Arhiv tekstova

Više puta sam se u životu susreo s problemom »što učiniti«. Često puta, skoro dnevno, čovjek se nalazi pred izazovom da mora donijeti odluku i to ne onu običnu, primjerice: što ću danas raditi?, nego neke odluke koje se odgovorno tiču i drugih.

Vjerujemo da je počelo našega života daleko prije predviđeno u beskonačnom Božjem biću nego što je to iskazano vremenom, a vrijeme u kojemu naš život zabljesne kao jedan svijetao meteor jest prekratko. Prekratko je ukoliko gledamo na vječnost za koju neko određeno vrijeme znači stvarno »mrvicu«, ali ta »mrvica« je dovoljna za to da jedan život prođe – nastane, traje i nestane. 

BOŽJA SPOZNAJA: U tom životu sve su stvari nekako postavljene, rekao bih tako, određene ali ne predodređene. Mnogi ljudi govore o sudbini. Sklon sam kao kršćanin i kao čovjek razmišljati da sudbina ne postoji. Sudbina bi bila nešto što je jako kruto. Nešto što je protivno čovjekovoj naravi. Jer čemu onda imati moć slobode, čemu imati moć spoznaje, ako ionako mora biti kako drugi hoće. I na toj činjenici predodređenja ili stručno, predestinacije nije se zaustavio samo jedan teolog ili filozof, nego čitave generacije od velikog Augustina pa sve do naših dana. Upravlja li čovjekom neka nevidljiva sila, ili ipak čovjek ima prostor slobode da donosi odluke, provodi ih i radi po njima? Izdvojio bih ponovno još jedan put da je kriva rečenica »tako mi je suđeno«. Za onoga koji u Boga vjeruje »suđenost« ne postoji kao realna stvarnost, nego postoji jedna viša spoznaja našega života, a  to je Božja spoznaja. Bog naš život vidi u cijelosti. Od začeća, pa kroz svu vječnost. Međutim, stvari se ne događaju zato tako kako se događaju što to Bog zna, nego se to događa zao što je mnogo slobodnih uzročnika uzrokovalo takav ishod stvari. Ako netko – ne daj Bože – pogine na putu, onda obično opet ljudi kažu »tako mu je suđeno«, a mi dobro znamo da je u okolnostima pod kojima se dotična vožnja događala, ili okolnosti zbog kojih se je dogodila tragedija, najčešće čovjek onaj čimbenik radi kojega se to dogodilo. Dakle, nije pitanje suđenosti, pitanje je čovjekovog načina činjenja, razmišljanja, pa i odlučivanja. Sigurno nitko nije htio zlo. Sigurno nitko nije namjerno, osim iznimaka htio učinit zlo djelo, ali kada se saberu svi događaji, onda ipak iza njih stoji  čovjekovo razmišljanje, njegovo ponašanje, njegovo odlučivanje. Za nas kao vjernike bitno je ponoviti da ne postoji sudbina koja upravlja nama, nego postoji ponuda koja se zove Božja providnost. Bog, naime, kada nas poziva u život, onda izabire trenutak koji je za ostvarivanje nas samih najpogodniji trenutak za naš  život. Bog, dakle, gleda da nam dade šansu da u tom kratkom vremenu ostvarimo sebe sa svim onim datostima i darovima koje nam je on darovao da ostvarimo sebe, a ne nekog drugog. Zato je važno suočiti se s pitanjem: što je moj zadatak, što je ono što se od mene ovaj čas očekuje, što je ono što ja ovaj čas trebam činiti i za što se trebam slobodno opredijeliti? Da bi čin bio odgovoran i ljudski, on mora biti slobodno donesen i stoga odluka koju donosim je ustvari moj projekt koji želim ostvariti, ono što smatram da je ovaj čas za mene i druge najpotrebnije i najpogodnije. 

ODGOVORNO I MORALNO BIĆE: Dakle, početak našega djelovanja u stvari je naša sloboda koja je izazvana na odluku. Odluka je onda ono što povlači za sobom odgovornost. Tako se sloboda nalazi pred izazovom odlučivanja i pred izazovom posljedica donesene odluke. Tako čovjek postaje odgovorno i moralno biće. Na tom putu hoda kroz odgovornost nama pomaže savjest. Mi kršćani savjest definiramo kao »glas Božji« u nama, dakle kao jednu »asistenciju« – prisutnost Božju u čovjeku – da Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi »asistira« našoj duši da bismo donijeli pravu odluku i da bi bili kadri odgovorno odlučivati. To je ono što zovemo »odgovorni čin«, a na koncu po tom činu, po toj odluci biva naš život vrednovan i jednog dana u času obračuna bit će podvučena linija i bit će naš život gledan kroz tu prizmu naše odgovornosti: da li je ispunjena ili nije ispunjena. Tako se polako dani nižu i svaki dan u danu ima časove odluke koje nose odgovornost, svaki dan ima svoj završetak kada moramo dati račun za njega, a tako se nižu godine, tako prolazi život i u tom životu među nama postaje onaj tko je uspio bdjeti nad svojom savješću i uspio u svjetlu svoje savjesti donositi odluke koje su odgovornost  za sebe i svoje. Dakle, uvijek za svoje. A to znači ne samo za sebe nego gledajući sebe u dimenziji, ne samo vertikalnoj prema Bogu, nego i horizontalno prema bližnjima. Tako je zapravo čovjekova odgovornost, njegov zadatak i njegova misija da bi mogao donijeti u suradnji s ostalim slobodnim bićima ispravne odluke, a to su ponovno ljudi i ne samo vlastite, nego i zajedničke planove i programe i društvo kao takvo može funkcionirati samo ako je društvo slobodnih odgovornih ljudi. Čini se da je naše vrijeme upravo u tom području manjkavo jer mnogim ljudima je uništena savjest i savjesnost. Savjest više nije budna, s njom se ne kontaktira, ona se ne stavlja pod lupu prosudbe niti pred ogledalo duše i tako se događa da čovjek koji ne pita savjet od savjesti biva u svojim odlukama ne slobodan nego uvjetovan od okolnosti, od predrasuda, i mnogih vanjskih čimbenika  i da zapravo nikada nije iznutra slobodan, a ono što osobu čini osobom je  njegova sloboda koja dolazi iznutra. Ovih smo dana u korizmi, a raspeti Isus Krist na križu za mnoge oči je samo prikovan, ne slobodan, ali to u stvari nije. On je tek sada slobodan jer je slobodan iznutra, jer se daje odlukom svojom i voljom Božjom. Stoga bih današnje razmatranje završio za  sve nas i vjernike i one koji ne vjeruju jednim velikim pitanjem: koliko smo odgovorni da možemo biti slobodni, koliko smo slobodni da možemo biti odgovorni? Čini mi se da je za nas ljude najvažnije pitati onoga tko je naš život obdario darovima, koji je njegov plan da te darove tako ispunimo da u njima budemo slobodni ali odgovorni, odgovorni i slobodni. I tako se događa da je čovjekova najveća rečenica, a bila je Isusova, »neka bude volja tvoja«