Arhiv tekstova

Nedavno je u prostorijama Hrvatsko kulturno-prosvjetnog društva »Matija Gubec« u Rumi obilježen rijedak i vrijedan jubilej. Dva najstarija člana orkestra Ivan Rakoš i Antun Matešić-Baćko obilježili su 50 godina neprekidnog sviranja u Velikom tamburaškom orkestru Rume. To je bila i prigoda da se okupljeni prijatelji i kolege spomenuta dva tamburaša kroz svoje priče prisjete što se sve izdogađalo u tih proteklih pola stoljeća. 

 

Sjećanja

 

Zajedničko za oba slavljenika jest da su počeli svirati tamburu u isto vrijeme i to u jesen davne 1963. godine, kada je održan prvi Festival muzičkih društava Vojvodine, koji je kasnije prerastao u Festival tamburaških orkestara Srbije. Obojica su tada imali 11 godina, a okupio ih je, sada već pokojni Petar Matešić. To je bilo vrijeme kada je formiran i sadašnji Veliki tamburaški orkestar u Rumi. Osim njih dvojice u tom orkestru je bilo oko 30 članova, a među njima i sadašnji dirigent Velikog tamburaškog orkestra Josip Jurca. Od članova tadašnje generacije ostala su samo njih dvojica. »Ostali su ili prestali svirati ili su se odselili u Hrvatsku«, sa sjetom se prisjeća Antun Matešić-Baćko. Za ovih 50 godina izdogađalo se mnogo toga lijepoga što će obojica pamtiti cijeli svoj život. »Svirali smo, između ostalog, na otvaranju konferencije  UNESCO-a u Sava centru u Beogradu, na otvaranju Svjetskog prvenstva na SPENS-u u Novom Sadu, a najrađe se sjećam našeg nastupa na Festivalu jugoslavenske tamburaške glazbe u Osijeku, kada je naš tadašnji dirigent Žarko Škorić proglašen najboljim dirigentom Jugoslavije, a mi smo tada u jednoj žestokoj konkurenciji osvojili treće mjesto. Tada su osim nas nastupili izuzetno kvalitetni orkestri iz Novog Sada, Subotice, Osijeka, Zagreba, Banja Luke i drugih mjesta«, prisjeća se drugi slavljenik Ivan Rakoš. 

 

Jedini od samog početka

 

Za vrijeme njihovog dosadašnjeg tamburaškog staža u orkestru su se izmijenila četiri dirigenta. Osim već spomenutog Petra Matešića tu su još bili i Žarko Škorić, Boško Bogičević i sadašnji dirigent Josip Jurca. Ono što obojica ističu jest da ovakav jubilej sigurno ne bi doživjeli da od prvog susreta nisu zavoljeli tamburu i da ih ta ljubav do dana današnjeg nije napustila i da nijednog trenutka nisu zažalili što su svoj život posvetili tamburi. »Značajno je napomenuti i da smo mi možda i jedini potpuno amaterski veliki tamburaški orkestar u Vojvodini danas. Tako, kada nastupamo na festivalu u Rumi s orkestrima sastavljenim od prekaljenih profesionalaca, često znam u šali kazati da bi nama u startu, i prije nego što počnemo svirati, trebalo dodijeliti nekih 20 bodova«, napominje Ivan Rakoš. Svojim mlađim kolegama obojica poručuju da budu uporni i istrajni i napominju da su oni, iako najstariji, i dalje među najredovitijim članovima orkestra kada su probe u pitanju i da su uvijek, ma koliko obveza imaju, na probe gledali stići i da se doista rijetko događalo da na probe orkestra ne dođu. Njihov sadašnji dirigent Josip Jurca, koji se u isto vrijeme počeo baviti glazbom, ali nije konstantno i u kontinuitetu svirao u tamburaškom orkestru nego se dugo vremena bavio i zabavnom i narodnom glazbom, napravio je jedno interesantno poređenje: »Vrijeme koliko Ivan Rakoš i Antun Matešić sviraju u tamburaškom orkestru je ujedno i vrijeme koliko taj orkestar i traje, jer su obojica članovi Velikog tamburaškog orkestra od njegovog prvog dana. Isto tako, vrijeme koliko njih dvojica sviraju je i vrijeme koliko u Rumi traje Festival muzičkih društava Vojvodine, koji je kasnije prerastao u Festival tamburaških orkestara Srbije i oni su, mislim, jedini koji su nastupili na svakom dosadašnjem festivalu«. Josip Jurca se još prisjeća da su kroz veliki tamburaški orkestar »Matije Gupca« prošli mnogi tamburaši, ali su Ivan Rakoš i Antun Matešić jedini u njemu od samog početka do danas.