Arhiv tekstova

Ime Gorana Rotima, rođenoga Subotičanina, danas zamjenika glavnog urednika Informativnog programa HRT-a, dobro je znano svima koji prate programe nacionalne Hrvatske televizije. Svojim ljudskim i profesionalnim kvalitetama uspio se, tijekom proteklih petnaest godina, visoko uzdignuti na hijerarhijskoj ljestvici hrvatskoga televizijskoga novinarstva, a jedan kraći dio svog profesionalnog angažmana proveo je u diplomatskoj službi, upravo u svom rodnom gradu. Ipak, na koncu se vratio svojoj »prvoj ljubavi«, televiziji.  

 

HR: Kako danas, kao već dugogodišnji stanovnik Zagreba, gledate na svoj rodni grad i što mislite da Vas je ponajviše, kao osobu, odredilo tijekom odrastanja u Subotici?

Zgrada preko puta Dječjeg dispanzera nekad je bila Ekonomska škola, Medicinska… Za mene, kao i tisuće drugih Subotičana, znači mjesto gdje sam – ugledao svijet. Ta me je činjenica odredila u životu. Subotica, ta najljepša varoš na svijetu. S najdivnijim ljudima, mirnim, dobrim, vrijednim, tolerantnim. Odredila me i Osnovna škola »Jovan Jovanović Zmaj«, potom Srednja pedagoška, koje sam završio u rodnom gradu. Najvažnije, uz znanje, što sam iz tih hodnika i klupa ponio sa sobom u svijet jest kultura i odnos prema drugome, pa i drukčijem, od moga osobnoga ili obiteljskoga. 

HR: Još zarana ste se počeli intenzivno interesirati za novinarski poziv surađujući u lokalnom tjedniku »Subotičke novine«. Čega se najradije sjećate u tim svojim novinarskim početcima?

»Subotičke novine« imale su nekada rubriku »Pionirski glasnik«. Jedna teta-Ruža (zaboravio sam joj prezime) okupljala je klince poput mene iz svih subotičkih škola, petkom navečer u redakciji »Subotičkih novina«. Donosili smo »vijesti« iz svojih škola, priče, pjesmuljke, kratke intervjue… Išao sam tada u 7. razred osnovne. I sjedio u, za mene, hramu novinarstva. Na mjestu gdje rade pravi, veliki novinari. Imao sam tada već nekoliko nagrada za sastave. Kažu, znao sam pisati. Tako je počelo. Milenko Brustulov bio je urednik sporta. Pozvao me kao honorarca. Radio sam cijelo to ljeto i sva buduća ljeta i sve buduće petke. Čika-Milenko mi je postao drugi otac.  Moja ekipa izlazila je u »Kolo«, »Aquarius«, visjelo se po Majmun placu, pijuckalo u »Galeriji« i »Staroj pizzeriji«. A ja sam »gulio« utakmice od hokeja na ledu do hokeja na travi, provodio vrijeme s mačevaocima i biciklistima… I više nisam stao.

HR: Što je uvjetovalo Vašu odluku da odete u Zagreb na studij s obzirom da se u to vrijeme, još uvijek zajedničke države, većina Vaših vršnjaka iz Subotice ipak odlučivala studirati u Novom Sadu ili Beogradu?

Često sam objašnjavao mojim kolegama i prijateljima u Hrvatskoj – od kuda mi Subotičani u Zagrebu?! I uvijek sam govorio da Domovinski rat, tj. raspad Jugoslavije, s time nema nikakve veze. Govorio sam kako su subotički Mađari, stoljećima unatrag, išli studirati u Peštu, Hrvati u Zagreb, Srbi u Beograd. Neki su ostajali u novim sredinama, neki se vraćali. Neki su studirali i u Subotici, kojoj su stalno »podrezivana sveučilišna krila« i broj fakulteta, neki u Novom Sadu. I sve je to bilo potpuno normalno. 

HR: Uz studij na Filozofskom fakultetu, usporedo ste kao honorarni suradnik radili za nekoliko zagrebačkih listova i tako nastavili s »brušenjem« novinarskog zanata, započetog još u rodnom gradu. Kada, pak, započinje Vaše aktivnije i konkretno bavljenje novinarstvom kao profesijom?

