Arhiv tekstova

Prečasni Andrija Anišić, župnik je župe sv. Roka u Subotici i aktualni urednik Katoličkog lista »Zvonik«. Pokraj brojnih župnih obveza pripala mu je i velika obveza uređivanja ovoga lista. No, bez obzira na sve obveze, nije zanemario svoje župljane, rado razgovara sa svima, obilazi stare i bolesne, okuplja mlade i usmjerava ih na pravi put, a uvijek je nasmijan i veseo i za svoje, najmlađe župljane, djecu s vjeronauka i iz vrtića. 

 

HR: Od samog početka izlaska Katoličkog lista »Zvonik« nalazite se na mjestu glavnog urednika. Kako ste sebe prepoznali u ulozi urednika i novinara? 

Još u gimnazijskim danima počeo sam pisati kraće vijesti za sjemenišni list »Lux« i za dječji list »MAK« (Mali Koncil). »Razmišljanje nad Psalmom 63.« je prvi ozbiljniji članak koji mi je objavljen i to u časopisu studenata teologije »Spektrum«, koji je izlazio u Zagrebu. Kad sam postao svećenik aktivno sam se uključio u uređivanje vjersko-informativnog lista »Bačko klasje« i »Subotičke Danice« i deset godina sam marno radio kao suradnik mr. Lazara Ivana Krmpotića, tadašnjeg urednika tih izdanja. Nakon što sam podnio ostavku na svoje dužnosti u »Bačkom klasju«, ono je, nažalost, prestalo izlaziti. Budući da ni nakon više pokušaja nije uspio dogovor s mr. Krmpotićem o nastavku njegovog izlaženja sproveli smo na inicijativu mr. Bele Tonkovića anketu o potrebi jednog katoličkog lista u svim župama s područja tadašnje SRJ. Nakon toga većina svećenika Hrvata Subotičke biskupije osnovala je u Baču, 19. rujna 1994. godine, u sjeni zvonika bačke franjevačke crkve iz 13. stoljeća novi list-mjesečnik pod nazivom Katolički list »Zvonik«. To ime je predložio pokojni naš svećenik Marko Vukov. Budući da sam iza sebe imao već desetogodišnje iskustvo rada u »Bačkom klasju«, svećenici su mi tajnim glasovanjem povjerili dužnost glavnog i odgovornog urednika našeg novoosnovanog katoličkog lista. Nakon pet godina obnovili su to povjerenje i tako sam bio urednik sve do sada.

HR: Na koji način i kako uspijevate uskladiti sve župničke obveze uz dužnost urednika u »Zvoniku«? 

Kad me to netko pita obično odgovaram: »Pa, nisam uspio obaviti sve«. Ima, naime, puno toga što bih još kao župnik volio i trebao učiniti, ali jednostavno ne stignem. Čovjek je ograničeno biće. No, i ono što sam uspio jest plod Božjeg blagoslova. Rekao sam Isusu: »Dok misliš da mogu i trebam ovako, Ti me podržavaj«. Dosad me podržavao i davao mi snage. Hvala mu za to. Osim toga imam i dosta suradnika. Njima sam prepuštao sve ono što oni mogu raditi, a sebi sam zadržavao isključivo svećeničke poslove. Tu osim mise i propovijedi mislim najviše na duhovne razgovore i ispovijed kroz razgovor, zatim vjeronauk za djecu, mlade i odrasle. Rad s odraslima koji se pripremaju za primanje svetih sakramenata mi je najdraži i smatram da mi je od svih župnički poslova taj urodio najslađim plodovima. U proteklih jedanaest godina više od tisuću osoba prošlo je tzv. »Tečaj vjeronauka za odrasle« i pripremilo se u našoj župi za sakramente. Te osobe su podmladile povjerenu mi župnu zajednicu. Oni čine jednu trećinu svih koji nedjeljom dolaze na misu, a to je jako puno. Nemam potpuni uvid u to koliko ih nakon primanja sakramenata prakticira vjeru zato što na te tečajeve dolaze mladi, pa i stariji, iz čitavoga grada, ali računam da ih je oko 50 posto. U izvorne župničke poslove koji su mi dragi svrstavam i posjete bolesnicima, starima i nemoćnima. Mogu posvjedočiti da su mnogi kojima sam podijelio sakrament bolesničkog pomazanja prizdravili ili posve ozdravili. 

