Arhiv tekstova

»Od prvog kontakta s novinama, i kad ih čitam, znam da čovjek kada kaže više od dvije rečenice obično priča gluposti«, kazao je jednom novinaru Jiří Menzel, najznačajniji redatelj češkog novog vala, koji je nedavno postavio praizvedbu opere »Zaljubljen u tri naranče« Sergeja Prokofjeva u Beogradu. O ovome bi se moglo raspravljati, ali bismo samim tim upravo dokazali istinitost ove duhovite misli. 

Ipak, rizikujući da se to ostvari, razmotrit ćemo malo ovu temu, uz nastojanje da se ne pravimo puno mudri. Usput, opera »Zaljubljen u tri naranče« poučava nas avanturi, odvažnosti, traganju i još koječemu. To su dobre osobine koje zahtijevaju puno rada i truda, a glede toga u prošlom broju Hrvatske riječi pročitali smo i kako »djela iza nas sve govore«. Nisam posve siguran da se na tom putu razgovor i dogovor o značajnim pitanjima može uvijek postići bez konstruktivne rasprave. Osim ako je za to dostatan samo monolog!

 

NEPOTREBNE LAMENTA-CIJE

 

U hrvatskoj zajednici u Vojvodini još ima onih kojima smeta kritičko sagledavanje problema i sama uloga kritike u djelovanju kulturnih udruga, institucija i pojedinaca. Različito mišljenje se često prihvaća kao izravan atak na pojedinca ili udrugu, a time se stvara nepotrebna napetost i različite nesuglasice prizemnog tipa.

»Svatko se može naljutiti, to je lako. Ali, naljutiti se na pravu osobu u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga i na pravi način, to nije lako«, kazao je još davno Aristotel. U ovoj tezi izazov se nalazi u usklađivanju emocionalnog života s intelektualnim. Naše strasti, ako  su dobro izražene, posjeduju mudrost, one upravljaju mišljenjem, našim vrijednostima i opstankom. Ali, one se lako mogu izokrenuti. Pitanje je kako možemo inteligenciju približiti emocijama, pristojnosti u međusobnom dijalogu i ophođenju i brizi za našu zajednicu.

Svima, koje to zanima, poznato je kako je nastala radijska emisija »Zvuci bačke ravnice«, mnogi je prate od početka, neki povremeno, neki su je prestali slušati, a ima i onih koji je nikada nisu slušali. Čovjek koji je za njeno pokretanje najzaslužniji više ne živi ovdje i zato je poslije njega bilo uspona i padova u okviru redakcije i programskih sadržaja emisije. Ipak, za sve je pohvale što se emisija kontinuirano emitira od samog početka, a istina je i da sve hrvatske kulturne udruge, koje danas djeluju u općini Bač, žele da se taj rad nastavi i unaprijedi. Zato su doista nepotrebne lamentacije, uzbuđivanja, strah od produljenja trajanja emisije, te samohvale njezinih pokretača i djelatnika.

Spomenuti redatelj Menzel ima u svom stvaralaštvu jedno geslo: »Praviti predstave i filmove koje će njegova majka krojačica razumjeti, a kojih se otac književnik neće stidjeti!« Htjeli bismo da i ova emisija bude takva, a ljudima ostavimo da se na pučkim zabavama zabavljaju te »okupljaju i pričaju o svojoj kulturi, pa čak i zapjevaju svoje omiljene pjesme«. Ova emisija zasigurno ne treba služiti samo u tu svrhu, jer bi time izgubila na kvaliteti, a samu sebe bi negirala.

SJETIMO SE MATOŠEVIH RIJEČI

 

U smislu osnaživanja suvremene kulture i unapređenja ove emisije, a budući da su pred nama »III. dani A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića« u Plavni, sjetimo se Matoševih riječi o jednoj pojavi u kulturi njegova vremena, koje bi nam u ovom trenutku mogle biti znakovite, poučne i korisne:

»Pošto znate što je vergl, ne mislim ga stručno opisivati. To je grozota, strahota, užas. Ja bih volio da me porazi grom, ta električna iskra, što je – k’o bajagi – skinu s neba Franklin, no da poginem od vergla. Pomislite, da vas za vrijeme od dvije nedjelje mjesto hrane, pića i ića, krijepi – dan i noć – jedna te ista verglska arija! Kapljica samrtnoga znoja verglske žrtve dostajala bi, da od nje poludi u najgroznijim mukama najnemuzikalnije, najverglastije, najprozaičnije čeljade. Od svih neprirodnih smrti – smrt od vergla čini mi se najužasnija. Fantazija najljućeg inkvizitora i Goyin najpakleniji nacrt ne slute ovakve strahote. Danteov pakao je veselo mjesto, jer tu ne grme i ne pucaju uši od vergla – od dosadnog, monotonog, od strahovitog vergla. Simbol suvremene kulture vergl! Vergl je živ, glasan simbol naše kulture, što dreči, što prosjači, naše civilizacije, monotonije i monotonije, naše silom popularne, demokratske poezije. Vergl je internacionalan, tragičan, komičan, moderan u cunjama, kukavan proletarac, živeći od zlatnih mrvica kraljevskih melodija ili od karikature drevne narodne pjesme. O, kako se tužno penje iz blata, kroz šarene afiše, kroz brujanje tramvaja i automobila, kroz dreku i reklamu progresa ta nježna i slatka i šaljiva i tužna arija Haydnova!

Ja sam, evo, verglaš. Suština i cilj moga života bijaše bježanje od vergla, od verglovštine, i što se dogodi? Da, postadoh pisac, žurnalist, verglaš na dosadnoj pišljivoj cesti javnog mišljenja, verglaš pred nehajnicima, pred zatvorenim prozorima. Verglaš, verglaš!« (Antun Gustav Matoš, Vergl, u: Ogledi, vidici i putovi, Zagreb, 1935.).