Bio sam na drugoj godini studija sociologije na Filozofskom fakultetu kad je počeo rat. Već tada sam,  radio za magazin »Start« pod krovom »Vjesnikove« kuće, pa potom za »Večernji list«. Ali, u jesen 1991. došao sam na HTV, Hrvatsku televiziju. Dva su me Subotičana preporučila tadašnjem uredniku Informativnog programa. Mjesec dana ranije JNA je bombardirala Banske dvore – sjedište hrvatske Vlade, tada i predsjednika. Gorjelo je od Vukovara do Dubrovnika… U zgradu televizije ulazilo se na svaki puni sat, pod vojnom zaštitom. Po dugim prisavskim hodnicima, na svakih 15-20 metara , na podovima su bile stolne lampe. Osvjetljavale put. Tih  prvih godinu-dvije svi smo živjeli u zamračenju. U oknima prozora naslagane vreće. Ljudi su flomasterima po njima ispisali: »grah«, »riža«, »brašno«… Naravno, bile su pune pijeska i, koliko-toliko, štitile od vjerojatnog neprijateljskog raketiranja iz zraka. Ili od snajpera, a i toga je bilo. 

HR: Rad na televiziji, osobito u ratnom ozračju, nije bio vezan samo uz zgradu na Prisavlju. Kako su izgledali Vaši ratni reporterski zadatci s bojišnica diljem Hrvatske i možete li za naše čitatelje izdvojiti neke od njih? 

Prvo što me je šef Informativnog pitao bilo je: A jesi li ti spreman ići na frontu? Nije mi bilo svejedno, ali sam odgovorio potvrdno. Sljedećeg dana počeo sam dolaziti svakodnevno i peći zanat televizijskog novinarstva. Išao sam uz druge novinare na snimanja, vraćao se s njima, učio montažu. Nakon mjesec dana, napravio sam svoj prvi prilog. U Zagrebu. Objavljen je u emisiji »Spektar«. Ušli smo u ‚92. Tada prvi put odlazim na bojišnicu. U Osijek. Izvještavao sam i iz drugih slavonskih gradova i mjesta, ali Osijek će mi ostati u pamćenju. I reportaža iz bolnice snimljena i emitirana 17. svibnja ‚92 u specijalnoj emisiji. Bio je to dan kada je UNPROFOR i formalno, kao, »preuzimao vlast« u tzv. Sektoru Istok. Dan kad je neprijatelj morao povući svoje topništvo iz predgrađa nekih 10-ak kilometara u dubinu okupiranog teritorija. »Za oproštaj« poslali su nam oko 2000 granata toga dana. Snimao sam operacijske dvorane u prizemlju, bilo ih je četiri. Ljude su dovozili sa svih strana. Na odjelu, dežurni kirurg mi je u kameru  pokazivao ženu, mogla je imati 60 godina, govoreći: »Evo, ova je gospođa danas gelerom pogođena u lijevu klijetku srca. Operirali smo je i ona se trenutačno osjeća dobro«. »Gospođo, jeste li dobro?!« – viknuo je malo glasnije. Ona se malo promeškoljila i tihim glasom odgovorila: »Dobro sam, doktore, samo me malo tu nešto boli«. Fascinantno. Gospođa koja je još prijepodne kuhala ručak ili čistila prozore, leži ovdje probušena srca. Zašto? Znaju li oni što čine, pitao sam se? Bogu hvala, preživjela je. Potom smo snimali podrume. Ondje su, u improviziranim boksovima, ležale stotine ranjenika. Bili su u podrumu, jer su gornji katovi bolnice bili razoreni granatama i stalno iznova tučeni. Duž polumračnog i prilično smrdljivog nečeg što bi trebalo predstavljati hodnik bili su položeni nizovi od po dvije fosne. Po njima su vozili bolnička kolica, tj. one krevete na kotačima. Ušao sam u jednu »sobu«, zapravo boks, dio podruma odijeljen improviziranim pregradama od drugih. Zid podrumski od opeke, vlažan. Čovjek u zavojima, ali vidi se da je ostao bez jedne ruke, nasmiješi se. »Snimate!« – reče kroz prijateljski osmijeh. I ja se njemu nasmiješim i pitam treba li mu što? Ne treba. Bio je ružan osjećaj znati kako to uistinu izgleda. I to da svatko od nas može završiti u tom podrumu, bez dijela tijela, u svakom trenutku. Ili dva metra niže. Ali, opet na ulicu, prema zgradi Televizije i nastavak ruleta… Vani je barem čisti zrak. Sutradan, na redakcijskom sastanku Osječkog dopisništva, stari, iskusni novinar Miroslav Gantar u prolazu mi je rekao: »Rotime, bila ti je odlična ona reportaža sinoć!« Puno mi je to značilo. Moram reći kako moj, terenski, udio u ovim velikim i slavnim zbivanjima, u usporedbi s drugim kolegama, nije vrijedan spomena. Drugi su bili i dulje i dublje. 

HR: Kako je potom tekao Vaš daljnji profesionalni napredak na Hrvatskoj televiziji?

Nekako slučajno, negdje ‚93., počinjem raditi za Redakciju vanjske politike. Tada se ponovno formiraju redakcije. Do tog trenutka, svi su novinari – i politički, i sportski i kulturni, svi – bili dijelom tzv. programa »Za slobodu«. Vanjska politika za mene i druge počinje značiti puno putovanja. Događalo mi se te godine da u tjedan dana budem u Bukureštu, Münchenu, Budimpešti i tri puta natrag u Zagrebu. Tog proljeća prvi puta letim preko »velike bare«. U New York. Pratim posjet ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića UN-u i Boutrosu Boutrosu Ghaliju osobno. Njegova je zadaća bila  razdvojiti mandat snaga UNPROFOR-a na 3 različite misije za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Nešto kasnije to će se i dogoditi, UNPROFOR će postati UNCRO, na kraju UNTAES. No, nažalost, osim tih formalnih promjena imena, ostat će jednako neučinkovit i beskoristan. 

HR: Usporedo s novinarskim napretkom i započinjanjem ozbiljne profesionalne karijere, događaju se i određene promjene u Vašem, te životu Vaše obitelji... 

Nižu se gradovi, zadaće, teme, emisije. Prvotno radim za magazin »Hrvatska i svijet«, a kasnije ga i uređujem i vodim. Na fakultetu uspijevam davati godinu za godinu, ući u apsolventski staž. Te godine moji roditelji, Mirko i Ana,  moj brat Igor također prelazi iz Zagreba roditeljima u Osijek. Iduće godine zapošljava se u HTV-ovu centru Osijek kao realizator programa. I radi taj posao 10 godina. Pred par godina »prešao« je u novinare. Otac Mirko umro je lani, 10. svibnja. Nakon teške bolesti srca, mirno kao što je i živio. Pred sami kraj – rekao mi je kako je ponosan na brata i mene. I mi smo na njega! Hvala mu!

HR: Koju biste televizijsku emisiju, u čijoj ste realizaciji neposredno radili u tom razdoblju, izdvojili kako indikativnu?

»Slikom na sliku« bila je 90-ih kultna emisija HTV-a. Nije imala strogu koncepciju. U načelu, sastojala se od tuđih najvažnijih priloga toga dana (CNN-a, BBC-a, TV5, RTBF-a, ZDF-a., TV SLO… kao i onih »indijanskih« postaja »TV Beli Manastir«, »TV Knin«, »RTSR« i RTS). Mi bismo ih reemitirali, izvorno u cijelosti, dovodili goste u emisiju, imali uključenja na sve strane svijeta. Bila je drukčija jer se u njoj moglo vidjeti i čuti »što oni drugi« objavljuju o istoj stvari. Nikada neću zaboraviti kako smo satelitskim telefonima uspostavljali veze sa zapovjedništvom obrane Bihaća u okruženju. Kako smo objavljivali pressice Madeleine Albright na kojima je pokazivala satelitske fotografije svježih masovnih grobnica oko Srebrenice; kako je gomila UN-ovih i inih diplomata »promarširala« kroz naš studio. 

»Sliku« sam radio od ljeta ‚94. do ljeta ‚96., s par mjeseci stanke početkom ‚95. 

