Arhiv tekstova

Hrvatsko kazalište iz Pečuha, prvo profesionalno hrvatsko kazalište izvan Hrvatske, ove će godine proslaviti svoj petnaesti rođendan. Ono je prva hrvatska manjinska ustanova u Republici Mađarskoj koja je utemeljena samoinicijativno, bez neke političke direktive odozgo. Nastalo je kao rezultat civilne inicijative i jedno je od malobrojnih sličnih ostvarenja hrvatske zajednice nakon političkih promjena u Mađarskoj. O povijesti i radu ove kazališne ustanove, koja je do sada na scenu postavila 60-ak predstava, razgovarali smo s njezinim utemeljiteljem i ravnateljem od samoga osnutka Antunom Vidakovićem.

HR: Kažite nam na početku, kako je došlo do ideje o osnutku Hrvatskog kazališta i kako je tekao rad na ostvarenju ove zamisli?

Osim što sam koreograf i bavim se plesom, uvijek me je privlačilo kazalište, pa sam već negdje osamdesetih godina počeo razmišljati o formiranju hrvatske profesionalne kazališne družine. Tada sam bio preopterećen poslovima, radio sam u pečuškom Ljetnom kazalištu, predavao ples u umjetničkoj srednjoj školi, vodio sam plesnu skupinu »Baranja«, radio koreografije na raznim mjestima. Međutim, 1985. godine inicirao sam da se Krležino »Kraljevo« postavi na scenu Ljetnog kazališta u Pečuhu. Redatelj Lászlo Bagossy prihvatio je ideju, pa je te godine bila pečuška praizvedba »Kraljeva« na mađarskom jeziku. Tada su i plesači »Baranje« dobili uloge u komadu i oni su ubacili nekoliko hrvatskih rečenica u mađarsku predstavu. Tada je nastala ideja da se »Kraljevo« postavi na scenu u Pečuhu i na hrvatskom jeziku, dakle, ako nećemo odmah i formirati hrvatsko kazalište, ali barem da se održi prva profesionalna predstava na hrvatskom u Mađarskoj. Trebalo je čekati pet godina do ostvarenja ove ideje. Godine 1990. na velikoj pozornici u ulici Káptalan predstavljeno je »Kraljevo« i na mađarskom i na hrvatskom jeziku i to velika, spektakularna predstava, u kojoj je sudjelovalo oko 140 osoba počevši od plesača do glumaca. Nakon te povijesne predstave bio sam već siguran u to kako postoji potreba za hrvatskim kazalištem, bez obzira na to što smo s njim malo zakasnili, jer po mom mišljenju kazalište je jedan od najvažnijih čimbenika u očuvanju identiteta i jezika. Trebali smo to ostvariti još prije dvadesetak godina, pa bi to možda usporilo i procese gubljenja identiteta, ali dobro je što je bar tada, nakon te povijesne premijere, krenula stvar hrvatskog kazališta.

HR: Kako se nakon spomenute predstave, konkretno realizirala ideja o formiranju hrvatskog kazališta?

Moram napomenuti kako sam već i prije 1990-ih godina vodio razgovore o hrvatskoj kazališnoj družini s ondašnjim referentom za narodnosna pitanja u Ministarstvu prosvjete Ernőom Eperjessyem, ali i s odjelom za kazalište istoga Ministarstva, kako bi se moglo u Mađarskoj osnovati hrvatsko kazalište. Bio je to mukotrpan rad, trajao je sedam godina. Vodio sam barem tridesetak razgovora s narodnosnim odjelom i s glavnim odjelom za kazališta. Bilo je puno obećanja, ali nakon izvjesnog vremena već sam počeo sumnjati, hoće li netko ozbiljno prihvatiti da se osnuje profesionalno hrvatsko kazalište u Mađarskoj.

