Arhiv tekstova

Po pitanju odabira struke, Marin Milodanović (1981.) se opredijelio za zanat autoelektričara, koji je završio u Tehničkoj školi u Subotici. Ranije nije bio u dodiru s tim poslom, iako se oduvijek volio »igrati« s tehničkom opremom. Tijekom srednje škole dvije je godine išao na praksu kod majstora Josipa Mujića, poduzetnika od kojeg je  praktički i naučio zanat. Nakon završene srednje škole, Marin je kod majstor-Josipa nastavio usavršavati zanat, a istovremeno je i stekao najboljeg prijatelja, Daria Dulića, koji je također tamo radio. S Dariom je svaki dan bio skupa, a osim posla i  zabave, igrali su skupa folklor u HKC »Bunjevačko kolo«.   

NAOBRAZBA: Po Marinovim riječima, Tehnička škola u Subotici često je nazivana »kaubojskom školom«, ali napominje kako to nije bila ni najlakša niti najteža srednja škola. »Školski su mi dani nezaboravni. Bilo je strogih, ali i blagih profesora, a učenik se ponajviše trebao pokazati u prvoj godini, jer je često ona bila presudna hoće li netko napustiti školu ili ne. U drugom i trećem razredu imali smo tjedno dva dana prakse gdje se moglo mnogo toga naučiti, ako se učenik trudio i ako je majstor stručan. Ipak, trebao se osjetiti zanat, što smo i imali prigodu radeći na starijim automobilima kod kojih nisu bile dobro izolirane žice. U automehaničarskom zanatu moment nepažnje prouzrokuje utrnuće ruke ili druge manje povrede«, pojašnjava Marin Milodanović.

FOLKLOR: U djetinjstvu Mario je počeo trenirati mnoge sportove, najviše nogomet i odbojku i bio je zainteresiran za sve, ali se nikad nije profesionalno opredijelio za neki od tih sportova. Folklor ga je više privukao, kada je 1992. godine počeo igrati u Bunjevačkom kulturnom centru. 

»Moj prijatelj Dario plesao je u HKC ‘Bunjevačko kolo’, pa je i mene pozvao na nekoliko proba. Tamo mi se svidjelo i 1997. godine prešao sam igrati u HKC i bio sam aktivan sve do 2001. godine. Igrajući, upoznao sam puno dobrih prijateljica i prijatelja, s kojima imam lijepe uspomene s turneja i putovanja. Na folkloru je uvijek bio dobar ‘štimung’, a znale su se rađati i simpatije i ljubavi. Svatko koga su imalo interesirali plesovi, i tko je imao smisla za folklor, naučio je i ‘svaštariti’, pa se zna i pokazati u svatovima i na drugim zabavama«, ističe Marin Milodanović. 

U HKC »Bunjevačko kolo« stekao je društvo s kojim se i danas druži. Od tada je za Marina mnogo zanimljivije ići u »polivanje« jer se skupa ide kod djevojka s folk-lora, sestara, te drugih prijateljica momaka s folklora. Sada on ide u »polivanje« sa svojim prijateljima Dariom, Kuntom, Minjom, Marinkom, Mariom, Zoranom i Šanjikom, pa obično idu kombijem jer ne stanu u jedan automobil. 

Kako vrijeme prolazi, Marin zapaža da se društvo smanjuje, prijatelji iz društva se polako žene. Ipak, siguran je kako su ovo lijepa vremena, osobito kada se svi prijatelji nađu sa svojim djevojkama na okupu u omiljenom caffeu »Galerija«. Što se tiče glazbe koju voli, u slobodno vrijeme sluša »Yu- rock« glazbu, dok »turbo-folk« narodnjake i stranu glazbu ne sluša.

PROŠLOGODIŠNJI BANDAŠ: »Sa svojim prijateljima bio sam čuvar Božjeg groba uoči blagdana Uskrsa i bio sam dio momčadi koja bira tko će biti bandaš. Ranijih godina glasovao sam za buduće bandaše, a prošle su godine oni izabrali mene«, priča Marin. »Imao sam čast biti gradskim bandašem s bandašicom Mirjanom Horvacki. Danas su to male obveze, naspram onoga kako je bilo prije. Nekoliko vikenda bili smo u gostima, na košenju žita, pa na seoskim dužijacama, za koje sam se malo morao ‘izvlačiti’ s posla. Veće obveze uslijedile su tek pred gradsku Dužijancu, kada se trebalo pripremati i čistiti žito, što je, najviše zahvaljujući Grgi Piukoviću, te našim prijateljima, sve pripremljeno kako dolikuje. Svečana je manifestacija bila lijepa, iako nas vrijeme i nije poslužilo. Pozitivno sam se iznenadio kada su navečer, iako je padala kiša, ljudi došli na ‘Bandašicino kolo’, a veselje nije izostalo. Tada sam se uvjerio koliko je našim ljudima doista stalo do očuvanja običaja«, komentira naš sugovornik.

Nakon ovog lijepog iskustva, kako ističe, još je nekoliko mjeseci nazivan imenom »bandaš«, a nakon toga njegov se život polako vratio na staro.