Fijakeri su neraskidivo vezani za Sombor, njegovu povijest, tradiciju, običaje. Fotografija koju danas predstavljamo snimljena je 1956. godine na somborskom glavnom sokaku, a na njoj su na prednjem sjedalu fijakera Đula Vuković i njegov zet Antun Švec, snimljeni prigodom jednih svatova. Bilo je to još vrijeme kada se svatovi nisu mogli niti zamisliti bez fijakera, koji su bili osnovno prijevozno sredstvo, ali i stvar prestiža, jer uvijek se gledalo tko ima ljepši fijaker ili štajervogni i ljepše konje. Fijakeri su danas tek samo za paradu, a nema više ni nekdašanjih svatovskih veselja pod šatrom, od jura do podneva drugog dana.
UPARAĐENI KONJI I FIJAKERI
Svatovi su se obično okupljali već u rano prijepodne, a gosti su stizali kako drugačije nego fijakerima. Trebalo se okupiti, otići po snašu i stići na vjenčanje koje je bilo nedjeljom »pod velikom misom«. Svaki fijaker ili štajervogni imao je svog kočijaša. Konje je uglavnom imala svaka kuća, ali s fijakerima već nije bilo tako, pa su se oni za tako posebne prigode kao što su svatovi – i posuđivali. Posebice se vodilo računa da amovi budu novi i što kitnjastiji, da konji budu dobro istimareni, a radi sjaja mazali su se i petrolejem. Kao što se danas kite automobili, tako su se kitili konji i fijakeri. Ako su svatovi bili rod najrođeniji, konji su bili okićeni bukvalno od glave do repa. Svatovska kolona na vjenčanje je išla fijakerima, bilo da su od crkve udaljeni kilometar-dva, ili pak po sedam-osam kilometara koliko su od Sombora daleko okolna salaška naselja. Bile su to kolone od 30 pa i 40 uparađenih fijakera.
KOČIJAŠI
Običaj je bio da mlada (snaša) na vjenčanje ide u fijakeru sa sestrama ili prijateljicama, a đuvegija s kumom. Poslije vjenčanja snaša se vraćala s kumom, a đuvegija sa starim svatom. Zanimljivo je ovdje spomenuti i kako do početka 60-ih godina prošlog stoljeća cura koja je »uskočila« nije kao snaša mogla ući na velika crkvena vrata, već kroz sakristiju. Već polovicom 60-ih shvaćanja su postala liberalnija, pa su i takve snaše imale pravo ući na glavna crkvena vrata. No, vratimo se našoj priči o fijakerima. Fijakeri su stajali što bliže crkvi, a kada bi svatovi sišli kočijaši bi fijakere odvozili do parkirališta i čekali da prođe vjenčanje. Vraćali bi se poslije po svatove i vozili ih u mladoženjinu kuću ili na salaš, gdje je svatovsko veselje tek slijedilo. Nije tada bio običaj da se svatovi prave u kavanama ili restoranima, već kod kuće, »u avliji«, pod šatorima. Vodilo se računa da ni kočijaši ne ostanu gladni i žedni, pa se za njih posebice postavljalo u dnu šatre. Poslije objeda kočijaši i fijakeri odlazili su kući, a po svatove se vraćali tek sutradan ujutro, a po one najveselije tek oko podneva.
JASTUK TANCE
Ti najveseliji i naizdržljiviji svatovi nisu doma odlazili dok nisu srušili odžak, odigrali jastuk tance i proveselili se na vrhu kamare slame. Nisu se odžaci rušili u bukvalnom smislu već je važno bilo popeti se do odžaka i srušiti barem red opeka. Poseban gušt bio je popeti se sve sa sviračima i pićem na kamaru slame i tu se veseliti. E, već jastuk tance se izbjegavalo, jer onaj koji ostane posljednji u kolu nije dobro prolazio. Na kraju se jastuk kidao i stavljao na glavu onom posljednjem, a nije baš bilo veselo u paradnom odijelu biti posut perjem.
Raspitujući se kod starijeg svijeta o nekdašnjim svatovima doznajemo i kako kumovi za vjenčanje nisu kupovali skupe i velike darove, nego svetu sliku koju su posvećivali u crkvi. Nisu oni ostali »dužni« mladencima, jer su više od drugih svatova igrali s mladom.
Koliko god svatovi bili poneseni raspoloženjem, veselje nije moglo trajati unedogled, pa su oko podneva i oni najuporniji i oni koje je piće dobrano uzelo pod svoje odlazili kućama. Dakako, onako kako su i došli – fijakerima.
I na kraju dodajmo onaj poznati bećarac, koji lijepo zaokružuje našu priču – »metla nogu na potegu, pa sve veli neću, a na kuma podvikuje da se kola kreću«.
