Arhiv tekstova

Na sam spomen vojvođanskih Hrvata, a osobito Srijemaca, neizbježne su asocijacije na progonstvo i masovni egzodus, umotan u celofan »humanih preseljenja«. Brojka od oko 45 tisuća srijemskih Hrvata koji su spas potražili u Hrvatskoj ili trećim zemljama, više je nego snažan argument za takvu percepciju u javnosti. 

Bez obzira što je život, nepredvidiv kakav jest, neke od tih ljudi iz raznoraznih razloga natjerao na još neku promjenu stalnog mjesta boravka, mislim da je moja mlada sugovornica, zagrebačka Slankamenka Korina Kovačić u tome apsolutna rekorderka. 

SLANKAMENKA: Naime, Korina je rođena 1982. godine u Beogradu, bezbrižnost igre i dječjeg veselja spoznala je u dječjem vrtiću u Slankamenu, a prva tri razreda osnovne škole pohađala je u rodnom gradu, Beogradu. Za vrijeme masovnog egzodusa Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva iz Srijema, obitelj joj se 21. lipnja 1992. godine seli u glavni grad Hrvatske, u kojem je nastavila školovanje i završila sljedeća tri razreda osnovne škole, dok je posljednja dva, 7. i 8. razred, završila u osnovnoj školi u Ivanskoj, pokraj Bjelovara. Prve dvije godine opće gimnazije završila je u Đurđevcu, a druge dvije u Zagrebu. Nakon toga u Petrinji upisuje Višu učiteljsku školu, na kojoj je 2002. godine i diplomirala, a fakultet, menadž-ment u kulturi, upisala je prije tri godine na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje u Zaprešiću. Na našu konstataciju kako je osam preseljenja za jednu tako mladu osobu doista neobičan podatak, Korina samo sliježe ramenima i ponosno naglašava kako sebe smatra Slankamenkom jer su prve tri godine osnovne škole u Beogradu provedene na relaciji stan–škola, a sve ostalo vrijeme provodila je u Slankamenu gdje su joj roditelji imali kuću. Osim toga svi su joj poznanici i prijatelji također iz tog mirnog srijemskog mjesta pokraj Dunava, na obroncima Fruške gore, koje je ime dobilo po izvoru slane vode koji se i njemu nalazi.

»Osnovnu sam školu pohađala u Beogradu jer mi je tata Stjepan, rođeni Slankamenac, u tom gradu bio u stalnom radnom odnosu, dok je majka Vesna radila kao  liječnica u Sasama, pokraj Slankamena. U Slankamenu smo živjeli u kući moga oca, staroj 300 godina, koju smo samo renovirali«, objašnjava Korina i ističe kako je Slankamen ostavio najdublji trag u njezinu djetinjstvu. Na pitanje je li joj i majka Slankamenka, Korina odgovara kako joj je majka Splićanka, odnosno Omišanka i smijući se ispričala nam je kako su joj se roditelji upoznali dok je majka, tadašnja mlada liječnica u Inđiji, »krala« jagode na očevoj njivi, i naglašava da je to bila ljubav na prvi pogled.

DIPLOMSKI: Ali, glavni razlog našeg razgovora s ovom 25-godišnjom studenticom nije sjećanje na prekrasni Slankamen, koji se u pisanim dokumentima spominje još 1072. godine, niti njezina mnogobrojna seljenja, već diplomski rad koji Korina piše na Fakultetu, na temu »Identitet vojvođanskih Hrvata«. 

»Najvažniji motiv u odabiru baš ove teme za svoj diplomski rad svakako je moje vojvođansko podrijetlo, dok je drugi razlog sramotna činjenica što se o nama Srijemcima u Hrvatskoj jako malo zna. Tako je na jednom predavanju moj profesor izjavio, ne znajući da sam ja Slankamenka, kako Virovitičani sve doseljene srijemske Hrvate nazivaju Slankamencima i kako oni sebe smatraju ‘većim’ Hrvatima od domicilnog stanovništva grada u koji su doselili«, povrijeđeno nam pojašnjava Korina i pita se kako je moguće da gotovo svi mediji u Hrvatskoj srijemske Hrvate svrstavaju u iseljeništvo, premda je poznato kako se oni nikada nigdje nisu selili, da su oni autohtono stanovništvo u Srijemu.

Na pitanje kako je koncipirala svoj diplomski rad Korina odgovara da ga je podijelila na dvije cjeline i to na Hrvate Bunjevce i Šokce u Bačkoj i Banatu i Hrvate Srijemce. Svaka cjelina se sastoji od niza poglavlja koji pokrivaju sve segmente identiteta Hrvata toga područja, kao i trenutačnu situaciju u kojoj se vojvođanski Hrvati, sada kao nacionalna manjina, bore za svoja osnovna ljudska i nacionalna prava. 

Korina nam još objašnjava kako se »naoružala« brojnom literaturom koja pokriva to područje uključujući i naša izdanja  ‘Hrvatsku riječ’ i ‘Klasje naših ravni’, ali ističe kako joj je najveći problem arhivska građa koja pokriva razdoblje do 1500. godine. 

»Nažalost, do tih podataka još uvijek nisam uspjela doći. Kontaktirala sam nadbiskupsku arhivu u Zagrebu i tamo su me savjetovali da taj povijesni materijal potražim u Đakovu, iz Đakova su me uputili na arhivu  u Srijemskoj Mitrovici, oni pak na arhivu u Budimpešti, a Mađari na Beč. I tako sam se našla u začaranom krugu iz koga ne vidim izlaz«, bezuspješno sliježe ramenima Korina i za kraj našeg razgovora govori o svojim planovima u budućnosti. »Nakon diplomskog rada planiram nastaviti studirati (po Bolonji se studira 3 + 2 + 3 ), a zatim ću na Filozofskom fakultetu pokušati doktorirati etnologiju«, prilično ambiciozno naš razgovor zaključuje Korina Kovačić.