Arhiv tekstova

U Hrvatskoj riječi od 23. veljače 2007. godine glavna i odgovorna urednica J. D. u svom uvodniku »Uzori« iznosi svoje viđenje naravi i uloge Hrvatskog nacionalnog vijeća, te tijeka njegove 15. sjednice. Tako zamjera vijećnicima što su »suvremene demokratske procedure i prakse« postale »uzor njihovom ponašanju i radu« i s prikrivenim prezirom tvrdi da su uzorom postali »ne samo procedure već i obrasci političke borbe koji dominiraju na srbijanskoj političkoj sceni«. Nadalje se uopćeno pita, treba li te procedure i obrasce »prenijeti i na nacionalno-manjinske institucije«. I odmah daje i implicitan odgovor da to ne treba, jer oni omogućuju sprečavanje donošenja prijeko potrebnih odluka.

Ja sam sudjelovao u radu 15. sjednice od početka pa sve dok ju predsjednik zbog nedostatka kvoruma nije zaključio. Zato mogu ustvrditi kako ovaj uvodnik glavne i odgovorne urednice zrcali njezino »privatno« viđenje i razumijevanje rada vrhovnog tijela hrvatske samouprave u Republici Srbiji i da ona iznosi »prosudbu« sjednice i »osudu« ponašanja pojedinih vijećnika s »nedemokratskog stajališta«.

Napuštanje sjednice ja nisam doživio kao »demonstraciju moći vijećnika« već kao prosvjed protiv loše pripremljene sjednice. Naime, ispostavilo se da smo pod točkom dnevnog reda »Izmjene i dopune Statuta« trebali usvojiti nešto što nije bio ničiji prijedlog, već neobvezujuće mišljenje neovlaštenih predlagača. I predugo je trebalo da  mjerodavni dužnosnici shvate kako Hrvatsko nacionalno vijeće nije debatni klub na kojemu svatko može staviti svaku temu na raspravu, pa da predlože skidanje ove točke s dnevnog reda.

I ja smatram da važeći Statut treba usavršiti, ali za to postoji predviđen način i toga se treba držati. 

Mislim da je krajnje vrijeme da se shvati kako je Hrvatsko nacionalno vijeće »parlament« hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji, da za njega vrijede ista pravila i procedure kao i za sve demokratske parlamente (ma koliko se to nekomu ne dopada!) i da ono upravlja našom samoupravom, tj. kulturnom autonomijom. Naša kulturna autonomija i HNV su tekovine naše vrlo teške borbe kroz cijelo jedno desetljeće. To je borba koju J. D. i poneki drugi sadašnji dužnosnici u HNV ničim nisu poduprli, a imali su i prilike i mogućnosti!, već su je sa skepsom promatrali sa strane i čekali ishod. Sada oni ustrajno rabe razne eufemizme nastojeći parlament degradirati na »krovnu organizaciju«, »servis« i sl. i ustrajno nastoje demokratske odnose prikazati kao bezrazložne svađe, a predviđene procedure kao kompliciranje stvari zbog nečijeg hira. Očito je i to nečiji interes!

Proces demokratskog sazrijevanja je za nekoga zbilja dugotrajan.

Bela Tonković, vijećnik HNV