Arhiv tekstova

Zapostavljen, potcijenjen, neprofesionalan

Književnicima se raspao FAK, likovnjaci su postavama prebacivali petoljetku, a kazalištarci su, ako im je vjerovati, bilježili povratak publike, barem one festivalske. Treba li u filmu podvući crtu ispod 2003. godine, festivali će, također, biti ključna riječ – u ovome ljetu Gospodnjem bilo ih je nemali broj – čak su i sami raznorodni načini snimanja dobili svoj zasebni festival, dok iduće godine pak, očekujemo i da žanrovi zavrijede svojih nekoliko dana. Recimo, zašto ne bismo imali festival hongkoških akcijsko-zatvorskih filmova ili manifestaciju koja bi slavila odjavne špice kraće od 20 sekundi?
SUMORNA PERSPEKTIVA: No, razloga za bogatu produkciju unutar države, koja ima više filmskih festivala nego što godišnje uopće i proizvede filmova, čini se, više neće biti. Novi ministar zauzeo je svoju poziciju i neće više, poput Antuna Vujića, dijeliti kune šakom i kapom: zna se, kako Jakov Sedlar više neće morati mučki moljakati, zna se i kako će tradicija, Domovinski rat i hrvatstvo »über alles« opet postati dominantne teme ovdašnjih filmaša, a vremena u kojima je najbolji naslov bila lezbijska drama mladoga talentiranog redatelja, bit će samo puko sjećanje. Ali ne treba kriviti vlast zato što je dobila izbore, nego filmsku branšu zato što ne zna odgovoriti vremenu, a počesto, i vlastitome konceptu. Kako su brojni festivali ove godine tražili sebe, te vlastite definicije prepravljali »u hodu«, bit će još poraznije nakon što evidentiramo one – najtvrdokornije.
    »Dani hrvatskog filma«, kao i obično, generiraju više skandala nego uzbudljivih projekcija – ljudi, koji se njime bave, dobivaju cjelogodišnje radne pozicije, garnitura koja mračne »Dane« generira u prisavsku manifestaciju BETA formata i dalje sjedi na istim mjestima, dok se jedino selektori mijenjaju, zatim daju ostavke, te se nalaze novi, voljni i navodno autoritativni. Tako su ove godine »Dani hrvatskog filma« dobili Zorana Tadića, hrvatskog redatelja koji je prihvatio zaduženje i po tko zna koji puta barem pokušao stati na rep televiziji unutar filma.
    Osviješteno ili ne od strane Tadića, »Dani hrvatskog filma« i dalje jesu Dani Hrvatske televizije. Rješenje ove pat pozicije možda je u preimenovanju festivala i konačnom priznavanju kako je, ostavimo li estetiku postrance, televizija značajan sudionik hrvatske godišnje produkcije. Što, opet, nije problem same televizije, nego sistema financiranja kinematografije. Iste one koja, primjerice, ljeti planduje u Puli, pokušava tih nekoliko sunčanih dana prozvati festivalom, a nudi tek nekoliko filmova domaće produkcije i još nekoliko tobože značajnih inozemnih ostvarenja. Posljednji je tako Pulski film festival trpio krajnje tešku organizatorsku ruku, nije mu bilo drago obljetnicu sagledati u potpunosti, pa su i neki filmovi, koji su se upravo time bavili, doživjeli maćehinski tretman. Nisu ni svi gosti došli, niti su projekcije protekle u duhu 2003. godine – neke su otkazane, neke pomicane, a neke nisu zadovoljile niti tehnički minimum, poput primjerice »Svjedoka«, novog naslova Vinka Brešana.
