Arhiv tekstova

Dok je prohladna, proljetna kiša padala ulicama hrvatske metropole, vrata petog kata na zagrebačkoj Ferenčici otvorila mi je 72-godišnja Zemunka, Ivka Holjac. Široki osmijeh dobrodošlice i kava koja je ubrzo zamirisala iz Ivkine kuhinje, dali su mi mogućnost uživanja u ukusno uređenom stanu koji je neodoljivo podsjećao na Zemun i miris prošlih vremena, a njezin smiren i odmjereni govor, sa širokim vokalima, još je više upotpunio taj osjećaj. »Rođena sam 19. studenoga 1934. godine u Zemunu, od oca Ilije i Anke (rođene Vincetić), a moje djevojačko prezime je Brčić«, započela je svoju priču ova ponosna Zemunka i zaneseno počela pričati o svom rodnom gradu i širokoj srijemskoj ravnici, koja je stoljećima spajala dvije obale svijeta i bila most na kojoj su Istok i Zapad pružali jedan drugome ruke.

ZEMUNCI: »Ali, zavičaj nije samo zemljopisni pojam«, nastavlja Ivka. »Njega čine časni i pošteni ljudi kao što su i Zemunci, ljudi koji su ostavili duboke neizbrisive tragove kroz njegovu slavnu prošlost, a brojni narodi i njihovi međusobni sukobi, uzajamna prožimanja i utjecaji, davali su pečat pojedinim povijesnim razdobljima«, priča nam Ivka i kao dokaz spominje Jozefa Markusa, Franju Jenča, Josipa Cimmermanna, Josipa Krausa, Franju i Stjepana Katinčića, Adama Filipovića, Gustava Krkleca, Živka Bertića-Sremca, i još bi dugo  Ivka nabrajala zaslužne ljude bogate i slavne zemunske prošlosti, da je nismo prekinuli pitanjem – kada je otišla iz Zemuna.

»Iz Zemuna sam otišla 1993. godine, ali sve do preseljenja u Zagreb moj je život bio vezan samo uz Zemun. Tamo sam završila osnovnu školu, zatim srednju ekonomsku, zaposlila se zatim udala za Vjekoslava Holjca, inženjera šumarstva i rodila kćer Oliviju. Upravo zbog te činjenice što mi je Zemun bio sve na svijetu, moj odlazak iz rodnog grada bio je poseban težak i bolan, jer sam u njemu ostavila svoje bezbrižno djetinjstvo, mladost i veći dio starosti, ili jednostavnije rečeno, u tom gradu mi je ostao cijeli život. Premda sam u Zagrebu već 14 godina, Zemun još uvijek živi u meni, još uvijek mi je u krvi, njime sam označena dubinom svoga bića«, sjetno će Ivka i dodaje kako je u Zemunu, nesretnim slučajem, ostala i bez oca. »Bila sam dvanaestogodišnja djevojčica kada je jednog dana poslije ručka moj otac pošao u našu bašču na adu. Kako je vozač čamca koji je prevozio ljude preko Dunava, svi smo ga zvali čika Joca Šokac, bio daleko, moj otac je odlučio preplivati taj dio Dunava. Da bi skratio put krenuo je poprijeko, pokraj bagera koji je kopao pijesak za izgradnju hotela ‘Jugoslavija’ i zgrade Saveznog izvršnog vijeća (bilo je to 1947. godine), upao u  rupu i utopio se«, suznih očiju sjeća se Ivka, a napominje kako je i supruga izgubila nekoliko mjeseci nakon preseljenja u Zagreb.

SUSRETI: Bez obzira na sve udarce sudbine Ivka Holjac je i dalje optimist, kaže da život uvijek ima svoj smisao, da treba cijeniti sve lijepo  i dobro što nam se u životu događa dok prolazimo kroz brojne opasnosti i nevolje, ne gubiti nadu kada nakon radosti nahrupi žalost, nego se jačati za zlo koje ipak dolazi, ali koje će također biti pobijeđeno. Ivka također poručuje kako se radom i ljubavlju, uz pomoć Boga, treba ustrajno zauzimati za osnovna ljudska prava i dostojanstvo svake osobe. Danas Ivka živi sama u svom stanu, često joj u posjet dolazi kćer Olivija, koja je liječnica i radi u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a  studirala je u Zagrebu.

UDRUGA: Imaju Zemunci u Zagrebu i svoju udrugu i svake se godine redovito okupljaju, a ove je godine šesti po redu susret održan 16. veljače, dva dana nakon Valentinova, u zagrebačkom restoranu »Frankopan« u Frankopanskoj ulici. Tako su ovi vječiti zaljubljenici u svoj grad ponovno prošetali stazama svog djetinjstva i svoje mladosti.

Kako je Ivka katolkinja koja redovito ide u crkvu, nakon dolaska u Zagreb prvo je pjevala u zboru crkve Svete Obitelji, a sada u svojoj župnoj, novoizgrađenoj crkvi Blaženog Augustina Kažotića. Ivka je u crkvenom zboru počela pjevati još u svojoj desetoj godini, u franjevačkoj crkvi kod patera Otta, a nakon toga je cijeli život pjevala u svojoj župnoj crkvi u Zemunu.

»Vjera u Boga, snaga ljubavi kojom mi je duša ispunjena i nastavak koračanja u nove prostore riječi i duha pomažu mi da prebrodim sve teškoće, jer je još papa Ivan Pavao II. na zagrebačkom Hipodromu, za svoga prvog posjeta, pozvao Hrvatsku i sve Hrvate da na ovim prostorima postanu lideri oprosta i pomirenja, kako bi se izgrađivalo solidarno društvo koje je spremno pružati podršku najslabijim slojevima i koje će biti utemeljeno, kako na vjerskim tako i na ljudskim temeljima, promičući duh zajedništva i suodgovornosti«, poručuje za kraj našeg razgovora Ivka Holjac.