Arhiv tekstova

Najnovija, peta po redu knjiga Milivoja Prćića »Južno od tranšeja« (NIU »Hrvatska riječ«, 2006.) bit će predstavljena u ponedjeljak 12. ožujka, u Velikoj dvorani HKC »Bunjevačko kolo« u Subotici, s početkom u 19 sati. Riječ je o zbirci dvadesetak pripovjedaka koje, kako autor objašnjava, govore o jednom uništenom vremenu nestalom u povijesti, a puna je, kako dodaje, ljubavi svih vrsta.

4Kažite nam nešto više upravo o toj, kako ju sami nazivate, ljubavi svih vrsta?

Ljubav nikada nije jednoznačna, stoga u knjizi ima ljubavi prema precima, djevojkama, ženama, prijateljima i na koncu prema putovanju koje se zove život. Postoje spojnice između moje prve (»Stari zid«, op. a.) i ove, pete knjige, ali i svih drugih, a to je ljubav u svim njenim oblicima, duhovnim i fizičkim. Naime, bila je to moja odluka da ću kroz sve knjige opisivati ljubav. Tako ljubav među prijateljima opisujem u zbirci »Zadnja pošta: Subotica«, domoljublje u knjizi monodrama »Salaš u lampašu«, dok se u zbirci kolumna »I nakon desetljeća« opisujući mržnju, zapravo bavim ljubavlju.

4Četiri od pet Vaših naslova su, na neki način, zbirke pripovjedaka, što Vas čini, ponajprije, pripovjedačem. Priče su, naime, nešto što vas određuje od samog početka književnog rada, točnije od 70-tih godina prošloga stoljeća...

Vrlo je teško govoriti o nečijim pripovijetkama jer kako je najveći pripovjedač 20. stoljeća Borghes rekao: »U romanu se piše o onomu što je moguće ispričati, a pričama o onomu što je nemoguće!« Ja bih tomu dodao da je priča poput bombe koja eksplodira na kraju sporogoreće barutne vrpce. Eksplozija je poanta priče, koja kod pažljivog čitatelja može otvoriti i višeznačno poimanje pripovijetke. 

4Kako se rađaju Vaše priče-pripovijetke? 

Priče ne treba izmišljati, one su u našim glavama, a najistinitija je najmanje vjerodostojna čitatelju. Na mogu vam prepričati priče, kao što kaže Borghes.  Svaka od priča nastala je u mojoj glavi, bez povoda, više kao rezultat sjećanja na nekakav događaj, na putovanja, na poljubac. Ona je svakako autentično moja, bez uzora na nekoga, barem s mojim znanjem. Svoj bih stil zato nazvao hiperrealizam s osobnim znakom, i to zato jer je on svojom istinitošću i realističnošću, prečesto mnogo apstrakt-niji i nevjerojatniji od postmodernizma. Inače, ovaj je književni pokret (hiperrealizam, op. a.) kreirala skupina suvremenih britanskih književnika kao protutežu velikoj navali postmodernizma, protiveći se, među ostalim, i uporabi brojnih književnih figura.

4Što bi, po Vašem mišljenju, knjiga trebala ponuditi čitatelju i kakav je, u tom smislu, Vaš odnos prema čitateljima?

Tu bih naveo nekoliko pravila književnika Itala Calvinoa koji je napisao da djelo treba imati lakoću, brzinu, točnost, vidljivost i mnogostrukost. Mislim da knjiga prije svega mora biti zanimljiva kako bi poticala čitatelja na razmišljanje, a ne biti samo neki medij za jednokratnu razonodu i zabavu – hrana s kioska. Ona mora posjedovati, da se tako izrazim, vrijednost za osobnu knjižnicu. A svaka mala knjižnica, ma kako mala bila, simbolizira borbu protiv zla, jednoumlja, isključivosti i ideologije jednoznačnosti kao mržnje prema svemu drukčijem. Svaka mala knjižnica je na neki način aleksandrijska knjižnica iz njezinih zlatnih dana.