Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Tra­gična ori­jen­ta­ci­ja pro­tiv re­for­mi

Organizacije koje se bave problemima ljudskih prava u našoj zemlji očito nisu sjedile besposlene posljednje desetljeće i nešto više godina. Nakon petog listopada došlo je do izvjesnog »zatišja« u njihovom radu, ali, kako se kasnije ispostavilo, prilično varljivog. Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko jedna je od rijetkih ličnosti u našem javnom životu koja je ne samo hrabro, već uglavnom i nepogrešivo davala ocjene o onome što nas je snašlo. Nakon izbora u studenome njezina opomena o opasnosti od radikalizacije političke scene u Srbiji zbog neraščišćavanja s prošlošću, a time i udaljavanja od tako neophodnih promjena, dobila je svoju očitu potvrdu.

HR: Rezultati izbora su pokazali da je Srbija čini se jedina europska zemlja u kojoj čak trećina stanovništva podržava ekstremnu desnicu. Kako komentirate te rezultate?
    Izborni rezultati za pažljive promatrače srbijanske političke scene nisu iznenađenje. Kako bi se razumjela sadašnja situacija, potrebno je ponovno vratiti se na peti listopad i njegovu suštinu. Rušenje Miloševićevog režima i euforija koja je nastala, posebno na Zapadu, zamaglila je suštinu promjena. Ubojstvo premijera Zorana Đinđića zaustavilo je proreformsku orijentaciju u Srbiji. Od 12. ožujka traje bjesomučna kampanja protiv Demokratske stranke i Đinđićevog nasljeđa, pa je u posljednjih osam mjeseci došlo do prestanka suradnje s Haškim tribunalom, što je jedan od signala ide li Srbija u pravcu promjena ili ne. Nadmoć radikala Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima, već je bila važna indikacija pravog stanja duha u Srbiji. Mislim da to nije vezano samo za politiku Radikalne stranke, već za taj kulturni obrazac na kome se radilo svih ovih dvadeset godina i koji je sada postao legitiman, dominantan obrazac u društvu. To je porazno za Srbiju. To je okretanje kolektivizmu i odmak od civilizacijskih vrijednosti koje danas karakteriziraju Europu.
HR: Subotički događaji – prijetnje manjinama, rušenje spomenika, nacionalistički grafiti – govore o ponovnom oživljavanju pojava nacionalizma. Može li se reći da su to usamljeni slučajevi, ili ih ima i u drugim sredinama u većoj mjeri nego prije?
    Subotički događaj nije usamljen incident, već trend koji je u porastu posljednjih mjeseci. Nacionalizam ovdje nikada nije ni prestajao, samo je dobivao nove forme. »Normalizacija« nacionalizma Vojislava Koštunice, a potom i Tomislava Nikolića, samo je zamaglila pravo stanje stvari, što je i bio cilj beogradske politike, posebno pred svjetskom javnošću. Na djelu je svojevrsna »racionalizacija« od negiranja zločina i negiranja postojanja velikosrpskog nacionalnog projekta, do prebacivanja cjelokupne odgovornosti na komunistički režim. Znači, radi se o trendu koji ukazuje kako se nije odustalo od etničkog koncepta države.
HR: Što je po Vašem mišljenju uzrok tome?
    Poraz i izostanak bilance onoga što se desilo u proteklom desetljeću, neodustajanje od velikodržavnog projekta, kriza identiteta i frustracija, doveli su do revitalizacije tradicionalnog konzervativiz-ma. Izbori u studenom su na neki način pomogli da se sagleda pravo stanje u Srbiji. Kako bi se razumjeli ovakvi izborni rezultati, potrebno je analizirati ne samo situaciju od petog listopada, već treba sagledati Srbiju kroz cijeli XX. vijek – njen odnos prema obje Jugoslavije, prije svega prema temeljnim vrijednostima zapadnog demokratskog svijeta, kao što su tržišna privreda, vladavina prava i odnos prema manjinama. Ako se to ima u vidu, jasno je da je i današnja Srbija, kao i tijekom gotovo čitavog XX. stoljeća, duboko protiv Zapada. Dakle, radi se o orijentaciji protiv reformi, koje su u posljednjih petnaest godina dva puta odbijene. Prvi put antibirokratskom revolucijom i rušenjem Ante Markovića, i, sada, ubojstvom Zorana Đinđića.
