je druga stvar što njezini predstavnici, prije svega na deklarativnom planu, stvaraju nekakav privid te različitim simulacijama to onda potkrepljuju, a neki to onda uzimaju »zdravo za gotovo«. Oprostite, izdvojiti na godišnjoj razini desetak tisuća eura za programe hrvatske zajednice i reći da vodite manjinsku politiku i više je nego licemjerno. U politici Pokrajine, pak, ima značajnih odstupanja od toga, to jest pokazuje se daleko veća senzitivnost za potrebe manjina, no znajući za njezina skromna ovlaštenja to se ne pokazuje dovoljnim.

HR: Kritički ste se osvrnuli na sredstva koja su na raspolaganju Hrvatima odnosno njihovim institucijama u Srbiji. Ukupno je to bilo prošle godine oko 75.000 eura (od državnih, pokrajinskih i lokalnih tijela). Je li moguće ovom količinom sredstava izgraditi tzv. manjinsku infrastrukturu odnosno nedostajuće institucije u sferi kulture, obrazovanja, medija?

Naravno da ne možete ništa od toga – ne možete čak ni servisirati osnovne institucionalne troškove hrvatskih udruga i organizacija a kamoli realizirati ozbiljnije programe! Doda li se tomu da ni srbijanska državna tijela glede toga ne pokazuju nikakvu predusretljivost jasno vam biva zašto je hrvatska zajednica institucionalno najneraz-vijenija u Vojvodini.

HR: Pojedini pokrajinski dužnosnici često navode kako i sama manjina mora poduzimati napore da razvije svoje institucije. Kada se zna da od države Srbije Hrvati za očuvanje i razvijanje svojeg identiteta i kulture dobivaju iznimno mala sredstva i nemaju manjinske institucije poput drugih manjina, može li se očekivati da mogu dostići druge manjine? Drugim riječima može li se i na ovom polju primijeniti logika poduzetništva?

Može, naravno, ali je pitanje dosega i, dakako, cijene! Kada je u pitanju doseg, situacija u obrazovanju najbolji je primjer koliko možete samostalno učiniti, a angažman na osnivanju NIU »Hrvatske riječi«, u kojem sam bio i neposredni rukovoditelj više od dvije godine, ne bih nikome preporučio, jer ne samo da je to zahtijevalo tisuće sati rada bez ikakve nadoknade već i trošenje vlastitih ne malih materijalnih sredstava. To ne samo da iscrpljuje čovjeka već i visoko obesmišljava poduzimanje napora, što potvrđuje da se nakon toga ništa slično više nije osnovalo!

HR: Prema međudržavnom sporazumu kojeg su potpisali Republika Hrvatska i Republika Srbija, manjinski problemi i izgradnja institucija trebaju se paralelno rješavati za srpsku manjinu u Hrvatskoj i hrvatsku manjinu u Srbiji. Možete li usporediti položaj dviju manjina?

Vrlo teško! Prvo, srpsko pitanje u Hrvatskoj ima daleko veću težinu nego što je to hrvatsko u Srbiji. Drugo, imamo dva posve različita povijesna iskustva u ovim državama i posljedice koje iz toga proizlaze, a tu mislim osobito na skorija povijesna iskustva. Treće, razlikuju se i po broju, stupnju razvijenosti nacionalne svijesti, kompetencijama elite, političkoj organiziranosti..., pri čemu je glede svega prednost na strani hrvatskih Srba. Četvrto, Hrvatska je ipak demokratski sređenija država s razvijenijom manjinskom politikom i s elementima konsocijalnosti u demokratskom ustroju. U tom smislu, jasno je da, bez obzira na probleme koji su neposredno vezani za vojnu pobunu, srpska zajednica u Hrvatskoj uživa u daleko većem omjeru manjinska prava. Podsjetit ću da oni imaju sustav zagarantiranih mjesta i da je danas u Hrvatskoj na vlasti »hrvatsko-srpska koalicija«, zatim da imaju obrazovanje na srpskom od vrtića do fakulteta, svoje novine, radijske programe, daleko veću količinu novca na raspolaganju za programe, matičnu državu koja ima veću senzitivnost za, kako se to ovdje kaže, »Srbe u rasejanju« nego li je to slučaj s Republikom Hrvatskom...

