Arhiv tekstova

Prošloga tjedna u beogradskoj je Galeriji »25. Maj« otvorena izložba dvojica hrvatskih fotografa – Lorencea Fericha i Tončija Čorića. Riječ je o zajedničkoj izložbi pod nazivom »NY nights & Modrine«, a koja, kako to njezin naslov sugerira, kontrapunktira pomalo tjeskobne prikaze njujorških noći (njezine aktere i neobične scene) s mirnoćom modrih kadrova hrvatskog primorja. Prigodom otvorenja razgovarali smo s autorom drugospomenutog segmenta »Modrine« Tončijem Čorićem, umjetničkim fotografom hrvatskog Mediterana, koji živi i radi u Baškoj Vodi. 

 

HR: Za početak, kažite nam kako je došlo do realizacije izložbe u Beogradu? Na čiji ste poziv došli izlagati u srbijanskoj prijestolnici?

Nakon izložbe u New Yorku, koja je bila tijekom rujna i listopada, hrvatski veleposlanik u Beogradu Tonči Staničić, koji je rodom iz Baške Vode, javio nam se i predložio izložbu u Beogradu.

HR: Kakvi su Vaši dojmovi nakon otvorenja izložbe? Je li Vam izlaganje u ovom kulturnom središtu jedne države donijelo neke nove kontakte, te u tom kontekstu i neke nove ponude za predstavljanje rada?

Moram priznati da bih se sam teško odlučio na izložbu u Beogradu, još je rat mnogima u sjećanju, da pokrovitelj nije Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske, i da izložba nije u organizaciji našeg Veleposlanstva. Međutim, jako mi je drago što je izložba održana, ne zbog one gužve i vjerojatno uglednih ljudi koje ja ne poznajem, nego zbog toga što mi je prišlo više od dvadeset gospođa rodom iz Dalmacije sa suzama u očima i zahvalilo što sam im donio dašak mora u Beograd. 

HR: Kada ste se i na koji način počeli baviti fotografijom?

Fotografijom sam se bavio još od studentskih dana, međutim ne baš intenzivno. Od 1993. godine počeo sam se baviti računalnom grafikom, kako sam po struci građevinski inženjer, najprije Autocadom, koji je u to doba izgledao kao knjigovodstveni program u Dos-u, a zatim sam ugledao Adobe Photoshop i Illustrator i to je bilo kao velike boginje, prava zaraza. U to doba nije bilo ovoliko slika po internetu i skeneri su bili jako skupi, te čim se pojavila digitalna oprema, odmah sam se »navukao« na nju.

HR: Ukratko, kojim se načelima vodite u fotografskom radu? Što fotografija znači za Vas?

Nikada se u kadriranju nisam služio pravilima iz fotografskih priručnika, uvijek su me više inspirirali stari majstori kroz povijest slikarstva. Glede pak drugog pitanja, fotografija je za mene način života i način opuštanja.

HR: Osim radova koji za temu imaju more i ostale ljepote vezane za njega (što smo vidjeli na beogradskoj izložbi), zaokuplja li Vas, u domeni fotografskoga rada, neka druga tematika? 

Zanimaju me detalji i makro fotografija, iako je i ona najčešće vezana za more i Mediteran.

HR: Kako je to veleposlanik Tonči Staničić u katalogu izložbe naveo, u prikazu objektivne (prelijepe) stvarnosti majstorski uspijevate izbjeći opasnosti kiča, što pripisuje Vašem neprijepornom umjetničkom talentu. Predstavlja li Vam ta »opasnost kiča« poteškoću u radu? Koliko je teško za temu odabrati nešto objektivno lijepo, a da rezultat toga posjeduje određenu umjetničku težinu, odnosno da se izbjegne potencijalna sladunjavost?