    Srbija u ovom trenutku nije sposobna voditi rat. Prije svega zbog prisustva NATO-a u regiji, u Bosni i na Kosovu. Međutim, stanje duha u Srbiji, koje manje-više reflektira i Tomislav Nikolić, odnosno Srpska radikalna stranka, ali i srpska elita i crkva, odražava činjenicu da Srbija nije pristala na poraze, kako očekuje reviziju Daytonskog sporazuma, kako očekuje promjene u međunarodnoj konstelaciji snaga. To ne znači, naravno, da je to moguće. Međutim, stvaraju se frustracije u cijelom društvu koje hrane te mlade ljude koji su odrasli u atmosferi uskraćenosti u svakom pogledu.
HR: Promjene koje je inicirao, ili je trebao inicirati, 5. listopad ipak nisu izvedene do kraja, prije svega u obračunu s dotadašnjom vladajućom politikom i ideologijom koja je proizvela rat i progone. Vi ste jedna od malobrojnih ličnosti na našoj društvenoj sceni koja je upozoravala na to. Zbog čega se odustalo od raščišćavanja s nacionalističkom politikom?
    Peti listopad je i zamišljen tako da se smijeni Milošević, a nastavi s njegovom politikom odnosno projektom drugim putem. U krugovima oko Miloševića postojala je svijest da bi Srbija nakon intervencije doživjela potpuni slom i zato je peti listopad neka vrsta puča unutar Miloševićevog okruženja. Istodobno, i međunarodna zajednica je imala isti cilj i u tom smislu ona je uradila mnogo na konsolidiranju oporbe i formiranja DOS-a, zatim je organizirala i koordinirala neke medije i NVO. Sve to je dovelo do uspješnog uklanjanja Miloševića. Međutim, pravljenjem razlike između »lošeg diktatora« i »dobrog naroda«, naročito od strane vanjskog faktora, stvoren je prostor za restauraciju snaga starog sustava. Oni su postali legitiman politički čimbenik, koji je vještom retorikom uspio kompletno Miloševićevo nasljeđe pripisati DOS-u i na tome osvojiti izbornu pobjedu. Naime, građani petog listopada DOS-u nisu dali mandat za reforme, već samo za smjenu Miloševića. Pokušaj Zorana Đinđića da DOS okrene k reformama završio se po njega fatalno. Vojislav Koštunica, odnosno antireformski blok, oslanjajući se na legalizam opstruirao je promjene, prije svega na pravnom planu. Miloševićeva Srbija nije bila pravna država i zato je svako pozivanje na legalizam u suštini bilo u funkciji opstruiranja reformi.
HR: Izborni rezultati su ipak bili iznenađujući za svijet. Mijenja li se zbog toga slika Srbije ponovno nakon ovih izbora?
    Svijet je želio vjerovati kako se Srbija poslije petog listopada 2000. godine promijenila i kako ima demokratski potencijal za promjene. EU i SAD su uložili ogromna sredstva kako bi se stvorio manevarski prostor za reforme. Međutim, svijet je propustio priliku sagledati i stanje srbijanskog društva, odnosno da inicirati neku vrstu suočavanja. Nije iskorišten potencijal Haškog tribunala da se otvore i moralna pitanja našeg društva. Suradnja s Haškim tribunalom odvijala se pod pritiskom i bila komercijalizirana: mi vama optuženika, vi nama financijsku potporu. To je dovelo do svojevrsnog cinizma koji spriječava ozbiljno otvaranje pitanja neposredne prošlosti. Svaki takav pokušaj, makar i s margine, bio je na udaru kampanja, defamacija i denuncijacija. Posljednji izbori su zatekli svijet, ali su mu otvorili i oči za neka pitanja na koja do sada nije obraćao pažnju, kakvo je na primjer pitanje ovdašnjeg nacionalizma odnosno konzervativizma i svojevrsne arhaizacije Srbije.
