Arhiv tekstova

Predsjednik Mađarskog nacionalnog vijeća László Józsa izabran je nedavno za koordinatora Koordinacije vijeća nacionalnih manjina. Tu je dužnost do sada obnašala predsjednica Slovačkog nacionalnog vijeća Ana Tomanova-Makanova, a László Józsa će je obnašati sljedećih godinu dana. 

4Kako funkcionira Koordinacija nacionalnih vijeća i kakva je suradnja između njih?

To je neformalno tijelo, odnosno vid samoorganiziranja nacionalnih vijeća. Ova naša suradnja datira iz vremena kada smo svi mi bili vrlo svježe osnovani. Zaključili smo kako je potrebno imati neku vrstu koordinacije i zajednički nastup. Dakako, ne bezuvjetno, ne u svim prigodama i po svim pitanjima, jer posebnosti i razlika ima među nacionalnim zajednicama, pa tako i među nacionalnim vijećima. S druge strane, mi imamo zajedničkih problema, imamo prostora za zajednički nastup, tako da je ovakva vrsta labave koordinacije svakako poželjna i potrebna i ona se održala bez obzira na činjenicu što je i Vlada Srbije naknadno konstituirala Savjet za nacionalne manjine, a prije nekoliko mjeseci slično je tijelo osnovano i na razini Pokrajine. Međutim, kako je to nešto službenije, mi smo ipak zaključili da je ponekad dobro sjesti i razgovarati o zajedničkim problemima i bez nazočnosti dužnosnika iz republičke i pokrajinske vlasti.

4U tom kontekstu, što će biti vaši prioriteti?

Prioriteti su postali evidentni time što izvršna vlast u ovoj zemlji, bilo da se radilo o razini bivše savezne države, bilo da se radilo o razini sada već upokojene zajednice država, bilo da se radi o naknadno osamostaljenim republičkim tijelima, nije smogla snage i energije napraviti propis na temelju kojeg bi se obavio izbor novih sastava nacionalnih vijeća nakon isteka njihovih mandata.

4Zbog čega se odugovlači s time?

Vjerujem da tu nikakve zle namjere nije bilo, međutim, ne sasvim precizne političke procjene – da. Kada smo s dužnosnicima razgovarali o ovome, uvijek sam isticao u prvi plan kako je mnogo bolje imati propis na temelju kojeg će se moći blagovremeno održati izbori, nego nemati ih. Na koncu smo dospjeli u fazu u kojoj se bivša državna zajednica raspala, kada je došao ustavotvorni proces i kada je na temelju novog Ustava trebalo održati nove izbore,  a zbog novih izbora mi još uvijek nemamo parlament koji bi funkcionirao, niti imamo izabranu Vladu. Ova se situacija ne može ničim opravdati osim jednom ne baš sasvim sretnom političkom procjenom, kako to nije toliko važno pitanje da bi se time republička administracija trebala baviti u razdoblju u kojemu je doista bilo i važnijih pitanja.

4Hoće li to biti jedno od prioritetnih pitanja Koordinacije?

Apsolutno, to će nam biti prva stvar. Sada smo i mi još uvijek u »mišolovci«, jer trebamo sačekati odgovarajućeg komunikacijskog partnera, a to je Vlada. Novoj Vladi trebamo objasniti da može izabrati između dvije mogućnosti – ili će pustiti u parlamentarnu proceduru Zakon o nacionalnim vijećima, koji treba sadržati tri glavna elementa: tematiku izbora, detaljne odredbe o ovlastima i odredbe o financiranju aktivnosti nacionalnih vijeća. Postoji i druga mogućnost – da Vlada uredbom preuzme na sebe hitan zadatak donošenja izbornih pravila. I to je pravno-tehnički moguće, bitno je da se to što prije uradi.

4Koji Vi način izbora preferirate – elektorski ili s biračkim spiskovima?

Po našim generalnim shvaćanjima, bilo političkih elita na strani većinskog naroda, bilo političkih elita koje su osnovane i djeluju u ime manjinskih zajednica, otprilike postoji suglasnost oko toga kako je možda malo ljepše i elegantnije držati neposredne izbore na temelju izdvojenih manjinskih biračkih spiskova. I osobno sam pristaša toga, da se ta mogućnost mora dopustiti Zakonom o izboru za nacionalna vijeća. S druge strane, ipak moram podvući kako ni elektorski sustav nije svetogrđe. Time mislim opovrgnuti neka stajališta, po kojima je to nedovoljno demokratski sustav, koji boluje od manjka legitimiteta. To jednostavno nije točno, jer ako se pogledaju podaci o broju osoba koje sudjeluju u elektorskim procesima, ako to pomnožimo s brojem potpisnika koji daju podršku tim elektorima, onda se dokazuje da legitimitet takvog načina izbora nema nikakvog nedostatka u odnosu na legitimitet manjinskih političkih stranaka u općem izbornom procesu. Svi mi znamo kako stvarna, mjerljiva podrška manjinskim političkim strankama nije mnogo bolja od one koja pruža legitimitet kroz elektorski sustav.

4Postoji li oko ovog pitanja usuglašenost među nacionalnim vijećima i mogu li manjinske zajednice računati na izborni sustav, s obzirom da on podrazumijeva 60 posto upisanih birača?

Ta bi alternativa, koja je sada u prometu glede primjene jednog ili drugog izbornog sustava, prema sadašnjem tekstu radne verzije Zakona ovisila o tome za što se zajednica odluči. Ukoliko se najmanje 60 posto birača, koji pripadaju određenoj manjinskoj zajednici, putem dragovoljnog upisa na manjinski birački popis odluči za održavanje neposrednih izbora, tada bi, prema ovoj radnoj verziji Nacrta zakona o nacionalnim vijećima, stupili na snagu neposredni izbori. Dok se to ne dogodi dotle bi važio elektorski sustav. Kod izbora pojedinih nacionalnih vijeća,  vjerujem kako bi to moglo pokazati značajne razlike. Pri tome mislim da bi se malobrojne zajednice, koje uvjetno rečeno nemaju što izgubiti upisivanjem na poseban birački popis,  vjerojatno odlučile za provođenje takvih izravnih izbora. Međutim, ako gledam neku zajednicu koja je brojnija, stavljanje svog imena na neki popis, koji bi bio isključivo manjinski nacionalno obojen, možda može proizvesti neke negativne reflekse u razmišljanju pojedinaca, koji bi se trebali prijaviti na taj popis. Zbog toga se plašim da kod mađarske zajednice možda ne bismo bili u stanju postići taj rezultat od 60 postotne podrške. Naime, pripadnicima mađarske zajednice ponekad u historijskim vremenima i nije bilo potrebno da se nalaze na nekom popisu da su Mađari, a pretrpjeli su puno negativnih posljedica. Pri tome vrlo  nedvojbeno upućujem na atrocitete koji su se dogodili krajem Drugog svjetskog rata. Nažalost, činjenica je da ti negativni refleksi i dan danas rade i djeluju i zbog toga mislim  kako bi bilo veliko pitanje bi li se 60 posto odrasle mađarske populacije upisalo dragovoljno na takav popis. 

4Očekujete li da će zakon dopustiti i jedan i drugi izborni sustav?

Mi ćemo se založiti za to. Pri tome očekujem otpor od strane izvršne vlasti i očekujem čak otpor možda i od Organizacije za europsku sigurnost  i suradnju. Naime, vrlo se dobro sjećam kako je najžešći otpor vis-á-vis neposrednog načina izbora upravo svojedobno pružio OESS iz meni nejasnih razloga. Svi mi, koji smo tada bili u radnoj skupini za izradu manjinskog zakona tijekom 2001. godine, bili smo za ostavljanje te mogućnosti, ali jednostavno vanjski faktor je bio taj koji se tome usprotivio. Posve sam siguran da će Mađarsko nacionalno vijeće, a tako i veći dio naših kolega iz ostalih nacionalnih vijeća, biti za omogućavanje alternativa. Mislim da je i to demokratski, ako se samoj zajednici ostavi mogućnost da sama izabere koji je prikladniji način izbora. Moram pri tome dodati i kako je samoj državi totalno svejedno koji će se izborni model primijeniti u odnosu na jednu ili drugu manjinsku zajednicu. Primjena ovih izbornih sustava »ne boli« nikoga.

4Kakva su Vaša iskustva poslije pet godina postojanja Mađarskog nacionalnog vijeća i koliko ste zadovoljni financiranjem programa, aktivnosti?

