Arhiv tekstova

Mnoge kuće izgrađene u Subotici na prekretnici XIX. u XX. stoljeće izgubile su svoja stilska obilježja u adaptacijama i modernizacijama tijekom druge polovice XX. stoljeća. Suvremena arhitektura čistih površina, ravnog fasadnog platna, ravnih krovova, bez »nepotrebnih« dekorativnih zahvata, na ovim je prostorima »ušla u modu« s dolaskom socijalističke ideologije. Vlasnici starijih kuća, koje su bile podignute sukladno obilježjima nekoga od povijesnih stilova, počeli su se osjećati neugodno, dapače stidjeti zbog »zastarjelih« fasada svojih domova. 

Osim moderne arhitekture stizale su i nove tehnologije gradnje, pa i nova teorija i praksa kada je u pitanju opremanje suvremenog doma. S tržišta su nestali stari drveni dvokrilni prozori, a pojavili se prozori i vrata novih standardiziranih oblika. Vlasnici mnogih kuća, u želji da budu »suvremeni«, jednostavno su oljuštili s fasada svojih kuća sve dekorativne detalje ranijih epoha i »modernizirali« svoju kuću prema novim stremljenjima u arhitekturi. 

 

Pokušaj pomirenja starog i novog

 

Na kući u Ulici Žarka Zrenjanina na broju 8 vidi se kako je vlasnik izvadio stare prozore i ugradio nove, moderne, no nije se htio odreći dekoracijskog ukrasa, pa je od detalja koji su postojali na fasadi zadržao one koji nisu smetali novim prozorima. Stvorio je tako nesklad, koji izvježbano oko poznavatelja arhitekture i povijesnih stilova ipak uočava, premda je vlasnik pokušao ostvariti nekakvo pomirenje staroga i novoga. No, do danas je već i ono »novo« postalo »staro«, a njegova kuća, kao i druge u ovom potezu, predviđena je za rušenje. S druge strane, ukusi su stalno podložni promjenama. Danas, srećom, ima sve više ljudi koji prepoznaju vrijednost arhitekture s kraja XIX. stoljeća i revnosno restauriraju svoje fasade. Fasada ove kuće, zahvaljujući djelomično očuvanim dekorativnim ukrasima, također bi mogla biti u potpunosti restaurirana.

Parcela na kojoj se kuća nalazi promijenila je u XIX. stoljeću više vlasnika. Godine 1838. njezin je vlasnik bio krojač József Tűsky, sa suprugom Tezom Parčetić. Na parceli se nalazila skromna seoska kuća, zabatom orijentirana prema ulici, koju je od njih 1840. godine kupio Lőrincz Ulrich, da bi je 1850. godine prodao Mihajlu Malagurskom. 

Sljedeći vlasnik ove parcele bio je Ignácz Horowitz, koji 1883. godine predaje molbu kako bi umjesto stare seoske kuće podigao građansku kuću obrnute L osnove, prema projektu subotičkog arhitekta Géze Koczka. Ako usporedimo fasadu kuće s projektom, zapažamo kako je ona izvedena prema projektu, premda je i produžena za segment koji se nalazi sa zapadne strane ulazne kapije, koja je ostala originalna i nepromijenjena sve do naših dana. Fasada kuće izvedena je u neorenesansnom stilu, u maniri Géze Koczka, koji je najčešće u svojim projektima kuća rabio upravo ovaj stil.

Od trenutka projektiranja do trenutka izgradnje ipak se nešto dogodilo i promijenilo, budući da unutrašnjost kuće, iz nekog razloga, nije izvedena dosljedno Koczkinu projektu. Možebitni razlog leži u činjenici što je kuću projektirao bez kuhinje. Prema projektu ona ima salon, trpezariju i ostavu za hranu, ali je posve nejasno gdje je trebala biti kuhinja, kao i način njene povezanosti s ostalim prostorijama. 

 

Naizgled obična kuća

 

Godine 1898. Ignácz Horowitz predaje molbu kako bi dobio građevinsku dozvolu za podizanje šupe za drva i zaprežna kola, prema projektu arhitekte Nándora Wagnera. U situaciji koja je prikazana u projektu vidi se da je kuća, nakon izgradnje dobila osnovu u obliku slova L, a ne u obliku obrnutog L, kako je bilo planirano projektom Géze Koczka.

U Maluševljevu adresaru iz 1906. godine zabilježen je podatak da se Ignácz Horowitz bavio trgovinom žitom, te da je broj njegovog telefona bio 101. Nakon njegove smrti njegova žena podnijela je molbu 1913. godine da vrata magazina zamijeni prozorom prema ulici. Na osnovi ove molbe može se pretpostaviti da je dio kuće Ignácza Horowitza koji se nalazi lijevo od ulazne kapije služio kao magazin, možda i prodavaonica za žito, te da je nakon njegove smrti, pošto se više nije imao tko baviti trgovinom, njegova udovica ovu prostoriju pretvorila u sobu, moguće za izdavanje da bi sebi osigurala prihod.

Saznanja o tome kako je kuća, konačno, izgledala nakon izgradnje, a potom kako se funkcionalno koristila, moguće je saznati jedino detaljnim istraživanjem same kuće. Možda u ovom trenutku izgleda smiješno ukazivati na potrebu istraživanja jedne ovako naizgled obične kuće, ipak slaganjem kockica različitih istraživanja otkriva se veo po veo tajne uspjeha subotičkog društva koje je doživjelo nagli procvat krajem XIX. stoljeća. Ljudi koji su tada živjeli u Subotici uspijevali su potencijale ovoga okruženja iskoristiti na mnogo bolji način nego što smo to mi, na početku XXI. stoljeća u stanju, osim toga su mnogo više vodili računa i o prirodnom okruženju, te je svako istraživanje ovog povijesnog razvoja grada značajno jer pruža i te kako potrebna saznanja o tome kako se, nekada, na ovim prostorima moglo uspješno živjeti.