HR: Kako komentirate središnje godine posljednjeg desetljeća XX. stoljeća iz rakursa televizijskog novinara involviranog u središte svih mogućih svjetskih i domaćih informacija?

Za razliku od Merle i Tihoga (Dubravko Merlić i Tihomir Ladišić op. a.), nikada nisam napuštao redakcijski rad. Radio sam svoje redovite »šihte« vanjske politike za potrebe dnevnih emisija u dane kad ne radim »Sliku«. I putovao sam. Posljednja je »Slika« objavljena 28. lipnja ‚96. u petak. Ja sam je vodio i toga vikenda putovao u Moskvu na predsjedničke izbore. U ponedjeljak, kad sam se na EBU-ovu feed-pointu u Moskvi spojio sa Zagrebom da pošaljem izvještaj za Dnevnik, kaže mi tehničar u zagrebačkom masteru: »Čuj stari, kaj ne znaš da su ukinuli Slikom na sliku?«! Divno. Kakvu li će još glupost smisliti?! Nema veze, idemo dalje, radimo svoj posao. No, tada to nismo mogli znati, ali sljedeće tri godine bit će najsumornije vrijeme televizijskog novinarstva u Hrvata. Apsurdno, jer većina je zemlje oslobođena godinu ranije, gospodarstvo je, nakon uvođenja kune, koliko-toliko stabilizirano i krenulo naprijed. Umjesto da se punim jedrima napokon krene u smjeru integracije s Europskom unijom, demokratizacije – idućih se godina Hrvatska začahurila u sebe čekajući neka bolja vremena. 

Te su jeseni na Trgu bana Jelačića održani veliki prosvjedi u obranu Radija 101 kojemu je prijetilo gašenje. I ja sam, kao i 100.000 drugih, bio ondje. Radio je opstao. 

HR: Uz već spomenute zgode s ratnih lokacija tijekom Domovinskoga rata, ispričajte nam i neku mirnodopsku anegdotu koju biste izdvojili iz Vašega bogatoga televizijskoga opusa?

Ljeta ‚96. Boris Jeljcin se, u drugom krugu, borio s vođom komunista Zjuganovim. Nakon prvog kruga, general Aleksandar Lebed, koji je osvojio zamjetnih 15 posto, pozvao je svoje birače da svoj glas daju Jeljcinu. Sa snimateljem sam, bio smješten u hotelu »Rosija«. Amerikanci, sa CNN-a, imali su zakupljen cijeli posljednji kat susjednog hotela »Nacional« i njegov krov. Već su tjednima »vozili« svoj program iz Moskve, a ne Atlante i Londona. Samo u Moskvi imali su 11 kompletnih mobilnih ekipa sa svom opremom. Na dan izbora razmišljao sam što ću danas snimati. Da odem u Međunarodni press-centar i čekam s tisućama drugih novinara? Ma i nije baš inventivno. Jeljcin je u krevetu. Hoće li glasovati? Gdje? Naš mi je dopisnik dojavio kako će to sigurno biti na dači u selu Bahanovka u Podmoskovlju. Idem ja to probati »uloviti«! Do tamo je 80 kilometara i toliko natrag. Ako promašim – riskiram današnji izvještaj, jer neću stići ništa drugo napraviti. Ipak idem. Uzeo sam taksi i krenuo. Nisu nas pustili u krug dače, ali sam snimio stan-up pred tablom sela. Od EBU-a sam kasnije dobio sliku Jeljcinova glasovanja. Liječnici u bijelim kutama oko njega. Super. Uspjelo je. U hotelskoj sobi gledam CNN. Izvještavaju s lokacija u samoj Moskvi. Koriste službenu rusku sliku Jeljcina, ali nisu imali novinara ondje. Pa ne mogu vjerovati – pretekao sam CNN! 

HR: Uz osebujan novinarski rad i postupni uspon na hijerarhijskoj uredničkoj ljestvici u Hrvatskoj televiziji, u jednom trenutku Vašeg života nakratko ste se otisnuli u diplomatske vode i kao diplomat, vratili se u svoju rodnu Suboticu. Što je uvjetovalo Vašu odluku da promijenite profesionalni angažman?

