Arhiv tekstova

Kršćanska Braćo i Sestre!

Prvi korak kršćanskog života, na koji smo milošću Božjom pozvani, sastoji se u izlasku iz vlastitoga straha i zaključanosti. Žene su, za razliku od Jedanaestorice i svih ostalih, imale dovoljno odvažne ljubavi da se usude doći na grob Isusa Krista. Nemoguće je biti kršćanin ukoliko nismo sposobni odreći se svake sigurnosti. Kršćanstvo je avantura iskoraka u nepoznato i nepredvidivo, iskoraka u kojemu nema niti jednoga drugog oslonca osim Boga. Dokle god svoju nadu polažemo u bilo koga drugoga ili bilo što drugo, ne možemo se smatrati Kristovim učenicima. 

Bogatom i uglednom mladiću Isus nije rekao da siromasima daruje samo dio svojih dobara, ukoliko želi biti savršen, nego je tražio da proda sve i razdijeli siromasima. Tek kada to napravi moći će ići za Isusom i slijediti ga.

Drugi je korak usmjerenost prema Bogu. Nije dostatna spoznaja da živimo život koji nas ne ispunjava, niti zadovoljava. Nije dovoljno ni opredjeljenje da krenemo na put potrage za Smislom. Potrebno je gledati u pravom smjeru i tražiti na pravom mjestu. Početak vjere je priznavanje povijesne činjenice praznoga groba. Isus je, sukladno pismima, premda ubijen i pokopan, ustao od mrtvih. 

    Nakon te zore osmoga dana ništa više nije isto. Isus Nazarećanin, koji je Krist, konačno i neponištivo obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost. Tako smo svi mi pozvani hoditi u novosti života. Prazan grob govori rječitije od svega i snaži svaku Isusovu izgovorenu riječ i učinjeno djelo. Tu nije moguće, a nije ni potrebno previše mudrovati. Uskrsnuće ili prihvaćamo ili ne prihvaćamo, te prema toj odluci utvrđujemo svoj život. A kako bismo mogli povjerovati, potrebno nam je najprije, poput učenika, vidjeti. Potrebno nam je upoznati činjenicu praznoga groba i susresti se s praznim povojima. Zato je bitna i neizostavna cjeloživotna kateheza, tj. poučavanje u vjeri razmjerno našoj dobi i mogućnostima shvaćanja.

   Kada činjenicu uskrsnuća vidimo i povjerujemo sposobni smo za slijedeći korak. Spremni smo poistovjetiti se s Kristom. Kadri smo prihvatiti su umiranje s Kristom kako bismo, premda nekima zvuči kao ludost a drugima je sablazan, mogli zajedno s njime su uskrsnuti. Suobličenje s Kristom treba zahvatiti potpuni život. I naš i Kristov, od rođenja preko smrti i uskrsnuća do kraljevstva Očeva.

Isus je prošao zemljom čineći dobro zato jer Bog bijaše s njime. Istim su Duhom bili povezani. Zato je i ono što je Isus činio bilo – dobro. Iz toga s pravom smijemo zaključiti kako je najpreče otvoriti se Božjem Duhu, prionuti uz njega i dopustiti da nas ispuni. 

   Tek kada iz svog života odbacimo sve ono što nas zarobljava, moći ćemo biti potpuno Božji i On će moći djelovati po nama. Teško je odreći se svojih unaprijed donesenih uvjerenja, navodne sigurnosti da su naše odluke najispravnije, te navezanosti na prolazno i propadljivo. Ali upravo to je ona smrt koju smo pozvani podijeliti s Kristom. To je onaj ukop u kojem će nas razdirati sumnje i napasti da smo krivo prosudili, loše izabrali i uzaludno nastojali. To je jedini način da su uskrsnemo s Isusom.

   Ovim mislima želim svima sretan Uskrs i obilje blagoslova od Uskrslog Spasitelja!