Godine 1992. se nekako, vrlo teško, stvar hrvatskog kazališta odmaknula s mrtve točke. Tada sam od gradskih vlasti zatražio da službeno deklariraju pružanje podrške hrvatskom kazalištu. Morao sam se poslužiti trikom da ne tražim materijalnu pomoć veću od milijun forinti. Referenta sam praktički morao »prevariti«, iako nam je on doista pružao potporu i nagovorio gradsko vijeće da prihvati ideju osnivanja hrvatskog kazališta i da to podržava i prema mjerodavnom ministarstvu. I tako je pala odluka da će hrvatsko kazalište profunkcionirati kao odjel u Malom kazalištu u Pečuhu. Inače, u svibnju 1992. godine u Varszinházu u Budimpešti, na svečanoj premijeri Brešanove »Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj« (druga predstava u njihovoj produkciji, op. a.), na kojoj su bili nazočni i istaknuti dužnosnici hrvatskog i mađarskog ministarstva kulture, publici je priopćeno kako je podrškom grada Pečuha i mjerodavnog mađarskog ministarstva utemeljeno Hrvatsko kazalište kao odjel u Malom kazalištu.

HR: Ipak, i nakon toga, stvari nisu išle lako...

Kao odjel dobili smo iz proračuna oko tri milijuna forinti i planirali smo kako ćemo, kao skromno, komorno kazalište iz te svote godišnje izvoditi dvije premijere i eventualno nešto raditi i na ljetnoj pozornici. Međutim, vrlo brzo, već nakon pola godine morao sam se suočiti s poteškoćama. Sukobio sam se s vođstvom Malog kazališta, koje je smatralo kako hrvatsko kazalište treba držati unutar vrlo uskih okvira i da mu ne treba pružati mogućnost ozbiljnijeg razvoja. Čak se po mojoj pretpostavci mislilo i to, da ćemo mi kao manjinska ustanova dovući tu financijsku pomoć s raznih strana, pa čak iz matične države Hrvatske i da će od toga i oni, to jest mađarski odjel Malog kazališta profitirati. Ja sam već tada imao jasne stavove i planove o radu hrvatskog kazališta. Planirao sam ne samo izvođenje dvije premijere godišnje, nego sam smatrao važnim da postanemo i putujuće kazalište, jer većina Hrvata u Mađarskoj živi na selu. Nije bilo sukoba samo unutar Malog kazališta, već su tada nastali problemi i s gradskim vlastima. Tada je bio otpušten i redatelj Bagossy s radnog mjesta, a grad je, vjerojatno radi štednje planirao čak ukidanje Malog kazališta, odnosno njegovo spajanje s Trećim kazalištem, što bi vjerojatno donijelo sa sobom i ukidanje hrvatskog kazališta, pa sam jedno vrijeme čak i ja bio suspendiran. Izgledalo je tada da će se pokušaj stvaranja Hrvatskog kazališta ubrzo nakon uspješnog starta onemogućiti.

HR: Kako ste uspjeli izaći iz te nezavidne situacije?

Vodio sam žestoke bitke, sukobio se s mnogima, privremeno sam možda i postao persona non grata u Pečuhu, ali su mnogi hrvatski intelektualci stali na moju stranu. Za razliku od političara koji su se suzdržali u početku, ovi su intelektualci shvatili važnost hrvatskog kazališta i pružali mi pomoć u tom teškom razdoblju. Spomenuo bih i imena: Ivica Đurok, Stjepan Filaković, Mišo Balaž, Đuro Franković… Bilo je izuzetno važno i možda u odnosu na gradske vlasti i odlučujuće, to što su nam i mnogi vodeći mađarski umjetnici i intelektualci tada pružali maksimalnu podršku, pisali nama u prilog, podržavali i našu stvar i mene osobno na svim razinama. Tvrdili su kako je održavanje hrvatskog kazališta važno i za grad Pečuh i za cijelu državu.

HR: Kako je došlo do osamostaljenja Hrvatskog kazališta?

Poslije tih sukoba 1995. godine Malo kazalište je ukinuto, odnosno spojeno je s Trećim kazalištem, a Hrvatsko je kazalište dobilo samostalnost. Tada je pak nastao problem sa zgradom kazališta: htjeli su nas izmjestiti odavde, jer je ona originalno bila u vlasništvu Crkve. U međuvremenu to je preraslo u politički problem i tada su i hrvatski manjinski političari pružali podršku, iako su se – kao što sam to dao naslutiti – u borbu oko kazališta uključili sa zakašnjenjem. Zapravo, gradsko je vijeće na drugi način dalo Crkvi odštetu, a paralelno s rješenjem da možemo ostati u zgradi, grad je donio odluku i o osamostaljenju Hrvatskog kazališta.

