Arhiv tekstova

Ljudi su željeli biti kao Bog. Htjeli su dosegnuti nebo gradeći veliku kulu. Naravno, to je silno razljutilo Boga. Da bi gradnja kule bila onemogućena ljudima su »udijeljeni« različiti jezici, kako ne bi mogli komunicirati. Tako Babilonska kula nikad nije sagrađena, a mi i danas snosimo posljedice tih Bogu nemilih ljudskih stremljenja.

U filmu meksičkog redatelja Alejandra Gonzalesa Inarritua »Babel« (što znači Babilon) nitko ne gradi kulu, ali je problem komunikacije vrlo prisutan. Inarritu je ovim filmom zaokružio rad sa svojim, malo je reći odličnim, scenaristom Guillermom Arriaga, također pripadnikom posljednjeg velikog vala talenata koji je zahvatio meksički film. Ovim su projektom Inarritu i Arriaga zaokružili trilogiju koja je počela »Pasjim životom«, a nastavila se »21 gramom«, da bi svoj vrhunac doživjela u ovoj maestralnoj epskoj priči. 

NEDOSTATAK KOMUNIKACIJE: »Babel« se prvenstveno bavim temom nedostatka komunikacije među ljudima različitih kultura i podkultura, ali i slika sliku globalnog sela u kojemu živimo konstantno opterećeni različitim strahovima. Pitanje je bi li ovaj film mogao biti snimljen samo nekoliko godina ranije (zbog »političke korektnosti«). Scenarij prati kratke životne epizode nekoliko junaka, smještene od pustinja Maroka preko Meksika i Kalifornije do urbanog Tokia. Ovih pet, (ili četiri), priča (dvije se priče vrlo rano stapaju u jednu) povezane su tananim nitima i iako se odigravaju u zemljopisno udaljenim dijelovima svijeta, daju sliku globalne povezanosti i na kraju bivaju povezane u jedan epski završetak. Vidjeti kako Amerikanci komuniciraju s lokalnim stanovništvom u Maroku, zahvaćeni paranojom od terorizma i kako gluhonijeme djevojke brzog Japana imaju problema pronaći partnera iako su prelijepe, dovoljan je razlog za otići u kino. Tako odlična Inarrituova režija (treba napisati prosvjedno pismo Američkoj filmskoj akademiji oko dodjele ovogodišnjeg Oskara za najbolju režiju, ali dugovi su morali biti otplaćeni) dođe kao ekstra dodatak na ovu divnu premisu. 

ODLIČNA GLUMA: Zbog glume ili scenarija, moguće i maloprije hvaljene režije, film sve vrijeme igra na ivici kiča (moguće i da je prelazi kada mali Marokanac prosvjedno razbija Kalašnjikov o stijenu), što mu svakako nije cilj (da podsjetim, riječ je o meksičkom, a ne o španjolskom autoru), ali uspijeva ostati u dopuštenim okvirima dovoljno dugo da ga možemo smatrati kvalitetnim ostvarenjem. Film je također školski primjer kako treba raditi s glumcima, jer pokraj Brad Pitta, koji je još jednom dokazao kako nije samo lijepi plavušan, pojavljuje se masa neafirmiranih glumaca ili glumaca koje smo gledali u ne tako dobrim rolama, a svi oni – od Cate Blanchett, preko Gaela Garcie Bernala i Adriane Barraza, do djece glumaca (ima ih petero računajući japansku tinejdžerku) – pokazali su umijeće koje iznenađuje. Za kraj trebalo bi naglasiti, radi onih koji malo bolje poznaju filmski jezik, da obrate pozornost na ritam filma koji je tipično inarrituovski, ali ovoga je puta to još izraženije (i bolje). Naravno ne manjka ni glazbena potpora koja je krajnje ambijentalna čak i u trenutcima kada je u pitanju pop ili folk glazba – soundtrack ovog filma je bio najprodavaniji u svojoj kategoriji u SAD-u u vrijeme kada je film igrao u američkim kinima.