Hrvatski stijeg i štit na Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Subotici postavljen je 14. siječnja 2000. godine. Nismo od toga radili feštu, nisu bila takva vremena, ali bila mi je velika čast svojom rukom postaviti zastavu na zgradi iza hotela Patria. Na službu u rodnu Suboticu došao sam na Silvestrovo 1999. godine  kao konzul-savjetnik, dakle osoba »broj 2« u konzulatu. Generalna konzulica došla je tri mjeseca kasnije. 

Bila je to kruna nastojanja mnogih ljudi u Hrvatskoj i Vojvodini, kao i diljem svijeta. To da se konzulat RH otvori baš u Subotici gdje je srce kulture vojvođanskih Hrvata, a ne, primjerice, u Novom Sadu kao glavnom gradu Pokrajine. I sam sam bio uključen u brojna lobiranja i razgovore glede otvaranja konzulata i donošenja odluke o njegovu sjedištu. Kad sam došao – nije bilo nafte i struje, a Milošević je još bio na vlasti u Beogradu. Diplomatsku akademiju u Zagrebu sam, uz posao na HTV-u, završio 1998/99. godine. Bila mi je velika radost i čast biti hrvatskim i uopće prvim diplomatom u Subotici. 

HR: Ipak, diplomatska epizoda u Vašem životu nije predugo trajala i ponovno ste se vratili matičnoj novinarskoj profesiji. Koje ste sve zadaće u to vrijeme obavljali na mjestu glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova? 

Tog su siječnja u Hrvatskoj bili izbori, došla je nova vlast i novi ministar vanjskih poslova. Tražio je novog glasnogovornika Ministarstva i pitao me hoću li raditi taj posao. Bilo mi je žao (opet) ostaviti Suboticu i Vojvodinu nakon samo nešto više od tri mjeseca službe. No, pristao sam. Bio je to novi izazov. Najljepše što sam uradio tijekom sljedeće dvije godine bila je – organizacija Međunarodnog press-centra za Summit EU-a u Zagrebu, 24. studenog 2000. Okrenuli smo na glavu prostor muzeja Mimara i hotela Intercontinental. Bilo je akreditirano više od 1200 novinara i članova novinarskih ekipa, uglavnom stranih iz cijele Europe, od Irske do Rusije, te Amerike. Bile su tu sve važne televizije, radiji, agencije, novine… I sve je funkcioniralo »pod konac«. Bio je to najveći politički događaj ikad održan u Zagrebu i Hrvatskoj. Stajao sam uz Tonyja Blaira dok je kupovao suvenire u malome shopu u Intercontiju, vodio sam centralnu pressicu s Romanom Prodijem, Jacquesom Chiracom i Stjepanom Mesićem. I organizirali smo još 13 paralelnih, gotovo simultanih press-konferencija za šefove država i vlada u Mimari. Skoro u isto vrijeme. Svi su oni htjeli nešto, zasebno,  poručiti. Iz Zagreba. Bilo je divno, nezaboravno. Napokon smo dočekali da i Hrvatska »punim jedrima« ide prema svemu što članstvo u EU-u podrazumijeva. 

Neću zaboraviti ni prekomorske turneje… Kuala Lumpur, Putrajaya u Maleziji, u Australiji –  Sydney, Melbourne, Adelaide, Canberra, na Novom Zelandu Auckland i Wellington, pa put u Argentinu i Buenos Aires, Montevideo i Punta del Este u Urugvaju, Santiago i Antofagasta u Čileu. Opet Washington, nekoliko puta…

HR: Na koncu, ipak ste se vratili svojoj prvoj »ljubavi«, Hrvatskoj televiziji, na kojoj ste i započeli svoju profesionalnu novinarsku karijeru.

Jesam, vratio sam se televiziji. Prvoj ljubavi u pola mandata. I nisam požalio. Ponovno sam ono što sam i bio – novinar, reporter. Opet sam putovao. Kina – Shanghai, Shanxi, Peking, Hong-Kong, opet Rusija, pa Bruxelles… Sad sam zamjenik glavnog urednika Informativnog programa. I vjerujem u bolje.