Arhiv tekstova

Zagrebačka etnologija i sveučilišna profesorica Milana Černelić (Osijek, 1954.) dobro je poznata bunjevačkim Hrvatima iz Bačke. Sama pripadnica bunjevačkoga roda po majci, etnološka istraživanja Bunjevaca stavila je u jedno od središta interesa još od studentskih dana i održala ih sve do danas. Bunjevci su bili predmetom njezine magistarske (Tradicije svatovskih časti, njihovi nazivi i uloge, s osobitim obzirom na pojavu i uloge staćela,1988) i doktorske radnje (Odabrane pojave iz svadbenih običaja bunjevačkih Hrvata kao izvor za proučavanje njihove etnogeneze, 1997), njezine prve knjige (Uloge i nazivi odabranih svatova u Bunjevaca, Zagreb 1991), blizu trideset članaka na hrvatskom, madžarskom, engleskom i njemačkom jeziku objavljenih u raznim časopisima (Studia ethnologica Croatica, Etnološka tribina, Senjski zbornik, Migracijske teme, Folklór és traditió, Ethnog-raphia, Acta etnographica Hungarica, Ethografija Hrvata u Mađarskoji dr.) i zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova (Ethnocultural processes in Central Europe in 20th Century, Bratislava, 1994; Kroati-sche Volkskunde/Ethnologie in den Neunzigern, Beč, 2001; Times, Places, Passages. Ethnologiacal Approaches in the New Millenium, SIEF /International Society for Ethnology and Folklore/ Conference, Budimpešta, 2004. itd.), istraživačkih projekata (od 2002. do 2006. voditeljica je projekta Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca), a bila je i koautorica izložbe Iz baštine bačkih Hrvata – Bunjevaca, održane u Etnološkom muzeju u Zagrebu 1998. godine.

BUNJEVAČKE STUDIJE: Černelićkina najnovija knjiga Bunjevačke studije (Zagreb, 2006.) jest sinteza njezinih dviju glavnih znanstvenih preokupacija: svadbenih običaja i Bunjevaca. Knjiga se sastoji iz pet cjelina. U uvodnome dijelu, nakon tekstova recenzenata Jadranke Grbić-Jakopović i Vitomira Belaja, sama autorica dala je teorijske odrednice svojemu radu, u kojemu se zbog nedostatka pisanih izvora opredijelila za jedino mogući hermeneutički povijesni pristup u svojim istraživanjima. Nakon uvodnoga dijela slijede tri veće cjeline, u kojima su izložene određene pojave najprije kod primorsko-ličkih Bunjevaca, zatim kod podunavskih Bunjevaca, a onda su odabrane kulturne pojave Bunjevaca stavljene u širi kontekst etnokulturnih procesa u jugoistočnoj Europi. Tako, prvo poglavlje knjige, naslovljeno Primorsko-lički Bunjevci, čini pet studija: Prvi rezultati istraživanja tradicijske kulture primorskih Bunjevaca, Istraživanje tradicijske baštine, identiteta i etnogeneze primorskih Bunjevaca, Zadruga Rukavina-Jauci iz Smiljanskog Polja kod Gospića, Dvije zadružne obitelji na području Krivoga puta te Tragovi bunjevačkih elemenata u svadbenim običajima Like, Primorja i Gorskog kotara. Za bačke je Hrvate svakako zanimljivije drugo poglavlje Podunavski Bunjevci u kojemu je sabrano deset studija: O životu na salašu, Povezanost života na salašu i u gradu, Kontinuitet nekih važnijih običaja bačkih Bunjevaca, Običaj plesa s nevjestom, Zadružne obitelji  Balažević-Marinkić u nekoliko generacija, slijedom karakterističnih pojava u zadružnom životu podunavskih Bunjevaca, Gore obredne vatre, Bački Bunjevci u kontekstu etničkih promjena tijekom 20. stoljeća, Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskome narodu te Lokalna zajednica bačkih Bunjevaca u Hrvatskoj. U poglavlju Bunjevci u kontekstu etnokulturnih procesa na prostoru jugo-istočne Europe sabrane su studije Uloga svatovskog starješine, Srodne pojave u svadbenim običajima Bunjevaca i balkanskoga stanovništva romanskoga govora, Uloga kolača u obredu blagoslova i prstenovanja mladenaca, Kravaj – baština iz daleke starine te Svatovska grana nije samo ukras. Peti dio knjige, kao svojevrstan dodatak knjizi, čini jedna studija pod naslovom Kritički osvrt na doprinos istraživanju bunjevačke etnogeneze srpskoga etnologa Jovana Erdeljanovića. Knjiga završava popisom korištene literature i izvora, autoričinim životopisom te sažetkom na engleskome jeziku. 

VRIJEDNE SPOZNAJE: Iako osnovu Bunjevačkih studija čine ranije objavljeni članci u različitim časopisima i zbornicima, knjiga nije samo zbir već publiciranih radova: u njoj su iznesene neobično vrijedne autoričine spoznaje što ih je stekla baveći se proučavanjem Bunjevaca gotovo četvrt stoljeća, a mnogi podatci u knjizi aktualizirani su u odnosu na vrijeme izvornoga objavljivanja članka. Bunjevačke studije predstavljaju krucijalni autoričin prinos istraživanju složenoga problema bunjevačke etnogeneze, koji nije samo znanstveno pitanje, već ima čak i značajnije političke implikacije. I upravo stoga što je Milana Černelić jedna od rijetkih znanstvenika koji su ovome problemu pristupili s etnološkoga motrišta, ona u svojim Bunjevačkim studijama dolazi do bitno drukčijih rezultata spram odavna zastarjela djela Jovana Erdeljanovića, koji je pisao o etnogenezi Bunjevaca po narudžbi beogradske politike između dva svjetska rata. Iz toga razloga, Bunjevačke studije trebalo bi učiniti što dostupnijim ovdašnjoj publici, ne samo stručnoj, nego i najširemu auditoriju. Ovogodišnja Dužijanca mogla bi za to biti dobrom prigodom.