MOTOVUNSKA IZNIMKA: Antun Vujić opet je Pulu proglasio velebnim doživljajem hrvatske kulture pokretnih slika, a nešto kasnije, u Motovunu, sada omiljenom sastajalištu političara, cvala je barem u narodu omiljena prezentacija filma – ne previše naslova, ali zato puno tartufa, malvazije i kako se to lijepo kaže – druženja. Ne ulazeći u ove godine ponuđeni program Motovuna, za kojega se jednoznačno može kazati kako nije podbacio, ali ni ponudio ništa bitno novoga, kamperima će u sjećanju ostati izdašne kazne koje su plaćali za boravak u navodno besplatnom prostoru. Na relaciji posjetitelji-organizatori bio je vidljiv jedino nesporazum oko cifre same kazne za nelegalno kampiranje: jedni su bili voljni priznati par stotina kuna, druge je pak, kako su izvijestile i dnevne novine, u Zagrebu čekalo i do tisuću kuna danka državi za uživanje u art filmu i druženju. Motovun je tako postao vrlo »in«, po nekim mišljenjima i prerastao je sam sebe, no, to je nešto što ne smijemo reći, jer vodstvo ove manifestacije, ove godine na čelu s Olinkom Višticom, svaki komentar drži neprijateljskim djelovanjem. Pa čak i ako je on posve dobronamjerno upućen.
    Jedan drugi način prikazivanja filmova, s malvazijom koju morate sami nabaviti, a tartufe vjerojatno nećete jer su preskupi, etablirao je ove godine već tradicionalni WebMovieFest. Iako, kako kažu njegovi čelnici, tehničke predispozicije u nas još uvijek nisu zrele, što, pitate li nas, ovisi samo o našem dragom monopolistu HT-u i njegovom odbijanju da narodu ponudi jeftiniji i brži Internet. Predlažemo stoga malo drugačiji slogan – umjesto »Hoću Internet!« više bi našim prilikama odgovarao onaj »Hoću jeftiniji i brži Internet«. U svakom slučaju, ovo nije na nama, baš kao ni prije spomenuti procvat filmskih festivala, uslijed kojega su novi projekti doista bivali brži i jeftiniji. Možda čak i prebrzi.
    Zašto prebrzi? Sjećamo se tako najava o festivalu prvih filmova – vrlo ograničen i možda neizvediv koncept, ukoliko se smotru želi održati više od jednog puta. To je očito shvatio i Boris T. Matić u svome novom projektu, pa je festival prvih filmova ubrzo postao »festival prvih i drugih filmova«. Unatoč za svjetske razmjere malom broju naslova, svega devet u glavnim projekcijama, publika je očito željna manifestacije za koju neće morati putovati na istarsko brdo i kampirati u skupom aranžamu. Prvi Zagreb film festival s te je strane bio i više nego uspješan, samo se nadamo kako uslijed ograničenog koncepta, neće iduće godine postati »festivalom prvih, drugih i trećih filmova«.
JOŠ JEDAN FESTIVALSKI KRAH: U vrlo kratkom intervalu, po završetku prvih i drugih, možda i trećih filmova, dobili smo festival filmova snimljenih u jednome kadru. »One Take Film Festival« po općem je čuđenju organizatora krahirao – slabo posjećene projekcije, program u kojemu je jedan ruski film nosio kompletnu promociju događaja, na kraju je kolabirao u samo za hrvatske uvjete tipičnom gafu – grand prix festivala filmova snimljenih u jednome kadru dobio je film koji ima više od jednoga kadra. U dražesnom posipanju pepelom, ispravljanju greške i naknadnom čuđenju, dobili smo i doista zanimljivo mišljenje samog vodstva, u kojemu se tematski okvir, koji su sami odabrali, na kraju drži »vrlo teškim i nepravednim«.
    Što reći na ovo? Tražili su sredstva za festival filmova u jednome kadru i dobili ih, a zatim su sveudilj iznenađeni mogućnostima novih tehnologija u kojima je teško prepoznati jedan kadar. Baš kao i s festivalom koji se kronološki dogodio prije. Nadamo se, opet, kako iduće godine nećemo dobiti »festival filmova snimljenih u jednome, možda dva, ili možda tri kadra«.
    Filmovi su se, dakle, ove godine nudili na brojne festivalske načine, dok se onaj matični, prikazivački dio morao boriti sa sve manjim brojem dvorana namijenjenih redovitom repertoaru. Ina Čavlina i kinematografi, s vlasnicima koje uopće ne zanima film, nego tek nekretnine, tako su se ophodili i prema dvoranama u svome posjedu. One su u Zagrebu postale predmet sezonskih rasprodaja, ili su velikodušno podijeljene kazalištarcima, ili se za njih zdušno otimala hrvatska kinoteka. Osim ovog posljednjeg, negdašnji monopolist, od kojega su se malim distributerima prije »tresle gaće«, sada je postao mutna radnja s tek nekolicinom derutnih prostora u gradu i samo je pitanje vremena, kada će u njima osvanuti kakva plesna skupina ili slastičarska radnja.
