Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Svjet­ska jav­no­st gleda u nas

Mislim da je ta pojava – radikaliziranje, to otvaranje prostora za nacionalne ekstremiste, za javno ispoljavanje takvih stavova i incidenata prema drugim nacijama – dobila ubrzanje poslije izbora, ali je svakako bila vidljiva i prije izbora. Ovo što se događa poslije izbora je, dakle, samo ubrzanje onoga što je faktički uvijek postojalo, ali prikriveno. Međutim, ono što daje impuls takvim pojavama nije toliko povećan broj ljudi s ekstremnim stavovima, koliko njihovo uvjerenje kako sada dolazi njihovo vrijeme. Kako će opet moći bez mnogo prikrivanja, i bez straha od kažnjavanja, i uz političku potporu, izražavati svoje ranije stavove i demonstrirati ponašanje koje jedno vrijeme nije bilo, ili je bar tako izgledalo, dozvoljeno.
    Mnogi istraživači su ukazivali na to kako je taj nacionalizam bio prosto potican snažnom manipulacijom koncem osamdesetih, a pogotovo početkom devedesetih godina. Tada je čitav državni aparat sa svim institucijama stajao iza toga, kada je imao na raspolaganju neograničeno vrijeme i neograničene resurse.
    Taj politički projekt, pa i taj kulturni obrazac urušili su se sami u sebe. Taj projekt je doživio krah prije svega u sukobu sa svijetom, a ne toliko u nekom samoispitivanju. I kada je došlo do promjene sustava, došlo je ne zato što su ljudi uvidjeli kako je jedan takav ekstremno nacionalistički diskurs bio štetan i odgovoran za njihovo propadanje, već što nisu mogli živjeti u takvim ekonomskim uvjetima, te su prihvatili opciju koja im je obećavala nešto bolje. Težina ranijeg života je brzo zaboravljena, a nacionalistički diskurs faktički ovdje nikad nije napadan, a oni koji su prednjačili u njemu zadržali su vlastite pozicije i mogućnost da i dalje propagiraju istu priču. Bilo je, dakle, samo pitanje vremena kada će se oni konsolidirati, kada će opet pokušati preuzeti vlast, i kada će opet njihovi simpatizeri smatrati da imaju moćnu zaštitu koja im dozvoljava da opet izađu u javnost.
    Osobno mislim kako sami ispadi trebaju manje zabrinjavati. Njih uvijek ima. Ima društava u kojima se nije radilo samo o ispadima, već o većem valu takvih pojava, pa su se uspjeli s time izboriti. Ali, ono što ovdje zabrinjava je reakcija države i javnosti na te ispade. Nedostatak zaštite društva, nedostatak osude i javne brige za one koji su objekti tih napada – to može naglo učvrstiti upravo takav obrazac ponašanja, i ohrabriti ih da takve akcije poduzimaju sve više, ako ih se ne problematizira. I onda se dolazi do iznimno teške situacije gdje je sve teže i teže zaštititi ljude.
    Također mislim kako je šansa koja je postojala da se društvo ozbiljno suprotstavi svim tim pojavama propala. Ali, srećom, pažnja svjetske javnosti je i dalje uperena u nas, i nitko neće moći to raditi tek tako nekažnjeno, bez sankcija svjetske javnosti – ako već ne moćnika u lokalnoj sredini. U tom smislu vjerujem da će i vlast biti prinuđena – kažem prinuđena, jer ona doista ne pokazuje previše entuzijaz-ma i pogotovo neće pokazivati u tome – ozbiljnije se pozabaviti time.
Ipak, i pored toga, ostaje činjenica da ulazimo u jedan prilično neizvjestan period novog radikaliziranja društva. Jer, ako u ovom periodu koji smatramo nekim bujanjem demokracije poslije 5. listopada mnogi ljudi, čak i oni optuženi za ratne zločine, opet imaju i prešutnu i javnu zaštitu, ostaje samo da se pitamo koliko će to biti još ozbiljnije s promjenom režima

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay