Arhiv tekstova

Prvi je put pred većim auditorijem zapjevala 1961. godine u zagrebačkom »Varijeteu« na natjecanju za nove glasove, gdje je i pobijedila. Iste godine bilježi uspjehe na festivalima u Opatiji i na Beogradskom proljeću i od tada njezina karijera ide vrtoglavom linijom. Cijeli je život Tereze Kesovije zapravo glazba. Već sa sedam godina pjeva u katedralnom zboru, a kasnije upisuje glazbenu školu i svira flautu. Karijeru, osim u Hrvatskoj, gradi i u Francuskoj, a vrhunac postiže koncertima u prestižnoj pariškoj Olympiji. Osim na hrvatskom i francuskom, pjevala je i na slovenskom, talijanskom, ruskom, engleskom, njemačkom, španjolskom i portugalskom jeziku. Surađivala je s najvećim skladateljima, a nakon pedeset godina uspješne karijere, Terezino srce se umorilo nije. To je dokazala i nedavnim nastupima u Somboru i Subotici, gdje je samo još jednom potvrdila da je prava diva i hrvatska kraljica šansone.

HR: Publika je u Somboru uživala na vašem koncertu. I mladi i stariji pjevali su sve vaše pjesme. Sombor vam je darovao srce, kao što vam je rekao Mata Matarić, predsjednik HKUD-a »Vladimir Nazor«. Kakvi su vaši dojmovi nakon koncerta u Somboru i tolikog oduševljenja publike?

Kakav bih ja to čovjek bila da kažem bilo što drugo osim da sam to oduševljenje dijelila na isti način. Ne mogu se osjećati drugačije nego s ljubavlju u srcu nakon tolikog izljeva emocija publike. Očito je to bilo recipročno slavlje ljubavi i zajedništva. Ako sam na išta ponosna u svojih pedeset i dvije godine karijere, onda sam sasvim sigurno ponosna na tu predivnu spregu koju imamo publika i ja. To je prekrasno zajedništvo koje jednostavno ne jenjava, a s godinama koje prolaze, može se reći kako je to zajedništvo samo još veće. Veće je zato što su se tu pridružile mlade generacije, puno mladih, divnih ljudi koji dijele emocije svojih roditelja, djedova i baka, jer su večeras bile prisutne tri generacije. To je, priznat ćete, nešto doista vrijedno svake hvale, divljenja, ljubavi i osjećaja. I na kraju koncerta rekla sam kako bih još dva puta prešla tako dug put za ovakav koncert. 

HR: Koncert naziva »Još se srce umorilo nije« potvrđuje vašu snagu i nepresušnu ljubav prema pjesmi. Je li taj osjećaj koji pružate publici na koncertu uvijek isti i dobivate li uvijek povratnu emociju od publike?

Uvijek se pitam kako je moguće pedeset i dvije godine biti pred publikom i tako dobro glumiti, da te publika tolike godine slijedi? To je nemoguće. Može se glumiti tri, četiri ili pet godina, ako sam odlična glumica možda mogu glumiti i deset godina, ali pedeset – teško. To su iskrene emocije koje su mi uzvraćene večeras u Somboru, kao što će mi i sutra biti uzvraćene u Subotici.

HR: Posljednji ste put u našim krajevima bili 1990. godine u Apatinu. Kakav je osjećaj ponovno doći u ovu sredinu?

Sombor čuvam u svom sjećanju i ne znam zašto ga uvijek vidim u snijegu. Možda zbog starog fijakera i tih snježnih noći, vidim ga u snijegu silno romantičnog. Jako mi je žao što ga nisam doživjela šećući tim ulicama gdje je stari fijaker lutao, ali nadam se da ću sutra to uspjeti i da ću bliže upoznati grad. Sombor mi budi krasna, romantična sjećanja. Njega sam doživljavala kroz prekrasne pjesme ispjevane o ovom gradu, pa i zahvaljujući pjesmama Zvonka Bogdana koji je opjevao ovaj predivan kraj. Dok sam ovamo putovala, uživala sam gledajući krasne, plemenite i pitome pejzaže. Draga mi je atmosfera manjih dvorana, to je nešto sasvim drugo. Publika mi je blizu i mi smo, kao što sam rekla na početku koncerta, jedna malo šira obitelj. Što više reći nego da sam stvarno sretna i ushićena. Željela sam da nitko u dvorani ne bude prikraćen niti za jednu česticu moje ljubavi.

HR: Otkud to da ste nakon Novog Sada i Beograda za koncert odabrali Sombor i Suboticu?

Imam svoja dva anđela, dvije sjajne djevojke Ljilju i Nataliju. Ljilju, koja je nešto ozbiljnija ili samo tako izgleda, upoznala sam preko ne tako ozbiljne Natalije. Išla bih tako daleko da kažem kako je i inicijativa za moje koncerte u Beogradu i Novom Sadu pošla od njih. Kako god to vama zvučalo, istinito ili ne, ali vjerujte mi na riječ. Pronašla sam te dvije meni srodne duše s kojima mogu doživjeti i lijepo i manje lijepo, a da mi uvijek bude jednako ugodno.

HR: Na koncertima s dubokim emotivnim drhtajem u glasu izvodite pjesmu »Moja posljednja i prva ljubavi« Kemala Montena, i to je često jedina pjesma koju pjevate i po dva puta na jednom koncertu. Budi li ona u vama neke posebne osjećaje?

To je jedna vrlo slikovita pjesma. U njoj se baš svatko može naći. To je pjesma koju pjevate u radosti dok slavite nečiju ljubavnu vezu, nečiju krunu braka, nečiju radost općenito, ali i vašu tugu za nekim. Tu sam pjesmu pjevala mom premilom prijatelju i tog dana kad nas je napuštao. Potiho sam pjevala »Moja posljednja i prva ljubavi« mom dragom, milom i nikad prežaljenom Marku Breškoviću (Dubrovački trubaduri). Zahvaljujem Bogu što mi je dao tu mogućnost biti s njim uz njegove zadnje trenutke. On je umirao, a dok sam mu pjevala ovu pjesmu imao je snage snažno otvoriti oči i lagano mi namignuti jednim okom. I tada je, u tim najtragičnijim trenucima sačuvao prekrasnu životnu radost i nemam pravo biti tužna, jer on ne bi želio mene tužnu. 

Da se vratim pjesmi. Pjesmu je Kemo napisao čini mi se u jednom dahu za festival MESAM 1986. godine. Ta pjesma doista zaslužuje nagradu. Danas imamo jako puno pjevača - dobrih, jako dobrih, manje dobrih i loših ponajviše, ali ono što je najbitnije, oni ne znaju kako prenijeti emocije na svoju publiku, a to je najvažnije od svega. Najvrjednije od svega što jedna pjesma treba imati jest sklad između glazbe i teksta. Može to biti i najgenijalnija melodija, ali treba i dobar tekst.

HR: Koliko doživljavate pjesme koje na koncertima pjevate?

Po melodiji vrlo jednostavna pjesma je »Nono, nono, dobri moj nono«, ali tu je vrlo lijepa priča, lijep tekst o nonu. Ali tu sam ja za nonu, odnosno za djeda zapravo prikraćena i moram zamišljati djeda koji je bio moj, o kome lijepo govorim i pripovijedam svoja sjećanja, a djeda nisam imala. Zapravo ne znam što znači sjediti u krilu nona koji ti lijepo priča. U pjesmi kažem »sve manje judi znan što nalik su na te«. Mogu samo zamisliti nekoga tko je to. Imam prijatelje koju su imali nona i znam kako to izgleda. Dakle, moram se uživjeti. Upravo u tom kontekstu i govorim koliko je vrijedno i važno i koliko je od publike rado prihvaćana upravo ta interpretacija. Svugdje je tako. 

HR: Surađivali ste s puno velikih skladatelja: Zdenkom Runjićem, Nikicom Kalogjerom, Arsenom Dedićem i drugima. Jesu li oni uvijek uspjeli prepoznati što je ono što biste vi trebali pjevati, ono što ćete vi uz najiskrenije osjećaje interpretirati publici?

To su ljudi koji su davno prepoznali moju snagu interpretacije. Zamislite pjesmu »Balada o tovaru«. Idemo pjesmu otpjevati tako da ljudi shvate da je tovar zaslužio baladu, jer je tovar bio hranitelj, onaj na koga su tovarili sve, onaj koji je zapravo privređivao kruh svagdanji siromašnim obiteljima koje su živjele u kamenjaru. To je tovar. I onda je Zdenko Runjić, kao dijete ruralnog kraja, napisao baladu o tovaru. Njemu je tovar u rangu obitelji, on je bio dio obitelji jer je privređivao jednako kao onaj što ga je natovario i za njim išao, dok je tovar sve poslušno podnosio. 

HR: Zapravo dolazite iz siromašne obitelji. Majka vam je umrla kada ste imali tek mjesec dana i odgojili su vas otac i maćeha. Kako su oni reagirali na vašu odluku da ćete upisati glazbenu školu i svirati flautu?

Ma, ja sam imala predivnu sreću. Imala sam sreću da sam bila tri godine mlađa od mog brata koji je bio moj veliki zaštitnik i koji nas je, na žalost, prerano napustio. Imao je samo trideset i devet godina kada je poginuo, a bio je novinar i dobitnik je »Zlatnog pera«, najviše novinarske nagrade. On je meni uvijek govorio: »Piple, ne boj se ja ću sve učiniti. Ti moraš svirati i ići u glazbenu školu.« Onda je mamu i papu nagovarao na sto milijuna načina, a imao je moć i strašnu sugestiju na njih, tako da su oni jednostavno rekli: »Dobro, dobro, u redu, pustit ćemo je.« Ali bio je problem na čemu ću svirati. Odabrala sam flautu, ali ne slučajno. Volim isticati kako je djetinjstvo najljepše i najsretnije doba moga života i sve ono što u djetinjstvu doživljavate i proživite, prati vas kroz cijeli život. Ne želim govoriti sebi u slavu, ali ta jednostavnost i isticanje ljubavi dolaze upravo iz djetinjstva. Ljubav treba propovijedati u jednostavnosti, jer ljubav je jednostavna. Onaj tko ne propovijeda jednostavno ljubav, taj je i ne osjeća. Vjerujte mi, svi oni koji glume neke velike zvijezde nemaju neki osjećaj prema publici. To je više artificijelna demonstracija nečega što bi trebalo biti to. Ja sam dakle, po tim konavoskim dokovima doživljavala sve svoje najljepše dane i jednostavno je meni bilo normalno da od svih instrumenata odaberem upravo flautu, jer ona je pastoralni instrument. Ali bio je problem gdje nabaviti flautu. Onda se moj otac domislio i, naravno, opet na nagovor mog divnog i vrijednog brata koji mu je rekao: »Pa čekaj pape. Imaš dvije gude (svinje). Rekao si da ćeš ih ostaviti doma da ih imamo za zimu, ali jednu prodaj i kupi maloj flautu.« I moj je tata prodao jednog debelog, masnog prasca i zaradio dovoljno novca da od jedne časne sestre kojoj je bio pun kufer sviranja, kupi flautu. On je u samostanu popravljao vodu jer je bio vodoinstalater i pitao: »Što to ona vaša časna svira?« Rekli su mu kako je to flauta i naravno kupio ju je, a časna je to jedva dočekala. Zamislite sada, na jednoj strani je debela, masna svinja, a na drugoj fina suptilna flauta. S tom sam flautom 1958. na 1959. dobila prvu nagradu na saveznom natjecanju mladih glazbenika u Ljubljani. Dogodilo se nešto što ni danas ne mogu vjerovati. Diploma crno na bijelo, a ja najbolja među trideset flautista. Ali to crno na bijelo nije dugo trajalo, jer je moj ljubomorni prvi muž, otac mog djeteta, istrgao tu diplomu. Dogodila se pogrešna demonstracija autoriteta i to mu se i osvetilo. Morala sam tražiti duplikat i dobila sam ga, a onda je došao rat pa je ta diploma izgorjela.

HR: Pojedinci su bili protiv vašeg ponovnog dolaska u Srbiju i smatrali su kako je to korak unazad za vas i vašu karijeru. Niste se osvrtali na takve izjave, ono što je odlučeno je i učinjeno, a na vašem koncertu u dvorani Gospino polje u Dubrovniku pozvali ste na opraštanje. Kako sada gledate na sve te izjave, na svu tu »medijsku pozornost«?

Dolazeći ovamo gledala sam prekrasne pejzaže i rekla: »Bože, što su nam učinili da ovo postane strana zemlja?« Ne znam shvaćate li u kojoj smo mjeri mi, dobri ljudi, zapravo tužni zbog toga. Sve ovo što nam se dogodilo zato je da bi netko dobro profitirao. Na svim stranama smo dobili silnu nepravdu i svi to doživljavamo na isti način, iako ona nama drugačije izgleda ovdje, a drugačije u Hrvatskoj. Danas sam ovdje razgovarala s jednim mladim čovjekom i nisam mogla vjerovati koliko je razočaran. Rekao je: »Zar nam je trebao rat?« I s njim se potpuno slažem i na sav glas govorim kako je to očajna nepravda prema narodu koji nikada nije postavljao pitanje tko je tko i što je tko. Kada vlada ljubav, tko će postaviti pitanje koje si vjere i što radiš u životu? Je l se klanjaš ili je tvoj Bog na nekoj drugoj strani? Ako vjernik jesi, vjeruješ u jednog jedinog Boga. A po mom mišljenju najvažnije je ono kakav je tko čovjek. Bog nije stvarao muslimana, Hrvata, Srbina, Kineza ili Indijca. Stvarao je čovjeka. Možda sam se u odraslo biće pretvorila baš te 1991. godine, a do tada sam bila nezrelo dijete jer sam samo osjećala kako je život lijep, a život se pokazao u svojoj najgoroj okrutnosti. Onda se nakon dvadeset godina pitaš – zašto nam je sve to trebalo i što su nam učinili da ovo više nije moja zemlja.

Povodom mog koncerta u Beogradu bilo je svakojakih izjava, da sam rekla pa porekla i slično. Ali ja sam im odgovorila da na moj koncert nisu došli neprijatelji, već ljudi koji me prate tolike duge, puste godine. Ono što je najvažnije je da se volimo i da se poštujemo.