Ako gledamo našu uspješnost i naše mogućnosti da se ukotvimo u javnom životu mađarske zajednice, mislim da su naša iskustva dobra, malo i bolja nego što bi se to dalo očekivati povodom jednog pothvata koji je bez nekog ranijeg iskustva, bez presedana u našoj političkoj praksi. Naime, pojam manjinske samouprave bio je nepoznanica u ovoj zemlji i mi smo još uvijek u nekom pokusnom razdoblju od 2002. godine i donošenja manjinskoga zakona. S druge strane, u mogućnosti sam s radošću konstatirati kako je sustav manjinskih nacionalnih vijeća zaživio. Ali, kada je riječ o financijskim pitanjima, najprije bih razlučio dvije stvari od kojih se jedna odnosi na financiranje administrativnih troškova i uredskog održavanja. Što se toga tiče u 2003. samo smo od pokrajinske vlade dobili podršku, a republička je Vlada kroz republički proračun za 2003. godinu u potpunosti zaboravila na manjinska vijeća. To je predstavljalo odgovornost države i tu nema nikakve dvojbe. Počevši od proračuna za 2004. ipak dobivamo sredstva koja nisu na razini razmetanja, ali jesu na razini normalnog funkcioniranja. Međutim, izdašnost financijske podrške je mnogo skromnija kada je riječ o podršci kulturnim i obrazovnim programima manjinskih zajednica i mislim kako bi bilo potrebno da pokrajinski proračun napravi veće napore u financiranju ovih aktivnosti. Neke od manjinskih zajednica imaju sreću da dobivaju za svoje aktivnosti financijsku podršku i iz svojih matičnih država. To je situacija i s mađarskom zajednicom. Naime, kroz tzv. javne fondacije proračunska sredstva su u Mađarskoj namijenjena financiranju i održavanju nacionalnog identiteta mađarskih zajednica u susjednim zemljama. Ta podrška, koja potječe iz matične zemlje, može biti ponekada u odnosu jedan prema sedam prema onim sredstvima koje pokrajinski proračun osigurava. Moram napomenuti da sam upravo danas (12. ožujka) skupa s prethodnom koordinatoricom nacionalnih vijeća, poslao pismo pokrajinskom premijeru, u kojemu predlažemo barem učetverostručivanje financijske podrške za ovu namjenu, jer mislimo da to je normalna razina koja bi se morala dostići u proračunu naše autonomne pokrajine, kako bi se situacija u životu i u ostvarivanju programskih ciljeva naših nevladinih udruga korjenito poboljšala.

4Je li republički Savjet za nacionalne manjine dobar način institucionalnog rješavanja problema manjina?

Republički Savjet za nacionalne manjine je po svojoj formaciji izuzetno važno tijelo. Naime, ovom Savjetu predsjedava sam premijer, što ovom tijelu daje  određenu težinu, pogotovu ako znamo da se u članstvo ubrajaju svi oni ministri koji stoje na čelu portfelja koji su od ma kakvog značaja za manjinske zajednice. U članstvu Savjeta su ministri prosvjete, medija i kulture, unutarnjih poslova, vjera, te ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu.  To na prvi pogled izgleda kao snažno tijelo, što se i dokazalo u jednom ne prevelikom broju slučajeva. Mi smo kroz taj Savjet uspjeli verificirati neke važne odluke, pri tome mislim da je dana podrška donijela izravnih koristi za mađarsku zajednicu. Na taj način smo otvorili put za otvaranje Učiteljskog fakulteta na mađarskom nastavnom jeziku u Subotici, dobili smo mogućnost za uvoz udžbenika iz Mađarske za određene urgentne potrebe, na koncu konca bili smo prvi koji smo kroz republički Savjet verificirali naše nacionalne simbole. Međutim, kada pogledamo posljednje razdoblje (ne)funkcioniranja ovog Savjeta, onda sa osjećajem poraza moram konstatirati kako tijekom 2006. godine ni jedna službena sjednica ovog tijela nije bila održana. Odnosno, možda oni računaju službenom sjednicom ono, kad su nas u »minut do 12« pozvali i priopćili nam što je sadržaj novog Ustava. Tako da tijelo, koje se od početka pokušalo dokazati kao važno u životu manjinskih zajednica, na kraju mandata Koštuničine Vlade ipak nije zaslužilo prevelike ovacije.