HR: Kakvo je Vaše mišljenje o atmosferi koja prevladava u društvu – ima li dovoljno razboritosti i snage da se Srbija odupre ponovnom i opasnom skretanju udesno?
    Srbija je faktički na desnici. Od šest partija koje su ušle u parlament pet su, može se reći, izrazito desno. Radikali i DSS su u mnogo čemu slični. Jedino Demokratska stranka ima potencijal eventualno iznjedriti pravu alternativu u Srbiji. Ukoliko se Demokratska stranka ne uspije profilirati kao moderna partija koja ima viziju, Srbija će ostati bez alternative. Ono što je vidljivo za javnost nakon izbora ne ohrabruje u pogledu budućnosti. Evidentno je kako se nema zrelosti i želje preuzeti odgovornost. To se vidi po mnogo detalja: od toga da se Vlada unaprijed ograničava na godinu dana, te nesposobnosti da se izaberu odgovorni ljudi koji su profesionalno dorasli težini situacije, do stalnog defamiranja jedni drugih.
HR: Kakve se prognoze mogu dati za sljedeće mjesece o vladavini nove vlasti?
    Teško je davati bilo kakve prognoze, ali očigledno je da je gospodarstveno ova godina već izgubljena, što će samo povećavati socijalni radikalizam koji ide na ruku daljoj radikalizaciji društva, a time i Radikalnoj stranci.
HR: Dugoročno promatrano, kakav se rasplet može očekivati? Može li Srbija računati da u idućih dvije-tri godine doista krene putem k Europi?
    Veoma je važno da se Srbija profilira kao proeuropska zemlja, ne samo zbog Srbije, već cijele regije. Ukoliko se to ne desi, Srbija će ostati crna rupa koja će kroz kaos tražiti svoj modus vivendi sa svijetom. Srpski stratezi su umislili kako je Srbija i dalje strateški važna, te da je to dovoljno da je Zapad beskonačno dugo financira. Ukoliko se desi i povoljnija varijanta, Srbiji predstoji veoma bolna tranzicija i to iz višeg razloga. Ne samo da se radi o tranziciji koju je Srbija davno odbila, već i zbog činjenice da je ona frustrirana i raspadom Jugoslavije, te ratovima koje je Iz­raz ne­moći i stra­ha od tran­zi­ci­je
HR: Ksenofobija koja i dalje opterećuje dobar postotak građana ove zemlje na neki način producira i demonizaciju NVO, prije svega onih koje djeluju na međunarodnom planu. Kako objašnjavate taj uporni strah od svijeta i Europe, i kako se protiv toga boriti?
    Ksenofobija je izraz nemoći i straha od tranzicije i promjena generalno. Ona vodi društvo u samoizolaciju, što dodatno Srbiju udaljava od integriranja u regiju i u Europu. Europa, odnosno njene vrijednosti, ovdje se artikuliraju samo na razini fraza i parola, dok se međunarodna zajednica doživljava kao neprijatelj, čak i onda kada je naklonjena. Suština je u tome da nema spremnosti okrenuti se tržišnom gospodarstvu i uvesti pravnu državu. Zato je Europa u biti tako daleka, jer ona podrazumijeva jake institucije i odgovornost.
    Činjenica je da je jedan broj NVO europski orijentiran i da su zbog toga konstantno demonizirane, kao na primjer Helsinški odbor. Međutim, da bi se Srbija suštinski okrenula svijetu, potrebno je da državna politika strateški bude tako orijentirana odnosno da to bude širi društveni projekt. Tada bi takve NVO, kao dio tog šireg projekta, sigurno mnogo više doprinijele da takva orijentacija zaživi u društvu.vodila i u kojima je bila poražena.
HR: Ocjena o stanju ljudskih prava u Srbiji očigledno nije sjajna. Što su najveći problemi s kojima se Helsinški odbor suočava?