Nakon osamostaljenja dobili smo oko 12 milijuna forinti, pa zajedno s financijskom podrškom grada Pečuha raspolagali smo već s oko 20 milijuna forinti. Morali smo od dobivenih sredstava, sponzorskog novca odvojiti nešto i za tehniku, uspjeli smo skoro cijelu zgradu adaptirati. Izgradili smo u dvorištu zgrade ljetnu pozornicu. Nakon osamostaljenja izveli smo dvije skromne premijere odmah, i jednu spektakularniju predstavu »Čarugu« na Tekiji na otvorenoj sceni. S raznih strana uspjeli smo nabaviti još sredstava i krenuli smo vrlo dinamično. Tada smo počeli s komornim predstavama redovito putovati i u hrvatska naselja širom Mađarske. Izvodili smo oko sto predstava godišnje. 

HR: Kako se Hrvatsko kazalište danas financira?

Financijskih problema imamo i dan danas. Doduše sada već dobivamo od države oko 40 milijuna, a od grada još oko 10 milijuna forinti, ali još uvijek nismo u tom državnom automatizmu. Tko poznaje svijet kazališta u Mađarskoj, zna kako mađarska kazališta često za jednu premijeru mogu potrošiti naš godišnji proračun. Ja sam uvijek tvrdio kako smo mi isto takvo kazalište kao bilo koji mađarski teatar. Ne volim termin »pozitivna diskriminacija«. Mi bismo trebali biti izjednačeni s mađarskim kazalištima, a danas bih se radovao, ako bismo dobili barem pet posto proračuna jednog mađarskog teatra. Tada bismo mogli ostvariti naše planove i izvoditi godišnje tri-četiri profesionalne premijere i biti i putujuće kazalište, igrati predstave u svim naseljima u kojima žive Hrvati.

HR: Po pitanju sastava ansambla, kakav je omjer profesionalnih i amaterskih glumaca, i kako ovakav spoj funkcionira?

Na samom početku rada Hrvatskog kazališta jedini je profesionalni hrvatski glumac u Mađarskoj bio Jozo Matorić. On je igrao u više naših predstava, ali se kasnije suradnja s njim prekinula. Tada je međutim već bilo i drugih mladih hrvatskih glumaca u Mađarskoj, poput  Stipana Đurića, te Slavena Vidakovića, koji se i školovao u Hrvatskoj. Dakle imamo i profesionalne glumce, ali oslanjamo se i na igru vrlo dobrih amatera. Neki su od njih prethodno radili u ansamblu »Baranja« i vrlo dobro, na profesionalan način znaju izvoditi karakterne uloge. Danas imamo oko dvadesetak takvih glumaca na koje možemo računati. Naravno, u najzahtjevnijim umjetničkim komadima od samoga početka igraju i kod nas vrlo slavni glumci iz Hrvatske: Vlasta Ramljak, Damir Lončar, Velimir Čokljat i mnogi drugi. Već u »Kraljevu« su igrali istaknuti glumci iz Osijeka, a poslije u »Čarugi« slavni glumci iz Zagreba. 

HR: Tko režira vaše predstave? Imate li stalne redatelje?

Na samom početku radu Hrvatskog kazališta priključio se Stjepan Filaković, koji je u Zagrebu završio režiju. On je režirao prvu, uistinu profesionalnu pučku predstavu, Karagićevu »Rastatkinju«, pa poslije »Božićnu bajku«, »Čarugu«... Zatim mogu reći kako je Laszlo Bagossy praktički postao redatelj Hrvatskog kazališta. On režira svake godine barem jednu predstavu. Dakle, imamo i svoje redatelje, ali dolaze nam režirati redatelji iz Hrvatske (Robert Raponja, Damir Munitić, Tahir Mujičić)  pa i iz Mađarske (Dóra Uhrik, Sándor N. Szabó, Péter Teliha, Tamás Balikó...). 

Također, naglasio bih ulogu Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Pečuškom sveučilištu, budući da nam suradnici Odsjeka pružaju veliku pomoć, od prevođenja kazališnih komada do jezičnog lektoriranja predstava.

HR: Nakon skoro petnaest godina rada, kakav je ugled Hrvatskog kazališta u kulturnom životu i javnosti Pečuha, te u Mađarskoj?

