Arhiv tekstova

U Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, u petak, 30. ožujka, održana je filmska tribina posvećena filmovima o Hrvatima Bunjevcima autora Ivana Ivkovića Ivandekića iz Subotice. Ivan Ivković Ivandekić rođen je u Bajmoku 20. srpnja 1965. godine, a amaterski se bavi fotografijom i filmom od 1991. godine. Snimio je više kratkih igranih filmova, kao što su: »Klapim« (2003.), »Bubuš« (2004.), »Jazz pod dudom« (2005.), »Kanikula« (2005.), »U magli klapljenja« (2005.) i druge, ali i više dokumentarnih filmova i zapisa o osobama značajnim za kulturu bunjevačkih Hrvata, pa tako i o – Anici Balažević, Jakovu Kopiloviću, Beli Gabriću, Margi Stipić i drugima. Filmovi »Klapim« i »Bubuš« prikazani su na Reviji amaterskog filma u Zagrebu i na Međunarodnom festivalu filma i videa u Dugom Selu, a na »Žiselu« (festivalu filmova na temu život sela) u Omoljici dobili su više nagrada (dva puta glavne nagrade, kao i nagrade glavnim glumicama tih filmova).  

Filmsku tribinu organizirao je Art kino Kulturno-informativnog centra u suradnji s Udrugom za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba, a otvorio ju je voditelj filmskog programa Tomislav Jagec. Uvodnu riječ prije projekcije filmova održali su Branko Ištvančić i dr. Ivo Škrabalo.

IDILIČNE KLAPNJE: Branko Ištvančić, dugogodišnji suradnik Ivana Ivkovića Ivandekovića, rekao je kako su obojica iz istog zavičaja – Ivan iz Bajmoka, a on iz Tavankuta, da su puno zajednički radili s video-kamerom, ali i da te materijale nikada nisu finalizirali. »Tek nakon mog odlaska na studij u Zagreb Ivan je ozbiljnije nastavio rad i rezultate ćete večeras vidjeti na filmskom platnu«, rekao je Ištvančić i objasnio značenje ključnih riječi u Ivanovom stvaralaštvu – »klapim« i »klapljenje«, koje se ponavljaju u više naziva njegovih filmova. »U govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj ‘klapiti’ znači sanjati, a ‘klapljenje’ znači snivanje i u tom značenju treba shvatiti kratke igrane filmove Ivana Ivkovića Ivandekovića. Njegove klapnje u tim filmovima date su u idiličnim slikama s lirskim elementima i ugođajem, a govore o Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj, o njihovoj tradiciji, ali i o njihovom životu danas«, zaključio je Branko Ištvančić.

KULTURNA POVEZNICA: Predstavljajući Ivkovića Ivandekića dr. Ivo Škrabalo je naveo kako se u Hrvatskoj premalo zna, te trudi znati o Hrvatima koji žive s druge strane granice, a granice su u današnje vrijeme, kako je dodao, sve manje usporedive sa zidovima. »Kada je već riječ o granicama, sjećam se metafore jednog mog prijatelja koji je granicu usporedio s ljudskom kožom. Zašto? Zato što koža ima dvije funkcije. Drži sve organe, sve dijelove tijela čovjeka na okupu, a s druge strane koža diše i uspostavlja kontakt s ljudima i okolicom. Dakle i naši prekogranični Hrvati spadaju u našu zajedničku kožu, a koža je kultura koja nas povezuje bez obzira bili mi u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj, Slovačkoj ili gdje već sve Hrvata nema. I zato mi je drago što danas imamo priliku pogledati filmove i predstaviti jednog filmskog zanesenjaka koji živi u Subotici i radi pokretne slike, taj izum 19. stoljeća koji je procvao u 20. stoljeću i koji se sada prenosi u 21. stoljeće internetom i svim drugim novim mogućnostima prijenosa, i jedno je od najboljih sredstava međusobne komunikacije i umjetničke impresije. Naravno da ovo nisu profesionalni filmovi, to su amaterski, ali treba znati da riječ amater potječe od francuske riječi  ‘l’ amatere’ što znači ljubitelj, a nikako diletant, kao što kod nas ima pogrdno značenje«, rekao je dr. Ivo Škrabalo i dodao kako Ivan nije upao u zamku pokušaja nasilnog globaliziranja bunjevačke tradicije, premda se u njegovim filmovima može čuti moderna glazba i autentični osjećaji nove generacije. »Kako je kod filma bitan iskreni doživljaj autora i onaj doživljaj koji taj film probudi, ili ne probudi kod gledatelja, prepuštam vas filmovima jednog od prekograničnih Hrvata, koji je shvatio da je kultura ono što nas trajno povezuje i da nas ne može razdvojiti nikakva državna granica, jer ovi filmovi spadaju pod kožu hrvatske nacionalne kulture«.

Prije projekcije izbora od pet filmova, Ivan Ivković Ivandekić je naglasio kako pokušao otrgnuti od zaborava dio prošlosti, jer sve u tim filmovima snimljeno polako nestaje. »Nema više salaša, nema više nošnji, sve je manje naše ikavice. Ovi filmovi ostat će kao dokument jednog vremena, dokument postojanja nas bunjevačkih Hrvata na tim prostorima, koji ćemo vremenom nestati«, zaključio je autor.