    Nepostojanje pravne države, neovisnih sudova, te drugih institucija reflektira se i na stanje ljudskih prava. Zatim, ogromno siromaštvo dodatno otežava situaciju, jer su u pitanje dovedena sva dostignuća na socijalnom i ekonomskom planu bivše Jugoslavije. Osim toga, opća atmosfera u društvu, ksenofobija, netolerantnost i frustracija u velikoj mjeri određuju stanje manjina. Naime, u Srbiji je na djelu sada i nacionalizam odozdo, koji se može ublažiti samo ozbiljnom akcijom državnih mehanizama, medija i civilnog društva, što, nažalost, nije slučaj.
HR: U protekloj deceniji iskristalizirao se problem sukoba dvije Srbije – jedne zaista prodemokratske i proeuropske, i druge ksenofobične, nacionalne i ekstremne. Kakav je danas odnos »snaga« te dvije opcije, i gdje se sada nalazi ona europska Srbija?
    U Srbiji je postojala (postoji) proeuropska orijentacija, ali je, međutim, ona uvijek bila fragilna. Proeuropska orijentacija je poražena na Osmoj sjednici i kroz antibirokratsku revoluciju koja je na neki način još uvijek na djelu. Europska Srbija je sada na margini, sasvim potisnuta i ušutkana. Nacionalisti su veoma agresivni prema toj opciji želeći pokazati kako ne postoji alternativa njihovoj opciji. Svijet još uvijek ne razumije taj odnos snaga i svoje želje ugrađuje u strategiju koja se često oslanja na pogrešne aktere. Europska orijentacija moguća je samo iznutra, naravno, uz veliku potporu svijeta. Za sada to još nije na pomolu.
HR: Kako biste definirali korijene te podjele?
    Liberalna tradicija u Srbiji je slaba. U novije vrijeme nositelji te opcije su bili srpski liberali na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović. Može se reći da je Zoran Đinđić bio na liniji te tradicije. Tradicija narodne demokracije je dominirala kroz čitavo postojanje moderne Srbije. Konzervativizam koji karakterizira tu Srbiju odlikuje se totalnim odsustvom ekonomskog mišljenja i, u tom smislu, opredjeljenja za razvoj; odsustvom političkog pluralizma; shvaćanjem demokracije kao anarhije; ksenofobičnošću. Poraz i izostanak bilance onoga što se desilo u protekloj deceniji, neodustajanje od velikodržavnog projekta, kriza identiteta i frustracija, doveli su do revitalizacije četništva i konzervatizma.
HR: Vezano za pitanje manjina je i pitanje autonomija, u ovom trenutku prije svega autonomije Vojvodine. Kako Vi vidite rješavanje toga pitanja, i jesu li u pravu pojedini »autonomistički« političari koji tvrde kako je neophodna internacionalizacija toga pitanja?
    Pitanje Vojvodine opterećuje politički život Srbije i prijeti da se radikalizira, s obzirom da Beograd ne uvažava vojvođansku posebnost i pokušava da kroz razna regionalna rješenja Vojvodinu trajno unitarizira. Ustav iz 1974. godine je izrazio kompleksnost Srbije i ponudio rješenje Srbije kao federacije koje od strane određenih političkih krugova nikad nije bilo prihvaćeno. Pobjedom konzervativne ideje, a to se upravo desilo sedamdesetih godina, nakon smjene svih republičkih rukovodstava u Jugoslaviji koji su bili nositelji demokratskih ideja, ideja o Srbiji kao kompleksnoj državi sasvim je napuštena.
    Vojvodini se stalno nudi koncept regionalizacije koji je degradira. Time se hoće izjednačiti je s drugim regijama čime se poništava njena specifičnost. Regionalizacija jest, između ostalog, zahtjev vremena, ali ona mora imati i određeni sadržaj koji se poklapa s idejom decentralizacije i lokalne uprave. Povijesno nasljeđe Vojvodine uvijek ju je izdvajalo kao regiju dinamičnog gospodarstva (u bivšoj Jugoslaviji uvijek je bila jedna od tri najrazvijenije regije) i regiju okrenutu Europi, prije svega njenim susjedima. To Vojvodinu preporučuje kao potencijal koji može ubrzati tranziciju u Srbiji i normalizaciju njenih odnosa sa susjedima. Imajući u vidu nezrelost i impotenciju vojvođanskih elita, moguće je da će se i pitanje Vojvodine

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay