Arhiv tekstova

Proljeće neumoljivom snagom kuca na vrata. U Korizmi smo. Nas kršćane Božja Riječ vodi neugasivim svjetlom k jednom cilju: obratiti se. Promijeniti se. To nije lako. 

Možda razmišljanje o Isusovom preobraženju na gori Taboru može pomoći svakom dobronamjernom čitatelju, jer pitanje promjene vlastitoga bića na bolje nije samo program kršćana i vjernika nego potreba svakog čovjeka. 

ŽIVOTNA VJERA: Dalo bi se zajednički razmišljati ovako: suvremenom kršćaninu postavlja se sve odlučnije pitanje: Je li tvoja vjera životna ili tradicionalna? Ako je životna, onda mora imati neizostavan znak raspoznavanja, a to je – rizik. U riziku čovjek ima samo srce, u srcu hrabrost i odlučan korak upravljen k opasnosti. Takvom vjerom vjerovao je Abraham; u srcu je bilo prijateljstvo s Bogom, hrabrost ga je vodila na brdo žrtvovanja jedinog sina i on se toj opasnosti uputio odlučan u nadi protiv svake nade, znajući samo jedno: Bog je zvao, a vjernik tada mora krenuti na put, ma kako taj put bio opasan i neizvjestan. Naravno, to nema gotovo ništa s uhodanim i obrednim vjerovanjem, s vjerom masa, formula, teorije, naučenih katekizamskih istina. To je opasan osobni životni put obilježen povjerenjem i nadom kao jedinom sigurnošću.

Poput Abrahama i suvremeni vjernik često kreće na put pitajući se: Kamo on vodi? Što za to dobiva? Koliko se isplati poći takvim putem? Htio bi znati, htio bi imati čiste račune; zato radoznalo očekuje podatke na blještavom ekranu. No, Božji procesori miruju, ne poznaju pojmove: »znanje« i »račun«, te ekran ostaje prazan. Koja je Božja ključna riječ? Obećanje! Što on traži od čovjeka? Povjerenje! Je li moguća provjera da će obećanje biti ispunjeno? Kad god bi našao povjerenje u ljudi, Bog je održao svoje obećanje! Potvrda u povijesnom iskustvu? Abraham i njegovo potomstvo!

DOŽIVLJAJ APOSTOLA: Isus se također našao pred životnom odlukom: poći će u Jeruzalem, na po život opasan put, u vlastitu smrt. Učenike će to sablazniti; da ublaži sablazan, poveo je Petra, Andriju i Jakova na brdo preobraženja. Kada razmišljam o tome kako su apostoli doživljavali i komentirali događaj preobraženja, onda bih bio sklon vjerovati da je razgovor tekao otprilike ovako: »…Tri godine smo s učiteljem iz dana u dan. Naslušali smo se govora, nagledali čudesnih djela. Njegove božanske moći toliko su se udomaćile u nama, da počinju gubiti prvotnu moć i draž divljenja. Mene više zabrinjava to što u zadnje vrijeme oko njega sve više rastu napetosti. Između njega i starješina iz Jeruzalema neprijateljstva su sve žešća i otvorenija, čak ga i narod sve teže shvaća. Toliko puta sam se pitao: Kako će tako blag i dobar čovjek uspjeti u ovom okrutnom svijetu? Svi ga vide kao političkog osloboditelja, a on upravo to izbjegava jer drži da mu je Bog namijenio daleko uzvišenije poslanje. Govori o muci koju ima podnijeti...  Vidio si kako je planuo na tebe kad si ga pokušao odgovoriti od takvih primisli. Da, da, otresao se i rekao da se bavim vražjim, a ne Božjim planovima. Sve češće se povlači i dugo u noć moli, nešto se tu sprema. Znaš, ni ovo što nas vodi na Tabor nije obični izlet«.

PO KRIŽU JE MOGUĆE SPA-SENJE: Na brdu, usred Isusove molitve viši nadpojavni svijet prodro je u naš svijet; nebo je sišlo na zemlju, djelić vječnosti uprisutnio se u vremenu, Otac se javio svome ljubljenom Sinu. Doista je istina: onima kojima blizina predstavlja sve, nijedna daljina neće biti nepremostiva.

  Svjedoci te jedinstvene objave bili su najugledniji ljudi Staroga zavjeta: Mojsije, zakonodavac i Ilija, predstavnik proroka. Isus je utjelovljenje zakona i proroka; on će ih ispuniti o svome skorom Izlasku. Kao što je Mojsije svojim »izlaskom« zauvijek napustio Egipat da bi uveo narod u obećanu zemlju, tako će Isus napustiti ovaj svijet da bi ušao u svoju uskrsnu slavu, a novom Izraelu omogućio ulaz u vječni život. Duh proroštva kojim je revnovao Ilija, Isus će ostvariti jer ima umrijeti po Pismima i uskrsnuti po slutnji proročkih navještaja. Duh Sveti, božanska energija za ostvarenje povijesti spasenja, razlila se u ljude: učenici su, zahvaćeni čudesnim prizorom, utonuli u blaženi zanos, ali ga, nažalost, nije moguće zaustaviti. On pripada svijetu vječnosti, dok se oni moraju vratiti vremenitim zemaljskim zadaćama, napustiti Tabor čudesnosti, sići u dolinu i slijediti Isusa ispovijedanjem i životom navještavajući nezaobilaznu istinu: po križu je moguće i jedino ostvarivo spasenje.

Kad su silazili s Tabora, Isus im je bistrio zapaljena srca i smućene pameti, uvjeravajući ih da Bog ljubi svijet i svakog čovjeka neizmjernom ljubavlju, do kraja i neopozivo. Njegova ljubav nije sentimentalna, ona je drama jer Bog ljubi na život i smrt. U Isusovoj muci i križu bit će nam objavljena upravo ta ljubav. Koliko god čovjeka križ sablažnjavao, Bog svijetu ipak nije dao većeg svjedočanstva svoje ljubavi od svjedočanstva križa. Sin čovječji proslavit će se u ovom svijetu križem. Neobičan, ali tipično Božji put. Kroz pustinju je uveo Izrael u obećanu zemlju, po muci vodi k radosti, po smrti uskrsnuću, po sramoti u slavu.

Potreba je svih nas ogrijati se na tom suncu Božje ljubavi. Da bi se čovjek mogao mijenjati iznutra, treba mu to svjetlo. No, do toga svjetla može doći samo preko sjene križa. Sjena i svjetlo idu zajedno. Međutim, opasno je ostati u sjeni, treba izići na svjetlo. Još ima vremena i kao pojedinac i kao zajednica.