Uspjeli smo se integrirati u umjetnički život grada Pečuha, pa čak i Mađarske. Mnogi vodeći mađarski i hrvatski umjetnici nastupili su kod nas, a radimo skupa i s mađarskim Narodnim kazalištem u Pečuhu, imali smo i zajedničke predstave i na jednom i na drugom jeziku. 

Publika također zna za naš rad i osim mađarskih gladaju i naše predstave. Računaju s nama i prigodom Pečuškog kazališnog festivala koji slovi kao najveća kazališna manifestacija te vrste u Mađarskoj. Ne samo što će se i na našoj sceni igrati predstave u okviru festivala, nego su i naše produkcije uvrštene u službeni program. Ovo ujedno i potvrđuje kako smo ispravno postupili, kada smo otvorili vrata našeg kazališta prema gradu i prema drugim kulturnim sredinama i da je Hrvatsko kazalište proteklih deset godina zauzelo dostojno i ugledno mjesto i u kulturnom životu i u javnosti Mađarske i Hrvatske.

HR: Vremenom je pri Hrvatskom kazalištu osnovana i mađarsko-hrvatska kulturna udruga Csopor(t)-Horda. Kažite nam nešto više o njoj?

Neki umjetnici u Hrvatskoj vrlo su brzo spoznali što znači postojanje jedinog profesionalnog hrvatskog kazališta izvan granica Republike Hrvatske. Ideja o utemeljenju mađarsko-hrvatske umjetničke udruge Csopor(t)-Horda (u nazivu je šaljiva igra riječi: mađ. csoport=skupina, odnosno hrv. čopor, dok horda na oba jezika ima isto značenje) došla je od Tahira Mujičića, poznatog hrvatskog dramskog pisca i pravog kazališnog čovjeka. On je pridobio skupinu istaknutih hrvatskih intelektualaca i umjetnika za utemeljenje udruge, a također i u Pečuhu mala skupina hrvatskih intelektualaca i nekoliko vodećih mađarskih umjetnika su se pridružili ovoj civilnoj organizaciji. Do prvog susreta udruge došlo je 1995. godine u malom podravsko-hrvatskom selu Dravljancima. Csopor(t)-Horda zajedno s Hrvatskim kazalištem organizirala je mnoštvo programa, od kazališnih predstava do likovnih izložaba. Jedno smo se vrijeme posvetili ozbiljnom nakladničkom poslu. Tiskana su djela istaknutih mađarskih dramskih pisaca na hrvatskom jeziku, a objavljene su i drame hrvatskih autora na mađarskome. Izložbe smo organizirali ne samo u zgradi Hrvatskog kazališta, već i u drugim pečuškim galerijama, ali i u Budimpešti, Sentandreji, Zagrebu, Šibeniku. Ova suradnja na polju likovne umjetnosti rezultirala je prije pet godina otvaranjem Galerije Csopor(t)-Horda u zgradi kazališta. Ta mala, vrlo skladna i intimna prostorija postala je omiljena u krugu mnogih umjetnika. Ravnatelj Galerije Janos Erdos u suradnji s Tahirom Mujičićem i drugim hrvatskim part-nerima organizirao je vrlo uspješne izložbe sa sudjelovanjem vrhunskih hrvatskih i mađarskih likovnih umjetnika. Organizirano je više od pedeset izložbi. Galerija uživa visok ugled medju stručnim krugovima i danas već ima pravi međunarodni karakter, u njoj svoja djela izlažu osim hrvatskih i mađarskih autora i likovni umjetnici od Njemačke do Izraela.

HR: Koliko su za Hrvatsko kazalište važni pučki komadi, za koje ste u jednom intervjuu naveli, da ih se ne treba stidjeti?

Mislim da su pučki komadi doista važni za jedno kazalište koje je osnovano i ne baš tako davno i to u sredini u kojoj korijene imaju upravo autori kao što je Antun Karagić, koji je imao u vidu osnovati profesionalno kazalište u Mađarskoj, ali mu na žalost nije uspjelo. Autori pučkih komada bili su naši najpoznatiji dramski pisci, koji su se igrali i u Vojvodini i na čemu su se odgajali naši stariji naraštaji. Ne smijemo zaboraviti činjenicu kako mi nismo imali na početku svoju publiku pa ju je trebalo stvarati i odgajati upravo na pučkim komadima, koji su bliski narodu, našim ljudima koji i dan-danas nostalgično gledaju na ona vremena o kojima govore tekstovi upravo pučkih komada. Svakako je to temelj na kojem se onda može dalje graditi i nadograđivati repertoar. Poslije se može igrati i jedan Moliere ili Shakespeare, tako da ja doista mislim kako se tih tekstova nikako ne treba stidjeti.

