Arhiv tekstova

Dubravko Šimenc je legenda hrvatskoga i jugoslavenskoga vaterpola, odnedavno je zamijenio svoje igračko mjesto u bazenu, za ono trenersko pokraj njega i angažiran je na mjestu trenera juniorske momčadi vaterpolo kluba Medveščak. O aktualnom trenutku hrvatskoga vaterpola, predstojećem Svjetskom prvenstvu u Australiji, te komparaciji razvoja jednog od najuspješnijih sportova na nekadašnjim zajedničkim prostorima, popričali smo u kraćem razgovoru za naš tjednik.

4Kako ocjenjujete aktualni trenutak hrvatskoga vaterpola?

Približava se SP u Melbourneu, izbornik Ratko Rudić je zasigurno čovjek iza kojega stoje brojni uspjesi, ali isto tako stoji činjenica kako je svoju posljednju medalju osvojio još 1996. godine. Osobno i dalje vjerujem u njega.

4U čemu je problem reprezentativnoga neuspjeha na velikim natjecanjima kada je, opet, dubrovački Jug klupski prvak Europe?

Generalno gledano jedan od temeljitih problema ogleda se u nedovoljno razvijenim uvjetima za ozbiljan i kvalitetan rad. Neosporno tradicija vaterpola u Hrvatskoj je velika, ali za njen uspješan nastavak potrebno je kontinuirano raditi i dalje. Pozitivno je vidjeti kako se otvaraju novi zatvoreni bazeni, poput onoga u Šibeniku i Zadru, u planu su Rovinj, Sisak, Varaždin koji bi mogli postati novi centri, jamačno uz dobar tretman budućih vaterpolo naraštaja. Glede Juga, ipak je to jedna specifična sportska sredina u kojoj je upravo vaterpolo dominantan sport, daleko ispred nogometa, i cijeli grad stoji iza velikih uspjeha duborovačkog kluba i sva najkvalitetnija djeca ne treniraju niti jedan drugi sport, nego isključivo vaterpolo.

4Kako biste usporedili hrvatske i srbijanske uvjete, obzirom na brojne uspjehe koje reprezentativne selekcije s ovih prostora pobiru na svim velikim natjecanjima?

Osim Beograda, Novog Sada i nekada Bečeja, imam saznanja o razvijanju vaterpola u Kruševcu i Obrenovcu, što čini već par potencijalnih vaterpolo centara. Ono što pouzdano znam je da se u Srbiji kvalitetno i sustavno radi, osobito s mladim naraštajima. Uzima se jedna generacija, njoj se posvećuje puna pažnja i već zarana se razvija sportska kultura, što recimo u ovom trenutku nedostaje hrvatskom vaterpolu.

4Što bi bio Vaš savjet za razvoj hrvatskoga vrhunskoga vaterpola i nastavljanje iznimno bogate, uspješne tradicije?

Bit je postati, ponajprije vrhunski čovjek, pa tek onda i sportaš najviših dometa. Osobno bih jako volio da puno mojih igrača koje danas treniram u juniorima Medveščaka ode na Olimpijadu, a velika većina bi trebala, no prije svega oni trebaju postati dobri ljudi, završiti studij ili neki zanat, svejedno, ali ponavljam biti dobri ljudi. Također, osobito je važno poštovanje, prvo samoga sebe, a potom i drugih, roditelja i trenera. Opet za uspjeh je potreban kontinuirani rad i disciplina, koja opet podrazumijeva red u cijelom sustavu odnosa između starijih i mlađih.

4Postoji teorija prema kojoj se vrhunski sportaš rađa, a izbor sporta je stvar isključivo određenoga afiniteta prema nekoj sportskoj disciplini. Koji bi bio Vaš sport da niste odabrali vaterpolo?  

Prvo, ponovno bi bio vaterpolo, ali dosta dugo sam se i usporedo bavio rukometom, a danas rekreativno igram tenis. Vjerojatno bi izbor bio između rukometa i tenisa, no kako je tenis isključivo individualni sport, onda bih vjerojatno izbor pao na rukomet.