Arhiv tekstova

Predio u okolici Subotice zvan Hrvatski majur bio je poznat po brojnim salašima, ali su danas većinom ti salaši napušteni. Kroz predio Hrvatski majur prolazio je vlak do 1980. godine, bila je to tzv. »pačirska pruga«, na Hrvatskom majuru postojala je i željeznička postaja, a kada je taj pružni put ukinut, javio se problem adekvatnog puta do Subotice, jer žiteljima Hrvatskog majura ni do dana današnjeg nije osigurana asfaltirana cesta do grada.

Na jednom od preostalih 12 salaša na Hrvatskom majuru živi obitelj Gabrić, koju smo posjetili u namjeri da saznamo kako se živi u tom kraju. 

GAZDINSTVO: »Na ovom salašu živim od rođenja. Na salašu su donedavno živjeli i moji roditelji, otac Joso i mater Marija, koji od prošle jeseni žive u Subotici. Ostao sam živjeti na salašu sa suprugom Marijom. Kćerka Slađana i sin Zlatko preko tjedna su u gradu, kod bake i djeda, jer je tako praktičnije zbog nastave koju pohađaju u subotičkim školama. Kći Slađana je učenica osmog razreda Osnovne škole ‚Ivan Milutinović‘, a sin Zlatko je učenik trećeg razreda Politehničke škole. Tako ne moraju putovati, a vikendom dolaze ovdje na salaš i tada smo skupa s djecom. Moja sestra Mira se udala i od tada živi u Đurđinu», kaže domaćin Nikola Gabrić, napominjući kako je zemlju počeo obrađivati zajedno s roditeljima, a sada sam obrađuje 30 jutara zemlje.

«Zemlja je naša, ne radim pod arendu, a uzgajam kukuruz, pšenicu i suncokret. Posjedujemo potrebnu kompletnu mehanizaciju za rad na zemlji, osim kombajna za vršidbu pšenice. Imamo i bašču za naše potrebe, na ledini je puno razne živine, ali živi se teško, jer su otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda niske. Mlijeko više ne prodajem Mljekari Subotica, jer nema računice. Uzgajamo i svinje, bikove i krave, treba puno ulagati i raditi, a dobit je mala«.

PROBLEMI ŽITELJA: Nikola Gabrić je istaknuo više problema žitelja Hrvatskog majura, a na prvom je mjestu problem neadekvatne poveznice s gradom, ponajviše zbog djece koja putuju do škole.

»Pačirska je cesta jedina koji vodi do grada, neuređena i blatnjava, teško prohodna zimi. Bilo je godina kada ni po dva tjedna nismo mogli otići do grada. Takva je i cesta do naselja Mala Bosna, gdje djeca također idu u školu. Oko petnaestero djece putuje u školu u Malu Bosnu, a ne postoji tvrda cesta. To je ‚živo blato‘ kada padne kiša ili kada zasnježi. Organiziranog prijevoza do škole nema. Bilo je obećanja od strane općinske lokalne samouprave da će se problem puta riješiti, ali do sada nam nitko nije pomogao. Imamo problema i sa strujom. Elektrodistribucija Subotica, koja realizira distribuciju električne energije na teritoriju grada Subotice i susjednih općina, ne vodi računa o liniji koja dovodi struju do Hrvatskog majura, jer je ta linija do danas ostala tzv. ‚ničija linija‘. To je doista nevjerojatno i nelogično, primjerice, kada padne drvena bandera popravci i održavanje ostaju na žiteljima Hrvatskog majura, premda račune za struju redovito plaćamo. Problem je i nepostojanje telefonske linije«, kaže Nikola Gabrić, naglašavajući kako se zbog tih problema više puta požalio u Mjesnoj zajednici Mala Bosna, ali reagiranja i pomoći do sada nije bilo.

»Ovdje nema čak ni mini-marketa, razne potrepštine moramo kupovati u gradu, a osamdesetih godina je prestala raditi osnovna škola, koja se nalazila preko puta našeg salaša. Zgrada škole je u međuvremenu srušena.  Žitelji Hrvatskog majura pripadaju župi Presvetog Trojstva i na svetu misu idemo u crkvu u Maloj Bosni. Ponovno spominjem problem puta, jer kada padne jača kiša i snijeg, nemoguće je cestom od Hrvatskog majura stići do Male Bosne. Moj sin Zlatko ima veliku volju ostati na salašu i baviti se poljoprivredom, ali ja mu to ne preporučujem, zbog svih spomenutih problema s kojima se suočavaju žitelji Hrvatskog majura«. 

Nikola Gabrić kaže, kako je jedino društveno događanje na Hrvatskom majuru kada se svake godine početkom rujna žitelji okupljaju na proštenju kod Gabrićevog križa, koji se nalazi na zemlji ove obitelji.    

GABRIĆEV KRIŽ: Posjetili smo i Nikoline roditelje, Josu i Mariju Gabrić, koji od prošle jeseni više ne žive na salašu, od kada su se preselili u Suboticu. Vođenje gazdinstva na salašu prepustili su sinu i snahi.

»Djeca neka rade, a ovako naši unuci mogu biti kod nas preko tjedna, kada je nastava u školi, pa ne moraju putovati. Na Hrvatskom je majuru ostalo malo salaša, ceste su do Subotice i Male Bosne jako loše, osnovna škola više ne radi, a srušena je i željeznička postaja, nakon što je ukinut pružni put. Nekada je na Hrvatskom majuru s okolicom bilo čak oko 250 salaša. Kad je ukinut pružni put, sve je krenulo naopako«, kaže Joso Gabrić, sjećajući se davnih vremena, dok razgledamo stare obiteljske fotografije.

»Četrdesetih godina prošlog stoljeća na Hrvatskom majuru postojali su mlin za prekrupu i kovačnica, kasnije je radila i jedna kavana, radila je i stočna vaga, gdje se otkupljivala stoka, a na željezničkoj postaji je do početka šezdesetih godina radila vaga za zaprežna kola, gdje su se otkupljivali poljoprivredni proizvodi. Kolska, pačirska cesta, nekada je bila veoma prometna, jer su se njome služili žitelji Đurđina, Pavlovca, Pačira, Mikićeva, putnici su navraćali na naš salaš napojiti konje, a željeznička je postaja bila puna putnika kada stane vlak. Brojni svatovi su se održavali na salašima, navečer su se ljudi družili sa susjedima, radilo se puno, ali je za mene uvijek bilo lijepo živjeti na salašu. Sada se ono malo obitelji koje još žive na Hrvatskom majuru, kao i oni koji su se odselili, okupe svake godine početkom rujna na proštenju kod Gabrićevog križa, koji se nalazi na našoj obiteljskoj zemlji. Križ je podigao 1897. godine moj pradjed Ivan Gabrić, a obnovljen je početkom devedesetih godina. Nakon svete mise kod križa, uvijek se održava ručak u obitelji Gabrićevih, jedne godine kod nas, a druge godine kod Martina i Jose Gabrića. Razgovaramo i družimo se poslije svete mise, a obiđu se i stari, srušeni salaši«.