Arhiv tekstova

Prošloga tjedna, u Vatikanu je predstavljen posljednji dokument pape Benedikta XVI. koji se bavi glavnim društvenim temama, brakom, obitelji, zakonima i svećeničkim radom. Iako u ovome dokumentu nije objavljeno ništa novo, bar ne za vjernike, svi mediji su se dotakli ove Papine poslanice, no mnogi je nisu znali rastumačiti. Proteklog tjedna su na ovu temu nastali i mnogi razgovori i polemike koje su zbunile mnoge ljude. Upravo radi toga u ovome broju »Hrvatske riječi« donosimo vam tumačenje svećenika, preč. Andrije Anišića 

ZBUNJENOST I OPTUŽBE: U prostorijama Tiskovnog ureda Svete Stolice u utorak 13. ožujka predstavljena je posinodalna apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. o euharistiji – izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve pod naslovom »Sacramentum caritatis« (Sakrament ljubavi). 

Prvi prikazi te enciklike izazvali su kod nekih vjernika zbunjenost. Nevjernici su, pak, iskoristili tu prigodu za napad na Papu i Katoličku crkvu, optužujući je za nazadnjaštvo. O čemu se zapravo radi?

Encikliku nisam još pročitao, ali ću dati osvrt na nju na temelju izvješća koje je dala IKA (Informativna katoličke agencije iz Zagreba) sa spomenute tiskovne konferencije na kojoj su o njoj govorili venecijanski patrijarh kardinal Angelo Scola, te generalni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović. 

Na pobudnicu se osvrnuo i sam papa  Benedikt XVI. u nedjelju, u svom obraćanju vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Rimu. On o svojoj novoj enciklici kaže: »Izradio sam je skupljajući plodove XI. Opće skupštine Sinode biskupa, koja je listopada 2005. održana u Vatikanu. Računam da ću se još vratiti tome važnome tekstu, no već odsada želim naglasiti da je on izraz vjere sveopće Crkve u euharistijsko otajstvo, te se nalazi u kontinuitetu s Drugim vatikanskim saborom i naukom mojih časnih prethodnika Pavla VI. i Ivana Pavla II. U tom sam dokumentu htio, među ostalim, pokazati i njezinu vezu s enciklikom Deus caritas est: eto zašto sam se odlučio za naslov Sacramentum caritatis, preuzimajući tako lijepu definiciju Euharistije što ju je dao sveti Toma Akvinski, ‚Sakrament ljubavi‘.«

Želim na ovom mjestu u nekoliko točaka, prema spomenutoj tiskovnoj konferenciji, upozoriti na glavne naglaske nove Papine pobudnice. Bitno je uočiti da se ne radi o nikakvim novinama u Katoličkoj crkvi, nego o nastavku dosadašnje prakse, s tim što je Papa izvukao neke bitne momente te prakse povezujući ih sa suvremenim pojavama u Crkvi i društvu i stavljajući nove naglaske na ustaljenu praksu.

GLAVNE TOČKE PAPINE POBUDNICE: 1. Na prvom mjestu Papa podsjeća na pitanja koja se nameću svima, ali s osobitom urgent-nošću onima, koji zbog društvenoga ili političkoga položaja koji zauzimaju, moraju donositi odluke vezane uz temeljne vrijednosti, poput poštivanja i obrane ljudskoga života od začeća do prirodne smrti, obitelji utemeljene na ženidbi između muškarca i žene, slobodnog odgajanja djece i promicanja općeg dobra u svim njegovim oblicima. O tim se vrijednostima ne može pregovarati, upozorava Papa, prema kojem se katolički političari i zakonodavci, svjesni svoje velike društvene odgovornosti, moraju osjetiti osobito potaknuti svojom savješću predstaviti i podupirati zakone nadahnute na temeljnim vrijednostima ljudske naravi. Biskupi su također, dodaje Papa, dužni neprestano dozivati u svijest te vrijednosti, jer to spada u dio odgovornosti koju imaju prema povjerenom im stadu. 

2. Problem nejednakosti i gladi u svijetu. Papa poziva sve vjernike da budu tvorci mira i pravednosti te prokazuju okolnosti koje su u suprotnosti s čovjekovim dostojanstvom, poput nejednakosti i sablazni gladi i neishranjenosti od kojih trpe milijuni osoba. »Nije zadaća Crkve povesti političku borbu za ostvarivanje što pravednijeg društva. Ipak, ona ne može i ne smije ostati na marginama borbe za pravednost«, piše Benedikt XVI. u trećem dijelu apostolske pobudnice.

3. Problem globalizacije. Papa nadalje ističe kako ne smijemo ostati pasivni pred određenim procesima globalizacije, koji nerijetko preko svake mjere povećavaju razlike između bogatih i siromašnih u svijetu. Kršćanin laik je napose pozvan izravno preuzeti na sebe vlastitu političku i društvenu odgovornost, i to s realizmom i na uravnotežen način, da bi izbjegao i kompromise koji zavode s pravog puta i puste utopije, kao što to uči socijalni nauk Crkve.

4. Jedincatost i nerazrješivost kršćanske ženidbe. Papa u pobudnici također ponovno potvrđuje jedincatost i nerazrješivost kršćanske ženidbe. Navodeći žalosne situacije rastavljenih osoba koje su se ponovno vjenčale, Papa kaže: Riječ je o teškom i složenom pastoralnom problemu, pravoj rani kojom su sve više pogođene i same katoličke sredine. Pozivajući biskupe da dobro razluče pojedine situacije, kako bi na prikladne načine mogli duhovno pomoći vjernicima koji su se našli u takvoj situaciji.

5. Rastavljeni koji su bili vjenčani u crkvi i koji su se ponovo građanski vjenčali ili žive s nekom osobom u bračnoj vezi ne smiju se pripustiti sakramentima, ali Papa ističe kako oni i dalje pripadaju Crkvi, koja ih prati s osobitom pozornošću, u želji da njeguju, što je više moguće, kršćanski stil života sudjelovanjem na misi.

Dakle, oni koji su rastavljeni, a žive sami, mogu pod određenim uvjetima, nakon što su se obratili mjerodavnom župniku, ići na ispovijed i pričest, kao što je to vrijedilo i do sada.

6. Mise na latinskom jeziku. Daljnju zbunjenost izazvala je odredba glede mise na latinskom jeziku. Papa iznosi prijedlog da se na međunarodnim slavljima misu slavi na latinskom jeziku. Dakle, nema ni govora o tome da će Papa dokidati mise na narodnom jeziku. 

 7. O misama koje prenose radio i televizija. U novom su dokumentu sadržane i precizne smjernice o ispravnim načinima sudjelovanja na misi koja se prenosi putem televizijskog prijenosa. Papa odobrava takvu misu za starije osobe i bolesne, ali ne i za one koji se preko takvih prijenosa žele osloboditi dužnosti da odu u crkvu i ondje sudjeluje na euharistijskom slavlju u krilu žive Crkve. Prema tome i dalje ostaje obveza svih katolika da nedjeljom u crkvi sudjeluju u svetoj misi.

8. Potvrđena dosadašnja praksa celibata za rimokatoličke svećenike. Papa ponovno potvrđuje latinsku praksu obvezatnosti svećeničkog celibata kao neprocjenjivog blaga za čitavu crkvenu zajednicu

Zaključujem Papinim riječima: »Kad se vjerom hranimo Kristovim tijelom i njegovom krvlju, njegova ljubav prelazi u nas te nas osposobljava da i mi dajemo život za braću (usp. 1 Iv 3,16). Odatle izvire kršćanska radost, radost ljubavi!