Nikada ne razmišljam o tome, fotografija je ili dobra ili nije. Bila ona slatka ili ne, mora imati neku emociju. Ja najčešće snimam lijepe stvari, jer mislim da je život dovoljno ružan. Među ovim diptisima na izložbi ima nekih fotografija koje bi same bile »zucker und wasser« (šećer i voda), a ovako uparene skroz drukčije funkcioniraju. Što se pak tiče kiča, smatram kako je vrhunska patetika također umjetnost, na primjer kada Pavarotti pjeva talijanske kancone, to nije patetika nego vrhunska patetika. 

HR: Na internetskoj stranici Feric Ateliera stoji kako Vam je specijalnost izrada velikoformatnih turističkih karata gradova dalmatinske obale. Kažite nam nešto više o tim radovima?

To su vektorske karte sa ilustracijama kulturnih i prirodnih znamenitosti, turisti ih vole, jer su šarene i imaju šarm starih herbarija i gusarskih karata sa izgubljenim blagom. Svi smo mi nekad bili djeca... 

HR: S obzirom da fotografijama ujedno prikazujete i ljepote hrvatskoga primorja, smatrate li se svojevrsnim »vizualnim« ambasadorom »zemlje s najljepšim morem na svijetu«?

Toplo se nadam da me tako doživljavaju.

HR: Među radovima koje ste predstavili ima i nekoliko podvodnih fotografija. Objasnite našim čitateljima što je sve potrebno da one nastanu i koliko ih je teško napraviti? 

Danas u doba digitalne tehnologije, podvodna je oprema postala puno pristupačnija, tako da se za relativno mali novac može nabaviti podvodno kućište za aparat. Što se tiče profesionalne podvodne rasvjete i ostale opreme, o tome možete samo sanjati. Većina toga je »snađi se druže«, morate imati dobru fizičku kondiciju i volju, masku i peraje, te s vremena na vrijeme nekog prijatelja iz ronilačkog kluba, da vam posudi odijelo i boce. Ipak najvažnija je dobra volja.

HR: Redovito pitanje suvremenim fotografima glasi: što više preferirate – analognu ili digitalnu fotografiju? Koje su, po Vašem mišljenju, prednosti i mane jedne, odnosno druge tehnike?

Digitalnom fotografijom se bavim od samih početaka 1999. godine, i koliko je god tada analogija bila superiorna, nove digitalne kamere su sve bolje i bolje. Prednosti digitalne su brojne: možete namjestiti balans bijele boje u bilo kojem okruženju, a također i ISO osjetljivost, dok ste na analogiji bili ograničeni vrstom filma (mogli ste ga puširati, ali to ipak nije to), možete nad puno parametara imati kontrolu i mijenjati ih, osobito ako snimate u RAW formatu i ako znate raditi u Photoshopu. Međutim, ako fotografija nema emociju, nijedan Photoshop joj je ne može dati. S druge strane analogiju (srednji format 6x4,5) koristim samo za velike formate (plakate), ali  jedan veliki dias 6x4,5 vas dođe 0,5 eura razvijen, možete ga pogledati tek kada ga razvijete, a kako se danas sve radi strojno, opet ga »iščašite« kada se skenira.  

HR: Kako je došlo do Vaše suradnje s Lorenceom Ferichem, s kojim ste već prije, točnije prošle godine, imali zajedničku izložbu u Lockwood-Mathews Mansion Museum Norwalk u SAD? Riječ je ipak o različitim umjetničkim poetikama...

Lorija poznajem već dugi niz godina, jer ima kuću u Baškoj Vodi. Prije godinu dana imao sam izložbu u Konzervatorskoj galeriji u Splitu, te je on katalog sa izložbe ponio u New York, tamo ga je vidjela jedna gospođa koja ima galeriju i dovukla me tamo. Na jedan čudan način sve skupa to jako dobro funkcionira.

HR: Hoće li se ova suradnja nastaviti? Jesu li u planu još neke zajedničke izložbe?

Toplo se nadam da hoće. Gospodin veleposlanik je spominjao gostovanje ove iste izložbe u Subotici i mi bismo obojica bili sretni kada bi se to realiziralo, te bismo nastojali doći »gore« na otvorenje, jer Ferich dolazi u Hrvatsku iz New Yorka svaka dva mjeseca.