Arhiv tekstova

Godinama, čak desetljećima, srpska je kinematografija držala primat u regiji. Prvobitno u sklopu jugoslavenske kinematografije, a kasnije i samostalno. Vremena su se promijenila. Danas kada se srpski film nalazi na dnu dna, pojavili su se novi regionalni centri. Prvobitno BiH s festivalom u Sarajevu, koji je postao jedan od značajnijih u Europi, potom Rumunjska nizom fenomenalnih filmova i konačno Hrvatska, koja se oslobodila tereta ratnih tema. Posljednjih nekoliko godina ove dvije države jednostavno se tuku za mjesto lidera regije i dok su Rumunji pokušavali poboljšati tehničku razinu svojih filmova, u Hrvatskoj su »učili glumiti«. Pojavom filma Branka Schmidta »Put lubenica« stječe se dojam kako je Hrvatska konačno i definitivno odnijela pobjedu. Imala je i Rumunjska svoju »Smrt gospodina Lazarescua«, ali to je ostvarenje nekako ostalo usamljeno, dok je »Put lubenica« nastavio niz od nekoliko fenomenalnih djela u posljednje tri godine.

NEKOLIKO PRIČA: »Put lubenica« je film inspiriran istinitom pričom o dvanaestero ilegalnih imigranata koji su se utopili u rijeci Savi, na granici Bosne i Hrvatske. Mlada Kineskinja (Mei Sun), koja je u ovoj tragediji izgubila oca, upoznaje bivšeg vojnika Hrvatske vojske Mirka (Krešimir Mikić, bez sumnje najbolji mladi hrvatski glumac), izliječenog narkomana koji pati od posttraumatskog sindroma i u ratu je izgubio sve. Njih se dvoje suočavaju s kulturološkim i jezičnim barijerama. Nakon postavke likova i kratkog uvoda u priču, Schmidt nam odlučuje ispričati nekoliko priča kroz jednu bazičnu. Tako je ovo film o ratu, posttraumatskom sindromu, društvu izgaranom kriminalom i korupcijom, komunikaciji, tragediji života, ali najviše ovo je ljubavna priča. Sve to i mnogo više na predivan način utkano je u dramaturgiju ovog filma, ako imamo na umu kako je Schmidt, po vlastitim riječima, prvobitno htio da film bude svojevrsni vestern (obrisi toga se osjećaju). Način na koji je ispričana tako slojevita priča može nas samo još više oduševiti. Ako bi »Put lubenica« u šali i  svrstali u vesterne onda bi on svakako bio »špageti vestern« jer je u pitanju borba zla protiv zla, a ako bi bio, ono što jest, ljubavna priča, svakako bi bio tragedija. 

OZBILJNO I MRAČNO: Čudi što je nakon oprobane formule dopadljivih, ali ne i  ispraznih komedija, iz Hrvatske stiglo ovako ozbiljno i mračno filmsko djelo, koje se vraća starim temama, obrađenim na ne toliko nov koliko na drukčiji način (u jednom trenutku film sliči najkomercijalnijim američkim akcijama poput »Ramba«). Režija, fotografija (čista desetka za direktora fotografije Vjekoslava Vrdoljaka) i glazba (Miroslav Škoro) sasvim su u funkciji prikaza tog crnila i mraka koji obavija junake. Kako se ne bismo ugušili od toliko crnine (ili plavetnila ako govorimo žargonom direktora fotografije) ubačene su neke komične replike koje filmu daju malo dozu vedrine i s njom bolju »gledljivost«. Film je »lijep za oko«, za što je pokraj Vrdoljaka zaslužna i sjeverna Bosna sa svojim očaravajućim pejzažima. Da sve bude na svom mjestu pobrinuo se glumački duo čija kemija jednostavno isijava iz platna. O Mikiću možda i nije potrebno govoriti jer je svoj talent već dokazao, ali ovo se doima kao njegovo najzrelije ostvarenje (na filmu) do sada. Sun Mei je inače studentica režije i naturščik, tako da je s njom kompletna ekipa posebno mnogo radila. Glumci su zasluženo nagrađeni Zlatnom arenom na Pulskom festivalu, premda film u Hrvatskoj nije prepoznat kao kvalitetno ostvarenje i reakcije iz svijeta su, po riječima producenta filma, bile mnogo pozitivnije. »Put lubenica« je na FEST-u 2007. od strane kritike i publike dočekan s oduševljenjem što su potvrdili najdužim ovacijama nakon projekcije na cijelom festivalu.