Arhiv tekstova

U našem narodu postoji izreka kako svatko od nas nosi svoj križ. Izgleda da se križ koji Srijemci na svojim leđima nose posljednjih desetljeća zove selidba, što najbolje dokazuje i moj sugovornik Zlatko Ibrišić, koji je u svojih trideset godina života već četiri puta mijenjao mjesto svoga boravka. 

Zlatko je rođen 1976. godine u Golubincima, u kojima je proveo prvih pet godina svog života, a 1981. godine s obitelji se seli u Novi Slankamen. 

NOVI DOM: »Moji roditelji su rođeni Srijemci, majka Golubinčanka, a tata Slankamenac. Kako bi nam poboljšali životni standard odlučili su otići na rad u tadašnju Zapadnu Njemačku. Vratili su se 1981. godine, napravili novu kuću  u očevom rodnom Novom Slankamenu i počeli se baviti voćarstvom i stočarstvom. Nažalost, to nije dugo potrajalo, jer su se devedesetih godina prošlog stoljeća nad mojim Slankamenom nadvili tmurni oblaci, nagovještavajući oluju. Nakon završene osnovne škole, 19. lipnja 1992. godine, val masovnog egzodusa Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva iz Srijema zahvatio je i mene. Novi dom bila mi je Hrvatska, kuća mog strica Đure u Virovitici«, priča nam Zlatko kome su se nakon godinu dana provedenih u Podravini pridružili i roditelji, zamijenivši kuću. 

Sljedećih pet godina života obitelj Zlatka Ibrišića provela je u Virovitici, a 1998. godine odlučili su se na ponovno preseljenje, ovoga puta u mali gradić Benkovac. U novoj sredini ponovno kreću ispočetka i počinju se baviti onim što najbolje znaju – voćarstvom. 

Ali, kako Dalmacija nije Srijem, a Benkovac nije Slankamen, Zlatko nakon sedam godina marljivog rada, nezadovoljan rezultatima, okreće novu stranicu u svom životu i odlazi u glavni grad Hrvatske. U Zagrebu se zapošljava u tvrtki »Konzum« u kojoj i danas radi kao vozač dostave. »Da je nas Hrvate iz Srijema lakše sresti bilo gdje u svijetu nego u rodnom Srijemu, dokazuje i moj slučajan susret sa Slankamencem Bracom Ražinom, koji također radi u ‘Konzumu’. Što je još zanimljivije, mi se osobno nismo poznavali jer je on prilično stariji od mene, ali smo se ‘namirisali’ prilikom jednog slučajnog susreta na poslu«, priča nam Zlatko, smijući se. 

FOLKLOR: Kako je Novi Slankamen, smješten na obroncima Fruške gore pokraj širokog i moćnog Dunava, osim svoje ljepote poznat i po Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Stjepan Radić«, najstarijoj udruzi hrvatske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, neiz-bježno je pitanje našem sugovorniku je li i koliko bio uključen u rad tog društva. »Pune četiri godine, do moga odlaska iz Slankamena, bio sam član Folklorne sekcije«, odgovara Zlatko i ponosno ističe kako je  HKUD »Stjepan Radić« osnovan još daleke 1902. godine i prvo registriran kao hrvatska čitaonica, a 1939. godine prerasta u kulturno-umjetničko društvo, koje pod današnjim imenom djeluje od 1953. godine. »Za vrijeme Drugog svjetskog rata Društvo nakratko prestaje djelovati, da bi nakon njegovog završetka nastavilo s radom kroz pet sekcija: folklornu, dramsku, glazbenu, šahovsku i literarnu. Tijekom nesretnih događanja od 1991. do 1995. godine, nakon moga odlaska iz Slankamena, cjelokupna imovina Društva, uključujući  i glazbene instrumente, uništena je i opljačkana. Prije pet godina HKPD ‘Stjepan Radić’ uspjelo je sudskim putem povratiti svoju zgradu, nekako nabaviti nove instrumente i  nastaviti djelovati«, ispričao nam je Zlatko u jednom dahu bogatu tradiciju svoga bivšeg Društva i dodao kako je plesač folklora postao sasvim slučajno. Naime, njegov najbolji prijatelj pozvao ga je da se uključi u rad Folklorne sekcije, no kako se Zlatko već aktivno bavio streljaštvom, uzvratio mu je prijedlogom da skupa odu na streljanu i bave se streljaštvom. S obzirom da su obojica inzistirala na svom prijedlogu i da nijedan nije htio popustiti, na kraju su se dogovorili da paralelno idu i na folklor i na streljaštvo. Kako život često zna biti nepredvidiv, na kraju su dva prijatelja zamijenila početne pozicije: Zlatko je do svoga odlaska iz Slankamena sve vrijeme plesao u Folklornoj sekciji KUD-u, a njegov prijatelj je odustao od plesanja i posvetio se streljaštvu. 

Vezano uz folklor Zlatko se prisjeća i svoga boravka u Benkovcu, kada se 1989. godine u tom gradu obnavljalo Kulturno-umjetničko društvo »Branimir«. Znajući za njegovo bogato folklorno iskustvo Benkovčani su ga pozvali da sudjeluje u ponovnom pokretanju tog Društva s bogatom tradicijom. »Postavili su me za voditelja Folklorne sekcije, koja je prvo u Društvu počelo djelovati. Kako moje iskustvo ipak nije bilo dovoljno za voditeljski rad, nabavio sam brojnu literaturu i ozbiljno počeo s radom. Imali smo brojne nastupe po Ravnim kotarima i šire, dobili smo i neke nagrade, a često me je na suradnju zvao i KUD iz Obrovca, pogotovu kada su uvježbavali plesove iz Banata i Baranje«, sjeća se Zlatko. Premda je u Hrvatskoj već petnaest godina, u Zlatkovim se očima svaki put pojavi sjeta kada se spomene Slankamen, a za svoje roditelje kaže kako još uvijek nisu preboljeli Srijem i da još uvijek, u svojim srcima žive u njemu.