HR: Kao i u mnogim drugim medijskim kućama zasigurno nailazite na brojne poteškoće, no, ipak, pokraj svega »Zvonik« je uspio redovito izlaziti i dočekati svoj 150. broj. S kojim ste se sve nedaćama nosili tijekom proteklih godina?

Glavni problem koji uređivanje »Zvonika« prati od početka jest amaterski rad. Mnogi su nam, doduše, rekli da mi radimo amaterski na profesionalan način. To je lijepo čuti. Ipak, oni koji su samo zavirili u uredništvo »Zvonika« mogli su se uvjeriti na koji način radimo. Budući da nemamo nijednu zaposlenu osobu, od početka radimo kako možemo. Splet okolnosti učinio je da sam se još prije dolaska u župu upoznao s mr. Ervinom Čeliković i prof. Katarinom Čeliković te sam znao da mi oni mogu pomoći u uređivanju lista. Tako su se zapravo svi brojevi »Zvonika« rađali u njihovoj obiteljskoj kući. To nije bilo zato što nismo imali prostora u župnom uredu, koji je zapravo sjedište lista, nego zato što su oni kroz cijelo ovo vrijeme imali malu djecu s kojom je trebalo biti. Druge poteškoće su vezane uz financiranje. Budući da nitko za svoj posao ne prima nikakvu plaću, niti plaćamo suradnike, a skromno honoriramo samo prijelom i distribuciju lista, uspijevali smo, zahvaljujući Božjoj providnosti i našim dobročiniteljima, nekako isplatiti tisak i druge nužne troškove.

Da, u pripremi je 150. broj »Zvonika« s kojim ću ja završiti svoju službu glavnog i odgovornog urednika. S ponosom ističem da je u tih 150 brojeva svega dva dvobroja, što je jedna posebnost, jer svi mjesečnici uglavnom preko ljeta imaju jedan dvobroj. 

HR: Svi koji sudjeluju u stvaranju »Zvonika«, rade na dobrotvornoj osnovi. Kako uspijevate prikupiti vijesti i ostale priloge, te riješiti sve tehničke prob-leme?

To je vrlo zanimljivo pitanje. Znali su nas pitati kako to da imamo toliko puno materijala. Budući da nemamo nijednog zaposlenog novinara, vijesti su nam uglavnom slali naši brojni suradnici. U povodu izlaska stotog broja »Zvonika« objavili smo podatak da smo u prvih sto  brojeva imali preko 300 imena čiji su prilozi objavljeni u »Zvoniku«. Često je trebalo biti domišljat da bismo došli do informacija. Mnoge smo podatke dobili telefonom, a uvijek smo više pisali o onom što nam je bilo dostupno, tj. o događanjima u našem gradu, u kojima smo i sami sudjelovali. Dakako da takav način rada nije baš najbolji, jer sigurno mnoge i zanimljive događaje nismo zabilježili. Nažalost, tu su ponekad zakazali i župnici koji nam nisu slali izvještaje o događanjima u svojim župama. Tako se ponekad činilo kao da se nešto događa samo u par župa naše biskupije, što, dakako, nije istina. Otkad postoji »Hrvatska riječ« poslužili smo se i mnogim njenim vijestima, budući da Hrvatska riječ radi profesionalno i šalje svoje novinare na većinu značajnih događanja vezanih i za život Crkve u Vojvodini. Isto tako neke vijesti smo preuzimali od hrvatske redakcije Radio Subotice. Zahvalni smo na toj suradnji.

HR: Iako se redakcija »Zvonika« nalazi u Subotici i Subotičkoj biskupiji, ovaj mjesečnik je uspio preći mnoge granice. Prema vašim saznanjima, gdje se sve čita »Zvonik«?

Osim u Subotičku biskupiju, »Zvonik« šaljemo i u Beogradsku i Barsku nadbiskupiju te u Zrenjaninsku i Kotorsku biskupiju. Lijepi broj ide i u Srijem. Priličan broj »Zvonika« ide u Hrvatsku, a čita se i u Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Sloveniji… Isto tako i u Kanadi, USA, Australiji. Jedno vrijeme smo »Zvonik« slali i u Argentinu i na Novi Zeland.