HR: U tom kontekstu kako gledate na vanjsku politiku Hrvatske i Srbije kad su u pitanju njihove manjine u susjednim zemljama? 

Nakon 2000. godine Srbija je uspjela pitanje položaja srpske zajednice u Hrvatskoj držati stalno u agendi svoje vanjske politike, što se onda i demonstrira u bilateralnim susretima. Osim toga, ima cijeli niz programa i mjera čiji su korisnici hrvatski Srbi – od kulturnih sadržaja do gospodarskih. Reći ću samo da je prošle godine Srpsko kulturno društvo »Prosvjeta« u Zagrebu bilo domaćinom »Dana kulture Srbije« a u skoro isto vrijeme riječki gradski muzej je gostovao u Novom Sadu, dakako bez ikakve navezanosti na neku mjesnu hrvatsku udrugu već su im domaćini bili ljudi iz gradskog muzeja kojim ravnaju radikali!? Hrvatska je, pak, tek u posljednjih godinu i nešto dana počela, istina stidljivo, stavljati na listu pitanja kada razgovara sa srbijanskih dužnosnicima i probleme hrvatske zajednice, i to prije svega nakon nekoliko snažnih poticaja koji su došli iz hrvatske zajednice.

HR: U jednom od svojih nedavnih intervjua ustvrdili ste, ne prvi puta, kako Republika Hrvatska nema razvijenu konzistentnu politiku kada su u pitanju Hrvati izvan Hrvatske. 

Da! I dalje stojim iza te tvrdnje, premda sam zbog nje dosta osobno štetovao, budući da administracija ne voli kritiku, bez obzira je li ona istinita ili ne. Zar Vam gornji primjer ne kazuje o tragičnim posljedicama naše isključenosti iz međudržavnih programa suradnje, a to je ipak, ako se ne varam, dio vanjske politike jedne države. Dakle, kroz cijeli bi niz sadržaja vanjske politike Republike Hrvatske mi trebali nekako supostojati, a nas, osim gdjekojih prigodničarskih prikazivanja, skoro nigdje nema. Osim toga, zbog vlastitih slabosti i manjkavosti u okruženju, mora se znati kako o Republici Hrvatskoj presudno ovisi razvoj manjinske infrastrukture i podizanje kapaciteta vojvođanskih Hrvata. Treba samo pogledati kako to radi Republika Mađarska u kontekstu ovdašnjih Mađara. O novcu koji su nam namijenjeni ne bih trošio riječi...

HR: Za jednu od konstanti držanja države matičnog naroda spram svoje manjine u susjednoj zemlji ustvrdili ste i to kako Hrvate u Vojvodini nitko ne vidi niti uračunava. Drugim riječima da su Hrvati iz Vojvodine odsutni iz javnosti u Hrvatskoj. 

Pogledajte recimo medije – kada smo prisutni u medijima u Hrvatskoj? Nedavni incident u Slankamenu bio je skoro medijski nezabilježen u Hrvatskoj, nitko nije reagirao, a sjećate se onoga kad je incident bio spram Srbina u Hrvatskoj – oba predsjednika su ne samo žustro reagirala nego su i međusobno općila u svezi s tim, a mediji su danima o tome informirali javnost! Načelno promatrano, Hrvatska uopće nerado gleda na istok a i kada gleda, gleda pod prinudom Bruxellesa, mimo nas, s dozom ravnodušnosti i nekompetencije. Pogledajte primjer dopisnika medija iz Hrvatske koji rade u Srbiji – osim dopisnika HINA-e iz Subotice niti jedan nije mjesni Hrvat. A oni koji sjede u Beogradu o Hrvatima u Vojvodini znaju otprilike kao što prosječan Hrvat iz Vojvodine zna o Sekeljima u Rumunjskoj – možda je tek čuo za njih. To vrijedi i za hrvatske državne medije. Uzmite bilo koji drugi segment društvenog života – skoro nas nigdje nema. Znanstvena suradnja, književnost, gospodarstvo...

