Arhiv tekstova

Ovih dana obilazim u svojoj župi naše salaše. Družimo se korizmeno. Nakon što izmolimo Križni put, imamo razmatranje i razgovaramo. Ljudi su zaželjeli da bismo ove korizme razmatrali o molit-vi Gospodnjoj kojoj nas je naučio Isus, a to je molitva »Oče naš«.

Dok tako razmišljam i spremam se da bih prenio poruku Božje riječi, uhvatio sam sebe u jednoj spoznaji kako je Očenaš upravo »opasna« molit-va. Kad bismo htjeli sažeti najkraće, što je zapravo Isus Krist stvarno donio novo u religijskom svijetu, onda bismo morali doći do ove spoznaje: svaka religija priznaje Boga, tj. Božanstvo. Svaka religija, dakle, priznaje vrhovno biće. 

»VAMA JE BOG OTAC«: Zajedničko je svim religijama pred mnogim svjetskim filozofijama koje vladaju tisućljećima da to vrhovno biće postoji. To vrhovno biće je u mnogim filozofijama tek nužni pojam, ali u kozmičkoj stvarnosti – u pretpostavci svijeta u spoznanom svijetu – to je biće. Za objavu – to je živa osoba. On se objavio u narodu kojega je sebi izabrao, kao »izabrani narod«. Trajna objava Boga je prisutna već tisućama godina na našoj planeti, dugi niz godina u jednom narodu – izabranom narodu – a sada već dvije tisuće godina u kršćanstvu. No, Isus objavljuje Boga, ali ne nekog od bogova i ne pojam boga kao boga, nego nam nagovješćuje jednu silno važnu spoznaju: »… vama je Bog Otac«. Nitko od nas nije odredio sebi početak bivstvovanja, nego smo iz vječne Božje bîti, koja oduvijek traje i zna za naše bivstvovanje, u jednom času povijesti, kada je to odlučio i rekao neka bude, ti i ja počeli smo biti. Dakle, nismo slučajni i nismo neplanirani i nismo neželjeni na svijetu. Nas je netko želio, nas je netko i prije postojanja ljubio i nas je netko ljubavlju pozvao u život. Gledajući naspram godina – milijuna godina – što je taj moj kratki život, osim jedan bljesak, jedan meteor koji se pojavio i počeo biti – zasjao i iza sebe ostavio svijetao trag, a u času smrti nestao. Međutim, bilo bi vrlo opasno ne primijetiti u Isusovoj nauci da se radi o činu Božanske ljubavi, po kojemu Bog čovjeka stvara i daje mu duh koji je besmrtan. U času smrti odlažemo ovaj naš »glineni sud« – »posudu« – naše tijelo, da prođe sudbinom materije koja je prolazna, a nas vraća u svoj dom. Ne u ništavilo, već u vječno Blaženstvo. Zato je činjenica koju nikada ne smije vjernik, a ni drugi čovjek zaboraviti, činjenica da je čovjek stvoren iz ljubavi, da je ljubljen i da ga svatko može zaobići osim Boga koji je Otac i koji ga zato ne može zaobići. Upravo radi te činjenice što smo ljubljeni od Oca, smrt gledamo kao poziv u vječnost, u  blaženstvo, i kao da nam dovikuje: »…nisam te stvorio za taj mali svijet, za to kratko vrijeme, nego sam te stvorio za blaženstvo i vječnost«. 

MOLIMO »OVAKO«: Bog koji ne bi želio čovjeku sreću, ne bi mogao biti Bog. Bog je, dakle, jedini koji nam želi neizmjerno samo sreću. U tom razmišljanju sam se zaprepastio spoznajom da zapravo veliki dio nas ljudi ovdje na svijetu samo »kvari« Božji plan da bi bili sretni. Naše male međuljudske svađe, razmirice, uspoređivanja s drugima, jednostavno nas čine nemoćnima da ostvarimo sebe. Ako stalno gledamo druge, uspoređujemo se s drugima, to je prva opasnost da zaboravimo da smo jedincati, jedinstveni, neponovljivi, i sinovi Oca. Kad bi to stalno imali u svijesti, ne bi imali potrebe uspoređivanja s drugima, ne bi se rađala zavist, ne bi bilo svađe i shvatili bismo da je vrijeme zemaljskog života prekratko, a da ga »luksuzno« izgubimo na svađe, rasprave, zavisti i nemir. 

Vratimo se, međutim, našoj molitvi. Druga riječ Očenaša je upravo »naš«. To je nešto što još više iznenađuje, kada znamo da je Isusa posve jasno izrekao ovu molitvu nakon navaljivanja apostola da ih nauči moliti. Nije rekao da molimo »ovo«, nego je rekao da molimo »ovako«. Moliti ovo znači izgovarati formule, a moliti ovako znači naći temeljni oblik i sadržaj, kako bi svaka molitva bila izgovorena odnosno moljena ovako, kao što je u Očenašu sadržano. Sada je taj »naš« problem, jer ako je Bog naš otac – a jeste – onda je meni relacija desno i lijevo, znači horizontalno, vrlo bitna, jer ja ne mogu izgovarati »oče«, a da ne pomislim da sam i ja kao sin nečiji brat, pored mene su dakle braća i sestre. To je ta »opasnost« Očenaša, da izgovarati riječ »Oče naš«, a ne misliti da moramo tada, ispovijedajući tu riječ, stajati iza nje i shvatiti da je pored nas svaki čovjek naš brat, sestra, i da ne možemo priznavajući njega za oca ne priznavati ljude za braću i sestre. Tako se događa zapravo da je Isus u prvoj rečenici Očenaša odredio naš stav prema Bogu, naš stav prema nama samima i naš stav prema bližnjima. 

SVI SMO MI VOLJENI: Kada čovjek o tome razmišlja, onda osjeća koja je to težina i opasnost izgovoriti tu prvu riječ »Oče naš«, ako to nije istina. Ako Boga priznajemo Ocem, onda smo nužno sretni, jer nismo napušteni, nismo slučajni, neželjkovani, nevoljeni, nego smo voljeno biće. Ponavljam, previše je veliki taj »luksuz« imati vremena za razmirice i svađe u vremenu kad smo pozvani biti djeca, braća i sestre jednog Oca. Može zvučati da je ovo sada jedna meditacija koja je isključivo vjernička, ali moram reći da je isključivo antropološka. Jednako tako je važeća i za vjernike i za nevjernike, pošto ni nevjernik koji Boga niječe ne može biti sretan do kraja ako ne priznaje činjenicu da je on u sebi voljen i činjenicu da je njegovo bogatstvo voljeti bližnje. Činjenica je da mnogi, napose kršćani, izgovaraju na dan nebrojeno puta molitvu Očenaš, a da ga ne izmole ni jedanput. 

Možda je ovo vrijeme korizme, i za vjernike i za nevjernike jednako poziv da jedanput u životu izmole molitvu Očenaša. Da ne izgovaraju samo praz-nu riječ koja onda samo optužuje i koja postaje velika opasnost  – izgovarati, a iza toga ne stajati. Zato, ne zamjerite dragi čitatelji što sam uronio u jedno kršćansko otajstvo, ali mislim da je nama danas svima vrlo važno osjetiti činjenicu da smo od Nekoga voljeni, od Nekoga srećom obdareni, od nekoga u život pozvani, od nekoga pozvani na vječnost i da to možemo ostvariti samo ako ostvarimo »horizontalu«, a to je usrećivati one koji su pored nas i tako jednako sinovi i kćeri Oca, kao ti i ja. Očenaš je najljepša molitva, ali vrlo opasna ako je samo izgovorena, a nije molitva.