Arhiv tekstova

Vlasi, Karavlasi, Morlaci

Do četrnaestog stoljeća u Hrvatskoj žive dvije skupine stanovništva: romansko i slavensko. Slavensko stanovništvo čine Hrvati pod dva imena: Hrvati (Croatae) i Slovinci (Sclavi). Potonji su nastanjeni u Slavoniji. Romansko stanovništvo je uglavnom nastanjeno u primorskim gradovima. Ono se polako raseljava ili pohrvaćuje. Godine 1247. Zadrani su morali obećati Mlecima kako se neće ženiti s Hrvatima, niti ih pripuštati u svoje gradove da borave među njima. Oko sto godina kasnije 1346. za vrijeme jedne od pobuna Zadrana, Mlečani će uputiti poruku da se smire »in lingua sclavonica et latina«. To znači da su u to vrijeme u Zadru većinu već činili Hrvati, pa im se moraju Mlečani obraćati i na hrvatskom jeziku.
PRIDOŠLICE I DOMOROCI: Druga podjela stanovništva Hrvatske odnosila se na domorodce i pridošlice. Prvi se latinski zovu terrigenae, a drugi hospites. Prvi pojam dolazi od latinske riječi terra, što znači zemlja, i od genitus, što znači rođen. Dakle, rođen na zemlji – domorodac. A drugi latinski izraz znači gost ili pridošlica. Ove pridošlice se latinski označuju iz koje su zemlje došli: Ungarus, Teutonicus, Gallicus, Italus itd. Isprva te pridošlice dolaze pojedinačno ili u manjim skupinama, a kasnije imamo i većih doseljavanja. S Balkana u to vrijeme dolaze u većim skupinama Vlasi. Njih latinski izvori različito bilježe: Vlachi, Olachi, Morlachi, Morolaci, Vallachi, Murlachi, Volachi. O njima Vjekoslav Klaić piše: »Vlasi su podrijetlom Romani (srodnici današnjih Rumuna), te su u prvoj polovici srednjega vijeka prebivali na istočnoj i jugoistočnoj strani Balkanskog poluotoka. Naročito bijaše ih mnogo u Epiru, Aetoliji. i Akarnaniji; najviše pak u Tesaliji koja bi po njima prozvana Velika Vlaška. Već u desetom stoljeću spominju se i u Makedoniji, pače u bugarskim zemljama; a u XII. stoljeću sele i u srpske pokrajine, te prodiru poslije kroz Bosnu i Hum do Dubrovnika i Hrvatske, a napokon dolaze na otoke Rab i Krk, pa i u samu Istru«.
BAN MLADEN OD ŠUBIĆA: Ime Vlaha vuče svoje podrijetlo od jednog keltskog plemena koje su Rimljani zvali Volcae, a Germani Walhos. Kada su Južni Slaveni došli na Balkan sve zatečeno stanovništvo su nazivali Vlasima: kolonizirane Romane, romanizirane Ilire, Tračane itd. Kod Germana je to opće ime za Kelte. Kasnije se to ime upotrebljava za sve romanske narode. Slaveni su to ime preuzeli od Germana i od Bizanta. Od toga imena ostali su do danas neki pojmovi i nazivi mjesta: Vlašiđ, Lah, Laško, Vlaška ulica u Zagrebu i Laščina itd. Za razliku od Slavena, Vlasi su se bavili stočarstvom, a ne poljodjelstvom. To je i bio razlog njihovih seoba i kretanja na sve starane. Tražili su za svoja velika stada ovaca najbolje pašnjake. Poznat je vlaški sir (caseus vlachescus). Pokraj stočarenja bavili su se i prijevozom robe, a i trgovinom. Živjeli su u brdovitim predjelima radi bogatih pašnjaka, a zimi su se povlačili u niže predjele, gdje su uređivali svoja boravišta, koja su se nazivala katuni (katun od romanskog cantone). Taj naziv je u nekim predjelima sačuvan sve do danas. Ne znamo detaljno njihovo unutrašnje društveno uređenje, ali znamo da su imali svoje knezove (comites). Svoj odnos prema gospodarima zemlje u kojoj su obitavali sređivali su i pravno. Dušanov zakonik ih spominje, kao i Zakon cetinskih Vlaha. Često se u starim latinskim spisima spominju »statuta Valachorum«.
  Vlasi su ulazili i u vojne formacije, davali su svoje čete kao pomoć pojedinim plemićima ili kraljevima. Prvi je u Hrvatskoj koristio njihove vojne usluge ban Mladen od plemena Šubića oko 1320. godine. U jednom sukobu kaže se kako je pobijedio »auxsilio Vlacorum«. Oko 1344. godine Vlasi su već u gorskim krajevima Like i Krbave. Tada je krbavski knez Grgur Kurjaković oteo svom nećaku Ivanu Nelipiću dva katuna Vlaha (catunos duos Morlacorum). Oni su nastanjeni na kraljevskim imanjima ili imanjima hrvatskih velikaša (Nelipića i Kurjakovića). Gdje ih je na okupu bilo više, imali su i svoju općinu (universitas Valachorum), te svoje knezove, vojvode i suce. Koncem XIV. stoljeća preplavit će Hrvatsku od Gvozda do Neretve.
LIČKI BUNJEVCI: Rasprostranjeni po zemljama Srbije, Bosne i Hrvatske, romanski Vlasi će brzo ući u proces integracije, pa će se prvo slavenizirati, kristijanizirati (pravoslavni i katolici) i posrbiti ili pohrvatiti, već prema tome pod čiji će utjecaj doći. Tako se već razlikuju Vlasi rimskog i grčkog obreda. Nalazimo među njima vlaške kaluđere i katoličke kapelane. Kroz niz stoljeća stopit će se s narodima na čiju su teritoriju i utjecaj došli. Do naših dana ostat će samo manje oaze u Srbiji oko Morave i nazivi po njihovom imenu.
    Ovo su samo skromne natuknice o Vlasima, o njihovim nazivima, rasprostranjenosti i trajanju; o njihovoj narodnoj svijesti, o vjeri i obredu; o njihovom (zlo) rabljenju u ideološke, političke i vjerske svrhe. Ispitati detaljno veliki kompleks Vlaha, traži mnogo više prostora. Ovo smatramo dostatnim samo za referencu na, ako ne i prvi, a svakako najvažniji zapis o Bunjevcima u Lici iz godine 1701. Tada senjski biskup Brajković spominje da u Pazarištu narod sabire milodare za crkvu, pa to čine i katolički Vlasi, koji imaju još i naziv od starine, a taj je Bunjevci (Catolici Valachi alias Bunievci). To je prvi zapis u kojem se Bunjevci stavljaju u kontekst i kompleks Vlaha. Nije jasno jesu li Bunjevci sebe smatrali Vlasima, ili ih je netko drugi doveo u vezu s njima. Lički Bunjevci su, kao i svi drugi, Hrvati. Imaju svijest o svom nazivu Bunjevac, ali ne i Vlah.