DVORANE NA »RASPRODAJI«: Pogođeni time, bili su i hrvatski redatelji, prestrašeni, kako desetak ljudi zainteresiranih za domaći film, više neće imati gdje pogledati nove uratke izdašno financiranih projekata, za koje nikome ne moraju polagati račune, ili ih u slučaju filmskog umjetnika Brune Gamulina, publika čak i smeta. Naime, taj bi malograđanski faktor svojom prisutnošću samo zagadio njegovu artističku viziju, za koju pak, još uvijek izdvajamo novac iz poreza kojega nam marno odere laička država Hrvatska. Neven Hitrec, čelni čovjek udruge redatelja, jedini se usudio uhvatiti u borbu s čeličnom damom Čavlinom. Ono što je ponovno aktualno u njegovoj izjavi, odnosno svojedobnome priopćenju javnosti, jest slaganje s novim ministrom Biškupićem – obojica naime, pozivaju na tradiciju i njeno očuvanje.
    Posebni kakvi jesmo, i u ovome slučaju diktiramo svoj drugačiji, hrvatski standard. Neven Hitrec u svome je istupu protiv rasprodaje dvorana označio multiplexe kao krivce za ugrožavanje domaćeg, ali i europskog filma. »Blitz Cinestar«, kojega smo čekali i čekali, zatim vidjeli i živoga Spidermana u čast otvorenja, iznjedrio je filmsku ponudu nad kojom bi Hitrec doista trebao biti zadovoljan: u 13 dvorana novog zagrebačkog multiplexa, najjači naslovi repertoara upravo su europski filmovi. Hoće li »Cinestar« vratiti novac projekcijama Larsa Von Triera, art hita »Goodbye Lenin« i kontroverznog eksperimenta kakav je »Irreversible«, doista ne znamo, no možemo s filmofilmskim zadovoljstvom primijetiti – naš multiplex, za razliku od svjetskih, zbilja jest osviješten za filmsku umjetnost.
KADROVIRANJE: Spada li također u umjetnost kada žene nazivate pogrdnim imenima, za direktora postavite niz stranački prigodnih anonimusa koji naprave milijunski dug i gotovo unište tvrtku s dugom filmskom tradicijom? Pitate li uposlenike Zagreb filma – odgovor bi bio – da. Direktore im je namještao maneken Boris Blažeković – jednome se sudi, drugi uvodi strahovladu, a mi bismo dodali – ovo je skandal godine u inače mirnom filmaškom okružju. Dinko Bogdanić, proslavljen u baletnim krugovima kao čovjek koji ne bira riječi, očito ima svoj pandan u Zagreb filmu. Slučaj, međutim, još nije završen. I nisu u pitanju samo uvrede, nego uništen ugled i izgubljen novac.
    O neobičnim praksama u Hrvatskoj dalo bi se još govoriti. Izdvajamo pokušaj da se gledatelje natjera na piš-pauzu, ali onda kad to kino operater odluči. Kinematografi su tako na fanovima »Gospodara prstenova« testirali prekidanje filma i uguravanje nasilnih pauza tamo gdje im nije mjesto, a gđica I. Nanut, djelatnica za odnose s javnošću, čudila se što je to u javnosti dočekano neprijateljski. Veli gđica PR da je to uobičajena praksa, primjerice u Njemačkoj – ali u Njemačkoj je uobičajena praksa i sinkronizacija filmova na materinji jezik. Trebamo li zbilja uvesti baš sve što rade drugdje, ili uložiti malo mozga u procjenu lokalnog senzibiliteta? Znate odgovor.
    Uglavnom, posebni jesmo, filmska nam je godina bila kao i uvijek iznimna, a bit će, budite uvjereni, i sljedeća. Samo da se ne ostvare prijetnje tradicijom, nedavno isporučene od novoimenovanog ministra kulture: Nenad Bach nam se doista ne sluša, a njegov pandan na hrvatskome filmu doista ne zaslužujemo vidjeti.