HR: Postavljate i dječje komade. Koliko djeca hrvatske nacionalnosti u Mađarskoj razumiju i govore svoj materinji jezik? 

Dječje komade redovito postavljamo upravo radi očuvanja jezika i identiteta, mislim da je u tomu Hrvatsko kazalište kao institucija izuzetno važno. Šezdesetih godina Hrvati u Mađarskoj imali su 60-ak škola, a danas ih imamo samo 5, što je dovoljno poražavajuća činjenica koja puno govori. Zbog toga je vrlo važno da se djeci otvore vrata kazališta, mi to shvaćamo vrlo ozbiljno  i upravo zato mi svake godine na scenu postavljamo po jedan dječji komad.

HR: Osim u mađarskim mjestima u kojima žive Hrvati, nastupate i u Hrvatskoj. Nedavno ste, kako sam vidio u programu, nastupili na 1. Međunarodnom festivalu smijeha u Istri...

Nažalost, imali smo poziv za sudjelovanje na tom festivalu, ali ga nismo uspjeli realizirati zbog obveza glumaca u njihovim matičnim kućama. To ne bi bio problem kad bismo imali svoj stalni ansambl od barem pet ili šest glumaca. Ali to je načelo rada i na Zapadu, da se glumci angažiraju za određeni projekt. Ipak, prisutni smo na raznim hrvatskim festivalima, ali dosta rijetko i mislim kako je to pitanje na koje bi odgovor trebalo potražiti u Hrvatskoj. Moram naglasiti da smo, što se tiče dječjih festivala, pozivani na gotovo sve koji se održavaju u Hrvatskoj, i u posljednje vrijeme u BiH.

HR: Osim hrvatskog, koja još nacionalno-manjinska kazališta djeluju na teritoriju Republike Mađarske?

Najznačajnije je Njemačko kazalište (Deutsche Büne), koje je osnovano prije našeg u Seksardu. Mi smo drugo manjinsko kazalište koje je osnovano u Mađarskoj i upravo smo u 15-oj godini djelovanja. Ovdašnji Srbi i Slovaci imaju instituciju svoga manjinskog kazališta, ali nemaju svoju matičnu kuću, odnosno kazališnu zgradu.

HR: Ove godine gostovat ćete po prvi puta u Republici Srbiji, i to u Subotici na VI. Danima Balinta Vujkova, koji će se održati sredinom listopada. Kojom ćete se predstavom predstaviti?

Na samom osnutku Hrvatskog kazališta u Pečuhu igrali smo Karagićeve komade »Rastatkinja« i »Katica« te »Dva bila gavrana« Ivana Petreša i od tada nije bilo pučkog komada na našoj pozornici. U međuvremenu , u 15 godina postojanja, postavili smo na scenu 60-ak naslova i mislili kako je nova obljetnica prava prigoda za igranje još jednog Karagićevog teksta. Ovoga puta odlučili smo se za komad »Pošteni varalica«. U najnovijoj predstavi uz naše profesionalce igrat će i amateri  koji su se okupili oko našeg kazališta i moram naglasiti kako bez njih Hrvatsko kazalište ne bi moglo ovako uspješno funkcionirati, oni su vrlo važni za rad Hrvatskog kazališta. Postavljanje Karagića na scenu važno je i zbog gostovanja u mjestima u kojima se govori hrvatski, to je komad koji će ljudi prihvatiti.

HR: I na koncu, pitanje glede planova i budućnosti. Kako vidite Hrvatsko kazalište u Pečuhu, za, recimo, deset godina?

Činjenica je, nažalost, da se ubrzala asimilacija, ali valjda ćemo za 50-ak godina još postojati na ovim prostorima. Za desetak godina postojat će nadam se još naše škole, u čemu će i Hrvatsko kazalište odigrati svoju ulogu. U ovoj općoj globalizaciji za dvadesetak godina možda će se i u Mađarskoj govoriti engleski, ali ja jesam optimist, iako nisam siguran koliko će uopće u budućnosti biti potrebe za manjinskim kazalištima.