HR: Nedavno je izabran novi urednik »Zvonika«, koji će Vas zamijeniti u uređivačkom radu. Što je uvjetovalo tu odluku i hoćete li i dalje surađivati u ovom listu?

Da, s radošću sam priopćio da su svećenici Hrvati, koji su osnivači »Zvonika«, mr. Mirka Štefkovića izabrali za novog urednika. Odluku da dužnost urednika predam nekom drugom donio sam prije svega zato što smatram da ne treba jedan čovjek biti vječiti urednik. Želio sam jednostavno predati tu odgovornu zadaću mlađem čovjeku koji može nastaviti utrtim putem, ali unijeti potrebnu svježinu i nužne novine. Mirka sam vidio na tom mjestu prije otprilike godinu i pol dana kada je na Tribini mladih držao predavanje o značaju medija u širenju vjere. Tada sam odlučio da ću uređivati »Zvonik« do 150. broja i njega predložiti osnivačima za novog urednika. To se i dogodilo, te od 151. broja, »Zvonik« će uređivati Mirko. Želim mu puno snage i Božjega blagoslova u toj odgovornoj i teškoj zadaći. Ja ću i dalje raditi u »Zvoniku« sve što mi novi urednik povjeri, a ako mi dopusti uređivat ću jednu novu rubriku koja će se zvati »Moralni kutak«.

HR: »Zvonik« je jedan od listova koji na našim prostorima izlazi na hrvatskom jeziku. Kako biste ocijenili situaciju u ostalim medijima na ovom jeziku u Vojvodini? 

Svakako da mediji, kako pisani, tako i elektronički, imaju vrlo značajnu ulogu za našu hrvatsku zajednicu na ovim prostorima. Premda i naš narod sve više gubi kulturu čitanja, jer se sve više okreće audio-vizualnim sredstvima komunikacije, ipak će pisani mediji uvijek biti vrlo važni, jer ono što je napisano, to ostaje za povijest, a važno je i sada. Veli se: »ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo«. Zato je jako dobro da imamo »Zvonik« kao vjerski informativno-formativni mjesečnik. Svakako je za našu zajednicu jedan od ljepših i radosnijih događaja bio početak izlaženja tjednika »Hrvatska riječ«. I mislim da je njegovo uređivanje uglavnom dobro. Jedino zamjeram svaki puta kada se pripadnici naše zajednice »obračunavaju« preko medija. Svjestan sam da je to ponekad neminovno. No, mislim da urednik može spriječiti objavljivanje nekih informacija koje će izazvati polemiku. To mogu potvrditi iz svog iskustva. Vrlo rijetko, u svega par navrata, »Zvonik« je objavio polemičke članke i zbog čega i sad žalim. Puno njih mi je reklo da im se u »Zvoniku« sviđa upravo taj miroljubivi ton. Sva sporna pitanja naše zajednice mogu se i moraju rješavati u nadležnim institucijama. Mislim da je tu Hrvatsko nacionalno vijeće potpuno zakazalo. HNV je trebao, kao krovna institucija, mjesečno održavati sastanke s predstavnicima svih hrvatskih udruga i na tim sastancima mogla su se riješiti mnoga sporna pitanja te se ne bi morala tjednima, pa i mjesecima, povlačiti na stranicama Hrvatske riječi i drugih medija. Premala smo mi zajednica da bismo smjeli trošiti energiju i prostor u svojim medijima na svađe i prepucavanja. Što se tiče drugih medija mislim da su emisije hrvatske redakcije Radio Subotice dobre, kao i časopis »Klasje naših ravni«, te somborski list »Miroljub«. Šteta je što u novije vrijeme ima problema s uređivanjem emisije TV Tjednik. Budući da imamo tako malo pristupa na radio i televiziji – što naravno nije dobro – mislim da bi naša zajednica morala učiniti puno više napora i izdvojiti puno više sredstava da emisije na tim medijima budu što kvalitetnije.  

