Arhiv tekstova

Na početku smo Korizme. Ove godine i Zapadna i Istočna Crkva slave Korizmu i Uskrs u isto vrijeme. Tako je veći dio kršćanstva ušao u jedno vrijeme priprave za središnje otajstvo kršćanske vjere. Naš kontinent je protkan tom kršćanskom kulturom i duhom, to ne može zaobići ni jedan član ove zajednice. Uvijek ponavljam da u ovim svojim razmišljanjima ne želim govoriti samo vjernicima, nego o onim stvarima koje su zajedničke svim ljudima. No, ne želim govoriti ljudima koji nisu raspoloženi prema dobru. Razmišljam s ljudima dobre volje.

 

DUHOVNO ČIŠĆENJE: Dakle, bez obzira na vjersko uvjerenje, ovo je vrijeme pogodno za jedno »duhovno čišćenje«. Ne samo stoga što je proljeće, nego i radi toga što svaki odrastao čovjek, ako želi osmisliti svoj život, svake godine mora u svojoj nutrini činiti »veliko spremanje«. Korizma je takova. Razmišljamo o svojim postupcima, više se okrećemo prema potrebama bližnjih, pokušavamo biti dobrohotna srca, darežljivi i empatični i na taj način komunicirati s Bogom. No, kako je u prvoj komunikaciji s Bogom, u praskozorje čovječanstva, bila dopuštena kušnja, tako je i sada. Kad god odlučimo činiti nešto dobro, kada se okrećemo prema nečemu plemenitom, Bog dopušta da nas kuša đavao, drugi ljudi ili naše vlastite tjelesne sklonosti. Kušnja je dobra stvar. Stare su poslovice: »Zlato se u vatri kuša« i »Na muci se poznaju junaci«. Kušnja je dobra za one koji znaju prihvatiti izazov i uložiti napor da iz kušnje iziđu kao pobjednici. 

 

ISUS NA KUŠNJI: Na početku svoga javnog djelovanja, naš Gospodin Isus je također bio kušan. Kušan je bio od đavla na tri područja ljudskog života. Prvi je egzistencijalni, a to je kruh svagdašnji. Imati i ponovno imati. Imati sa sigurnošću i imati na dugo. On je tu kušnju pobijedio pouzdanjem u Boga koji se brine za naš svagdašnji kruh, a od nas čeka suradnju. Druga kušnja je bila kušnja vlasti. Pokazao nam je da se do vlasti dolazi ljubavlju, a ne karijerizmom. Prezreo je i odbacio idolopoklonstvo i »prodani obraz«. Time je dao jasnu poruku svima onima koji su na vlasti. Od oca obitelji, do predsjednika države. Treća napast je najopasnija, jer je napast lagane vjere. Vjera koja se temelji samo na tradiciji ili na atrakciji – na čudesima. Čudo je prisila ljudske volje, nije sloboda. Ovih dana mi je došao u ruku tekst vrsnoga teologa, dr. Mije Nikića, koji piše: …Spomenute tri napasti i kušnje koje je Isus prošao jesu kušnje kojima smo i mi izloženi, jesu napasti koje čekaju ljude svih vremena sve do kraja ovoga svijeta. Đavao nije neko glupo stvorenje s rogovima i repom, nego je silno inteligentno, u sebi nesretno biće kojemu je Bog dopustio da jedno vrijeme kuša ljude. Sv. Petar u svojoj poslanici kaže da đavao kao ričući lav obilazi svijetom tražeći koga da proguta. Vrag nema rogove i rep kojima bi plašio ljude, nego ima zle namjere i perfidno razrađenu tehniku zavođenja ljudi. On je inteligencija bez srca. Đavao ima moć fasciniranja iluzijama. To je pali anđeo i kao takav on je zavodljiv i želi zavesti druge. Jedini način da izbjegnemo njegovoj mreži jest čvrsta vjera u Boga i pouzdanje u Isusa koji ga je već pobijedio. Đavao je pobijeđen na Veliki petak na križu. Tada je slomljena vlast i moć đavolska. Prema tome, onome tko čvrsto vjeruje u Isusa i drži se njegova puta, ne može ništa đavolska zloba. Sv. Ivan kaže u svojoj poslanici: »Dječice, vi ste pobijedili Zloga, jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.« 

 

KAKVO JE SUVREMENO KRŠ-ĆANSTVO: U svijetu vlada đavao zaluđujući ljude na razne načine. Ali, ako vjerujemo u snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama, onda nam đavao ne može ništa. Ako se držimo Isusova puta, onda mi đavlu itekako smetamo u ostvarenju njegovih zlih nakana. O tome govori jedna anegdota iz života sv. Efrema. U životopisu tog sveca čitamo kako je on jednom pošao posjetiti svoga prijatelja koji se izdvojio iz svijeta i povukao u jednu pećinu da se tamo moli i posti za spasenje svijeta. Ulazeći u špilju svoga prijatelja, primijetio je puno nezadovoljnih đavola. Svetac ih je odmah ukorio što su navalili tu svi na ovoga jadnog čovjeka, a u gradu gdje ima toliko ljudi vidio je samo jednog đavla. Tada su mu đavli odgovorili: »Nama nisu problem oni u gradu, jer tamo mnogi ionako žive kako bismo ih mi trebali nagovoriti da žive: svađaju se, ubijaju, zavidni su jedni drugima, lažu, kradu, čine preljub, ne drže puno ni do Boga ni do bližnjega svoga. Mi tamo nemamo što raditi. Ostavili smo samo jednog da stražari i da nam javi eventualnu promjenu. Ali nama je problem ovaj čovjek koji hoće biti slobodan, koga ne možemo nikako prevariti ni zarobiti. Zato smo toliki oko njega.«

Ovo razmišljanje i primjer iz života svetog Efrema nametnulo nam je jedno pitanje. Kakvo je naše suvremeno kršćanstvo u našem Gradu? Kako su opravdali naši vjernici veliku »lovačku večeru« sa zabavom uoči prve Korizmene nedjelje? Što znači Korizma? Zar nije odgovor Isusov: Ne živi čovjek samo o kruhu. Kako su naši mladi opravdali svoj maskenbal u »Alcatrazu« uoči prve Korizmene nedjelje? Zar nisu čuli Isusovu riječ: Jedino se Gospodinu Bogu svome klanjaj i njemu služi? Ima na stotine primjera u kojima smo mi kršćani izdali načela kršćanskog ponašanja u Korizmi. Kako dočekati Uskrs?