HR: Ustvrdili ste kako su Hrvati često isključeni iz srbijanskog prostora i da priznatost za svoj rad trebaju tražiti u kulturi matičnog naroda. Kakvi su rezultati na ovome polju?

Da, jer u Srbiji smo još uvijek primarno zanijekani. Navedite mi bilo koju oblast u kojoj se kao mladi Hrvat možete u cijelosti ostvariti. Pogledajte politiku zapošljavanja na sveučilištima i znanstvenim institucijama u posljednjih petnaestak godina, sferu književnosti, umjetnosti... S druge strane, unutar hrvatske zajednice posve je nerazvijena politika priznavanja i mehanizmi vrednovanja u svim oblastima. Stoga naše prisustvo u hrvatskom kulturnom prostoru jedino može donijeti kvalitetnu i vidljivost i priznatost. Naravno, ova se integracija mora odvijati prema načelima kvalitete a ne nekakve etničke solidarnosti. Ostvareni, pak, rezultati, koji su i više nego skromni, posljedica su napora pojedinaca, odvijaju se izvan institucionalnih aranžmana i često nisu vidljivi, zbog dakako zavisti, u javnosti hrvatske zajednice.

HR: Svoju knjigu »Hrvati u Vojvodini danas: traganje za identitetom« objavili ste u Hrvatskoj?

A gdje sam drugdje mogao? Ovdje!? Idite molim Vas. Napominjem da pri tome nisam koristio ni jedan resurs hrvatske zajednice – poslao sam rukopis putem e-maila i rekao da bih ga volio objaviti. Budući da su ga pozitivno ocijenili, pojavila se kod vrlo uglednog nakladnika – Hrvatske sveučilišne naklade i naišla na vrlo lijep prijam, prije svega, u akademskoj zajednici! No, ovako je možda ispalo bolje, jer će se u Hrvatskoj moći više o nama znati. Žao mi je jedino što se još uvijek nije pojavila i u Vojvodini. Jer, i ovdje bi ona postigla svoju svrhu – prije svega mogla bi pospješiti samorazumijevanje među ovdašnjim Hrvatima. Trebamo, naime, osvijestiti činjenicu da je jedan veliki dio problema s kojim se suočavamo izravna posljedica temeljnog nerazumijevanja što je to hrvatstvo i kamo bi ono trebalo ići. Napomenut ću samo da se nitko nije ozbiljnije zainteresirao da je ovdje dobavi, a kada sam sam poduzeo neke korake, netko moćan počeo je namjerno priječiti dostavu!

HR: Iz Vaših analiza položaja Hrvata u Srbiji i njihovog potencijala za očuvanjem vlastitog identiteta, nacionalne svijesti i razvoja vlastite kulture iščitava se prilično tamna slika. Gdje vidite šanse i mogućnosti za opstanak i razvoj hrvatske zajednice u Srbiji?

Nastojim moje analize utemeljiti u činjenicama, bez obzira na boju slike i cijenu koju plaćam. Kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini istina je da ona u mnogim oblastima nije povoljna i da to mnogi ne vole čuti. No, moramo znati kako, slično kao i u medicini, uspješna rješenja problema počivaju na ispravnoj dijagnozi. A nama će svjetlija budućnost biti samo ukoliko budemo imali realnu sliku o nama samima i ako se na produktivan način budemo bavili sobom, što podrazumijeva rad na osnaživanju vlastitih kapaciteta, povećanju edukacijskih sadržaja, uključivanju mladih i obrazovanih u aktivnosti, vršenju otklona od toga da samo srednjoškolci mogu u zajednici zauzimati ključna mjesta i prosperirati, očitovanju spremnosti za afirmaciju drugih, lakšem prihvaćanju modernizacijskih stečevina...