HR: Od kako ste na službi u župi sv. Roka, redovito organizirate mnoge susrete za mlade, koji su veoma posjećeni. Na koji način Vi, kao svećenik, vidite ulogu mladih u Crkvi?

Mladi su budućnost Crkve i naroda. Uvijek sam mladima posvećivao puno vremena. Naravno, plodovi nisu izostajali, ali moram priznati da je mlade danas jako teško »sačuvati« od mnogih negativnih utjecaja. Stoga mislim da ih moramo čuvati kao zjenicu oka, kao veliku dragocjenost. Osim toga mlade treba usmjeravati na pravi put. Kristovo evanđelje je najbolji program života. Isusov put ljubavi je put koji vodi k istinskoj sreći na zemlji i koji je usmjeren vječnoj sreći. Mladi u Crkvi mogu opstati i uljepšati njezino lice samo ako budu vjerni Kristovom evanđelju i Isusovom putu ljubavi. U tom duhu povjeravam mladima neke obveze i prepuštam da neke stvari sami organiziraju i vode. Važno je u mlade imati povjerenja, ali i bdjeti nad njima i pomagati im kad to zatraže. Sada, zahvaljujući angažiranju njih samih, imamo u župi jednu divnu zajednicu mladih, koji su puni ideja i želja za rastom u vjeri i svetosti, ali i puni želja za aktivnim angažiranjem u životu Crkve. 

HR: Suzaštitnica vaše župe je bl. Marija Petković, a u njoj djeluje i vrtić koji nosi njezino ime. Uz stručan rad po programu Marije Montessori, na hrvatskom jeziku, mališani imaju i sate vjerskog odgoja. Kako kao župnik gledate na odgojno – obrazovni značaj ovoga vrtića?   

Presretan sam što u povjerenoj mi župi, u blizini crkve, postoji taj vrtić u samostanu sestara Kćeri Milosrđa. Djeca su ukras i radost svijeta. Tako su moji »slatkišići« iz tog vrtića ukras i radost župe. Poseban je osjećaj vidjeti ih tako vesele i žive pred sobom u crkvi, a i rado, koliko stignem, navraćam k njima. Trudim se, kad me odgojiteljice zamole, obaviti samo za njih neke obrede kao što su blagoslov vrtića, blagoslov grla, obred pepeljanja… To su stvarno događaji i doživljaji. Dječji vrtić je prigoda i za kontakt s roditeljima, odnosno obiteljima što je, također, vrlo značajno. Osim vjerskog odgoja tu je prigoda za buđenje nacionalne svijesti i održavanje pripadnosti hrvatskom narodu. Za pripadnike jedne nacionalne manjine to je vrlo važno. U svakom slučaju Dječji vrtić »Marija Petković« je izvor višestrukog blagoslova za našu župu, za našu biskupiju i za naš hrvatski narod i bunjevački rod. Neka ga prati zagovor bl. Marije Petković, naše su zaštitnice da donese mnoge potrebne plodove za našu bolju i sretniju budućnost.

HR: I na koncu, kada možemo očekivati obranu Vašeg magisterija?

Zbog svih obveza koje imam to se malo odužilo, ali s radošću mogu reći da sam radnju napisao. Trebat će još učiniti neke manje ispravke kada mentor stigne pročitati, ali uglavnom je gotovo, jer sam nedavno napisao i uvod i zaključak, koji se uvijek pišu na kraju. Za svoj poslijediplomski studij izabrao sam moralno bogoslovlje, a okvirna tema mog magistarskog rada je »Bračni i obiteljski moral u djelima biskupa Ivana Antunovića« s tezom: »Dragocjeni doprinos biskupa Ivana Antunovića u očuvanju i prosvjećivanju katoličkih obitelji Hrvata – Bunjevaca i Šokaca u Južnoj Ugarskoj u drugoj polovici 19. stoljeća«. Bio je to vrlo zanimljiv, ali opsežan rad, kroz koji sam upoznao biskupa Antunovića u sasvim novom svjetlu, budući da se o njemu i o njegovom djelu najviše pisalo i govorilo pod preporoditeljskim vidom. Čim magistriram, a to će biti, nadam se, do kraja ove školske godine, radnja će biti objavljena i dostupna široj čitateljskoj publici.