Arhiv tekstova

U kršćanstvu postoji tradicija da se krsno ime bira po mogućnosti tako da ima i svog nebeskog zaštitnika. Od vremena Konstantina Velikog, pa sve do XX. stoljeća, skoro je bez iznimke sav kršćanski Istok i Zapad tako krštavao djecu da im je davao kršćanska – svetačka imena. 

Tako je svatko imao ne samo ime kao znak svoje osobe i identiteta, nego je odmah imao i nebeskog zaštitnika. Njegov se dan slavio, a obično se vjernik molitvom obraćao svom nebeskom zaštitniku. U srednjem vijeku se je proširio običaj da pojedini staleži i udruženja nose ime sveca ili svetice koji se je postavljao za zaštitnika te udruge, zanata ili zvanja. 

ZAŠTITNIK HRVATSKOG NARO-DA: Tako su nastali sveci zaštitnici u čiju se čast podizale zavjetne kapele, oltari u crkvama ili neka druga religijska obilježja. Na dan kada se slavio nebeski zaštitnik članovi te udruge, zanata ili zvanja bi se okupili da proslave svog zaštitnika svetom misom i molitvom, a onda i druženjem. Po sličnom uzoru tako su se birali i zaštitnici pojedinih gradova, regija, pa i država. Gradovi redovito imaju zaštitnika naslovnika glavne crkve, kao što je kod nas u Subotici zaštitnica grada sveta Terezija Avilska, kojoj je posvećena i najveća crkva, a sada katedrala – bazilika. Od pamtivijeka je zaštitnik ovih krajeva sveti Pavao Apostol. Stoga je i u grb Vojvodine ušao njegov lik. Nažalost taj se blagdan ne slavi na razini cijele pokrajine, vjerojatno radi velike raznolikosti konfesija, naroda i vjera. Osim nabrojenoga, postoje i zaštitnici pojedinoga naroda kao takvoga. Tako se dogodilo da je hrvatski narod još odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine izabrao kao nebeskog zaštitnika svetoga Josipa. Tada je on proglašen zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, no svakako se mislilo na cijeli hrvatski narod i sva njegova područja gdje njegovi pripadnici borave. Tako je i Biskupska konferencija 1972. godine odlučila proglasiti zaštitnikom, na temelju one saborske odluke, ali ovaj puta ne Kraljevstva nego baš hrvatskoga naroda – svetoga Josipa. Što znači imati sveca za zaštitnika? Ponajprije sveci se postavljaju vjernicima, a i drugim ljudima dobre volje kao primjer uzorna života. Taj uzor je redovito vjersko – moralni, ali i u mnogim drugim razinama života. Primjer je poticaj, ali i poziv. Poticaj je za nasljedovanje, kao i poziv da taj ideal koji je pred nama pokušamo u svom životu primijeniti na sebe. Ne treba ispustiti iz vida da je – u slučaju nebeskog zaštitnika – glavno čašćenje toga sveca i molitva u čast tome svecu. Molitva je zagovorna i s njom se utječemo u zaštitu i pomoć u potrebama naroda kao takvoga i svakog pojedinca. 

UZOR ZA SVAKOG ČOVJEKA: Dakle, dvostruka je razina slavljenja nebeskog zaštitnika. Prva je: ići stopama njegovog uzornog života, a druga je molitvena: trajno moliti njegov zagovor i zaštitu. Na trećem mjestu je način slavljenja blagdana ili dana toga zaštitnika. On se slavi ponajprije liturgijski – molitveno, a onda i na razini susreta i druženja, kao i svaki veći blagdan. Ostanimo kod te činjenice da je sveti Josip zaštitnik hrvatskog naroda. Posve je naravno da se i hrvatska zajednica u našim krajevima odlučila slaviti taj blagdan kao blagdan zajednice. Međutim, nešto kod nas ipak nije u redu. Veliko je pitanje za našu zajednicu u čemu i za čega je sveti Josip nama uzor, kojega nasljedujemo? On je bio čuvar Božanske obitelji, odgojitelj Isusa Krista. Čovjek iz puka i za puk, radnik zanatlija. Zaštitnik je i radnika. Kao Isusov poočim, zaštitnik je i svete Crkve. Njegov je život toliko bogat porukom da ga se ima u čemu nasljedovati. Njegov život je i poziv, pa i izazov. Čini mi se da smo se oglušili na taj poziv i izazov. Zašto? Povodom njegova blagdana dogodila su se »čudna mimoilaženja«. Naime, u gradu već više od pola stoljeća postoji jaka tradicija štovanja svetoga Josipa, koju je uveo veliki župnik mons. Blaško Rajić, očito znajući čiji je zaštitnik sveti Josip. Nije slučajno da se to štovanje događa u župnoj crkvi svetoga Roka, koja je na neki način i simbol. Tamo se i ove godine kroz devet dana okupljao lijepi broj vjernika. Osobito je to bilo na dan kada je svetog Josipa počastila Međunarodna Biskupska konferencija svetog Ćirila i Metoda i na sam blagdan (19. ožujka). 

ZAŠTITNIK ILI?: Nije ništa neobično da su se tom zgodom organizirali prigodni prijemi i druženja. Trebaju nam takvi susreti. Nije zgodno kada su isti dan ili u isto vrijeme. Na tim susretima bi možda bilo dobro progovoriti koju riječ što slavimo i da li stvarno slavimo. Čudno je okupiti se, a zapravo ni jednom gestom ne odati počast ili čast onome u čije smo se ime okupili. Je li se bojimo? Ne treba miješati liturgiju i druženje, ali ipak treba nekako označiti cilj susreta… No, došao je i sam blagdan svetog Josipa. Druženja i prijemi su protekli u redu. Župnik župe svetog Roka se je ponadao kako će na blagdan nebeskog zaštitnika hrvatskog naroda doći u crkvu barem po koji predstavnik hrvatskih institucija i organizacija, koje je on i pozvao i očekivao. Bilo bi posve naravno da članovi tih institucija i organizacija ne budu na proslavi samo »privatno«, nego i znakovito baš kao članovi spomenutih institucija i organizacija. Međutim, dogodilo se sasvim drugačije. Odazvao se samo jedan ili dva od svih pozvanih. Badava je župnik želio pozdraviti sve, a napose na susretu iza mise s biskupom, koji je predsjedao ovom liturgijskom slavlju. Susretu se nitko nije odazvao. Nitko iz hrvatskih institucija i organizacija (osim spomenute dvojice). Što se dogodilo? Ne znam. Jedno je sigurno, da na ovaj način proslavljanja nebeskog zaštitnika hrvatskog naroda sveti Josip ostaje zaštitnik hrvatskog naroda, samo je veliko pitanje je li i Hrvata u našim krajevima? Bojim se da ne. Daj Bože da se u svojoj konstataciji prevarim. No, ako se dogodi da se ovako »svjetovno« slavi nebeski zaštitnik, onda ili više nije nebeski ili nije zaštitnik. Mislim da je mjesto da o tom u sebi duboko razmislimo. Treba li nam taj svetac kao zaštitnik ili je to ime kao reklama?